Posljednjih nekoliko godina stječe se dojam da Hrvatska mnogo teže realizira veće i značajnije vojne nabave nego, primjerice, Srbija s kojom tradicionalno mjerimo paritet vojne moći. Sve do 2017. vojni proračuni dviju zemalja bili su gotovo podudarni ili je proračun za obranu RH bio nešto veći od srbijanskog. Ovdje treba naglasiti kako Srbija u redovnom vojnom sastavu ima gotovo dvostruko više vojnog osoblja nego RH pa su materijalni status njihove vojske, ali i nabava nove opreme, bili na znatno nižoj razini nego što je to bio status HV-a. No onda je 2017. srbijanski vojni i politički vrh, potaknut geopolitičkim promjenama, izazovima na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, odlučio krenuti u tzv. interventne vojne nabave. Razlike između interventnih vojnih nabava i onih predviđenih dugoročnim planovima nabave su ogromne. Primjerice, ministarstva obrana diljem svijeta u dugoročnim vojnim nabavama planiraju zamjenu dotrajale vojne opreme, obnovu novim sredstvima i uvođenje novih sustava u skladu s potrebama sustava. Sve to iziskuje pomno planiranje, pogotovo na razini proračuna. Uobičajeno je da se rade dugoročni, višegodišnji, planovi nabava, a u njima su stavke brižno navedene i usklađene s državnim proračunom. Zadnju riječ, barem u razvijenim demokracijama, za sve nabave daje ministar financija.
Srbija od 2017. potpuno mijenja politiku vojnih nabava, odbacuje sustav dugoročnog planiranja i poseže za interventnim nabavama u skladu sa situacijom u bližem susjedstvu, ali i na geopolitičkoj razini. Za navedene nabave traže se viškovi sredstava u svim resorima te se preusmjeravaju u proračun za obranu, točnije, za žurne nabave vojne tehnike. Dok su u dugoročnom planiranju i višegodišnjem planu nabava procesi nabave koliko-toliko transparentni, kod interventnih nabava transparentnost pada u drugi plan. Glavno je nabaviti sustave, a nije važno kako i otkud.
Praksa je pokazala kako javnost ima dosta razumijevanja za ovakve postupke nabave, pogotovo ako oni rezultiraju nabavom nekih novih sustava koji su potrebni u dominaciji nad projiciranom prijetnjom. Često se tolerira te podrazumijeva normalnim da se pojedini elementi vojnih nabava ovakve vrste proglase državnom tajnom. Ovakva praksa omogućila je Srbiji da u relativno kratkom vremenu obnovi lovačko zrakoplovstvo, helikoptersku komponentu zračnih snaga, protuzračnu obranu, oklopništvo, dalekometno topništvo, pa čak i da nabavi dalekometne napadačke bespilotne letjelice. S druge strane, Hrvatska se u vlastitim postupcima vojnih nabava mora držati striktnih postupaka javnih nabava. Ovakva procedura uvjetovana je članstvima RH u NATO-savezu i EU-u. Doduše, sami propisi ne uvjetuju postupke javne nabave i ne zabranjuju državama članicama da direktnim nabavama nabavljaju sustave za svoje vojne snage, ali zbog transparentnosti i izbjegavanja koruptivnih elemenata, nepisano je pravilo da se za veće vojne nabave raspisuju međunarodni natječaji. Pritom svaka veća nabava mora biti usklađena s dugoročnim planom razvoja oružanih snaga, mora imati studiju opravdanosti i druge potrebne studije kako bi se uopće moglo pristupiti raspisivanju natječaja za nabavu.
Ovako složen sustav javne nabave u resoru obrane poželjan je i potreban u vremenu stabilnosti i dugotrajnog mira. Međutim, u promjenjivim geopolitičkim okolnostima, kada se događaji redaju jedan za drugim, a svijet srlja iz migrantske u pandemijsku i energetsku krizu, nekada je potrebno mnogo brže reagirati. Pogotovo je potrebno žustrije reagirati u trenutku kada se iz godine u godinu remeti vojna ravnoteža s prvim susjedom čija najviša državna vlast još ima ispade u kojima svojata hrvatski jezik, kulturu, pa i državni teritorij. Pitanje je mogu li u ovakvim okolnostima prioritetne vojne nabave, nužne kako bi se odgovorilo na izazove u susjedstvu te na geopolitičkoj sceni, čekati donošenje novih dugoročnih planova razvoja i milost ministra financija čiji je potpis ključan.
Treba jasno reći kako Republika Hrvatska trenutni disbalans u susjedstvu, ali i ozbiljno zaostajanje u pojedinim obrambenim segmentima za trendovima na geopolitičkoj sceni, može riješiti samo interventnim nabavama, odnosno, direktnim pogodbama s proizvođačima. Za takve postupke nužno je prepoznati potrebe i izazove koji se nalaze pred državom.
Međutim, možda je najvažnije imati političke hrabrosti i stati pred javnost sa stavom kako se mora investirati u obranu. Izdaci za obranu nikada nisu bili popularni u javnosti, pogotovo kada, na prvi pogled, nema ozbiljnih ugroza za državu i narod. Samo potpuni naivci i neodgovorni i zlonamjerni pojedinci mogu zagovarati smanjenje budžeta za obranu u vremenu u kojem se svi u svijetu intenzivno naoružavaju i opremaju, a svijet prolazi transformaciju iz unipolarnog u multipolarni. Rat u Gorskom Karabahu između Armenije i Azerbajdžana bio je za povijest ratovanja prekretnica, kao što je svojevremeno evoluciju u ratovanju donijela uporaba vatrenog oružja na bojnom polju. Prvi put je jedna konvencionalna vojska, koja uopće nije bila loše opremljena, poražena masovnim angažmanom bespilotnih letjelica i precizno navođenih projektila lansiranih s ovih platformi.
Bio je to vrhunac jednog razdoblja u kojem se intenzivno, već dvadesetak godina, razvija jedna potpuno nova tehnologija ratovanja. Vojni analitičari i stratezi nakon okončanja rata do detalja su proučili razloge poraza Armenije i pobjede Azerbajdžana. No pobjeda nije bila tek puka ratna sreća, prethodile su joj godine intenzivne nabave i usvajanja novih tehnologija proizvodnje i uporabe bespilotnih letjelica. Kada je rat počeo, doslovno su lansirani rojevi ovih ubojitih letjelica, među njima i mnogo dronova samoubojica. Armenska obrana nije imala nikakav odgovor na tu taktiku i vrlo rano je postalo jasno tko će pobijediti u tom ratu. Nakon tog sukoba sve ozbiljne vojske u svijetu počele su pojačavati ili stvarati posebne jedinice za upravljanje napadačkim dronovima. Jedna nova era ratovanja na velika je vrata ušla na globalnu scenu. Posebno su se na cijeni našli turski sustavi Baryaktar koji su ocijenjeni kao glavna prevaga u ratu. Srbija je odmah nakon okončanja sukoba u Ankaru poslala vojno-tehnički tim koji je počeo pregovore o nabavi tih sustava za vojsku Srbije. Čak su s Azerbajdžanom otpočeli pregovore o nabavi dronova samoubojica korištenih u ranijem sukobu. Osim pregovora o ovim nabavama, Srbi su već ranije ugovorili nabavu moćnih dronova CH – 92 iz Kine, a razvijaju i vlastiti dron Pegaz uz pomoć turske i kineske tehnologije.
Hrvatska o kapacitetima bespilotnih letjelica kojima trenutno raspolaže Srbija može samo sanjati. HV uopće nije reagirao na očigledan poremećaj vojne ravnoteže na istočnim granicama. U sastavu HV-a trenutno se nalaze izraelske bespilotne letjelice Orbiter 3, ali su one nabavljene u sklopu civilno-vojnog projekta sredstvima iz EU-a. Nominalno nadležnost nad ovim sustavima dijele ministarstva poljoprivrede i obrane. Ovi dronovi su ograničenog doleta i služe prije svega za nadzor i izviđanje.
Oni nemaju sposobnost, kao srbijanski dronovi, nošenja i lansiranja projektila. Uz činjenicu da RH ne raspolaže dalekometnim naoružanim bespilotnim letjelicama, ne posjedujemo ni efikasan sustav protuzračne obrane kojim bismo se mogli suprotstaviti eventualnoj ugrozi. U Armeniji smo već vidjeli što naoružani dronovi mogu učiniti cijelim oklopnim brigadama koje ne posjeduju efikasan sustav zaštite. Čudno je da stratezi u HV-u nisu zapazili ozbiljan poremećaj u vojnoj ravnoteži na istočnim granicama i predložili usvajanje tehnologije koja postaje sastavni dio svih ozbiljnih vojski na svijetu. Za nabavu takvih sustava Hrvatska ne može čekati novi dugoročni plan razvoja oružanih snaga, ne može čekati ni milost ministra financija i političara koji teško mogu shvatiti koja je svrha ovakvih sustava. HV-u trebaju interventna sredstva kako bi ušao u utrku u kojoj već debelo kasni. Ma koliko kvalitetna i dobra bila naša vojska, bez oružja će teško zaštititi naš narod i državu.