Krajem studenoga 2015. slovenska ministrica obrane Andreja Katič i srbijanski ministar obrane Bratislav Gašić potpisali su u Ljubljani bilateralni sporazum o vojno-tehničkoj suradnji
Ovih dana o napetoj situaciji u Savudrijskoj vali ponovno imamo dijametralno suprotna gledišta. S jedne strane inertni i hladnokrvni premijer Andrej Plenković neuvjerljivo pokušava umiriti ribare kojima slovenska policija piše kazne, a s druge se strane nalaze pojedinci poput Petra Janjića Tromblona i Željka Sačića, koji traže od Vlade da pokaže zube Slovencima. U protivnom, Hrvati bi se navodno mogli i samoorganizirati u obrani hrvatskoga mora. Također, veći dio građana s podsmijehom promatra slovenske teritorijalne pretenzije na hrvatski međunarodno priznati teritorij. Iako se nadamo kako do oružanog sukoba neće doći, smatramo da je krajnje vrijeme da se o slovenskim borbenim potencijalima prestane pisati s pretjeranim podcjenjivanjem. Naime, u posljednjih nekoliko godina Slovenija je donijela niz strateških odluka u cilju razvoja vojnih formacija, ali i suradnje s drugim država, i to izvan NATO-a.
Krajem studenoga 2015. slovenska ministrica obrane Andreja Katič i srbijanski ministar obrane Bratislav Gašić potpisali su u Ljubljani bilateralni sporazum o vojno-tehničkoj suradnji koji predviđa jačanje suradnje Slovenije i Srbije na području obrambene logistike i vojne industrije.
“Očekujemo poticaj suradnje istraživačkih i tehnoloških ustanova te poduzeća na polju istraživanja, razvoja naoružanja i druge opreme. Uz to, nastavit će se suradnja na području standardizacije i kodifikacije, razmjene iskustava i obrazovanja kadrova, a posebna radna skupina koju treba formirati bavit će se konkretnim projektima kojima bi se dvije zemlje mogle kandidirati za sredstva Europske obrambene agencije (EDA)”, izjavila je tom prilikom ministrica Katič.
Ministri su tada dosadašnju suradnju ocijenili uspješnom, što potvrđuju i redovni sastanci ministara obrane i načelnika stožera vojski obiju država. Dakle, Slovenija i Srbija surađuju na vojnom planu i razmjenjuju iskustva. O kakvim se iskustvima radi i otkud potreba za redovnim sastancima vojski na visokoj razini dviju država koje ne graniče jedna s drugom, niti pripadaju istom zemljopisnom i sigurnosnom prostoru?
Dakle prvi, zasad neistraženi dio priče o slovenskoj bahatosti vojna je suradnja sa Srbijom za koju ne postoje nikakvi jasni politički i tehnički razlozi, osim naravno ako se ne radi o konzultacijama oko odnosa i mogućih sukoba s Hrvatskom. Logično bi bilo da su ovakve sporazume sklopili Hrvatska i Slovenija kao dvije članice NATO Saveza i prijateljske susjedne zemlje. Više o vojnom sporazumu Srbije i Slovenija možete pročitati na ovom linku.
Na žalost, vojna potpora Srbije nije jedini ni najznačajniji faktor koji ohrabruje Slovence u otimačini hrvatskog teritorija. Prije manje od pola godine, u kolovozu 2017., slovensku luku Koper posjetio je HMS „Enterprise“, vojni brod britanske kraljevske mornarice koji je u sastavu NATO-a kao komandni brod. Britanska politika nikad nije bila sklona hrvatskim interesima i stoga je vrlo zanimljivo što je do ovog posjeta došlo, neposredno prije nego što je javno objavljena odluka kompromitirane arbitraže.
Ne treba zaboraviti i kako je upravo Velika Britanija pružila utočište odbjeglom oligarhu Ivici Todoriću, dopuštajući da iz svojevrsnog političkog azila vodi hibridni rat s hrvatskom Vladom.
Uz sve navedeno moramo spomenuti i veliku reformu slovenske obrambene strategije. Na stranicama njihova Ministarstva obrane u dokumentu naslova „strateški pregled obrane 2016“ samokritično se zaključuje kako do 2010. godine nisu dovoljni radili na razvoju vojne sile. Svake godine povećava se vojni proračun, a spominju se i „nove prijetnje“ te promjene u međunarodnim okolnostima.
Dok je Hrvatska ignorirala problem, Slovenija je razvijala strategiju čiji je cilj i slobodni prolaz na otvoreno more. Tako bi i luka Koper dobila na značaju. U pozadini svega su i britanski politički i ekonomski interesi. Osnovni problem Hrvatske je u tome što nema nacionalnu strategiju ni za jedno relevantno područje, pa tako ni vanjsku politiku, već se samo izmjenjuju političke elite koje skrbe o vojskama uhljeba. Nije točno da premijera Plenkovića i Vladu nije briga za Hrvatsku. Oni jednostavno nemaju za nju vremena.