SRBI DOBILI BANJA LUKU, BOŠNJACI SARAJEVO, TUZLU I ZENICU, A HRVATI – NIŠTA! Dramatično upozorenje našeg demografa: ‘Mogu li Plenković i Milanović spasiti ono što su politički amateri potpisali u Daytonu?’

Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Hrvatska je ovih dana otvaranjem Pelješkog mosta konačno potvrdila strateško značenje svojih prevrijednih južnih obalnih, priobalnih, poluotočnih i otočnih prostora i otvorila svijetu posebnu ljepotu koju su uvijek kroz povijest htjeli prisvojiti drugi. Nisu te želje za teritorijalnim prisvajanjem minule, samo su sad nastojanja poprimila drugu formu, kad već nisu, zahvaljujući hrvatskoj hrabroj mladosti, provedena izravnim vojnim udarima devedesetih prošlog stoljeća.

Dubrovački su županijski prostori jugoistočno i pelješki sjeverozapadno od Stona apsolutno zaslužili konačni spoj sa svojom zemljom, već i stoga što su praktički kroz cijelu povijest u nepovoljnim okruženjima zadržali hrvatski identitet i njegove (naše) civilizacijske vrijednosti.

Nije tu smjelo biti kalkulacija o cijeni, smjeru, načinu gradnje, izvođačima i sličnim političkim predstavama jer je riječ o strateškom projektu koji neosporno osigurava opstanak, nastavak i ukupni razvoj svjetski prevrijednog prostora.

Zanemarimo sad slične političke predstave tijekom otvaranja, prve redove kojih se moralo dokopati, pozicijska pokazivanja i općenito javnu isključivo političku dominaciju, na što smo već u modernoj europskoj Hrvatskoj naviknuti. Viđenost je u takvim okolnostima ponovno potvrdila opći dojam programiranog, u osnovi interesnog vođenja Hrvatske, a retorički je formalizam zahvaljivanja stvarnim junacima našeg vremena bio tek blagi iskorak prema ratnim zbivanjima.

Znali smo kako će sve izgledati i vidjeli smo nanovo po ne znamo koji put ozarene prve političke redove, ali nismo vidjeli velike face stonske, primorske i dubrovačke obrane, a posebno obrane Srđa, bez kojih bi hrvatski jug bio odsječen, izoliran, okupiran i politički pretvaran u međunarodni protektorat s malim izgledima povratka.



Tko su ti ljudi, što rade, koliko ih je već otišlo, jesu li još mladi ili su izgubili snagu uz ovakve političke predstave? Bez njih bi uzdignuti mudraci današnjice iz prvih redova naslikavanja bili nepoznanica i bez njih bi strateško mosno povezivanje bilo drugačije usmjeravano. Hvala zato vama velikima tadašnjeg ratnog i današnjeg vremena povezivanja, sve je ovo vaše djelo, a u prvim ste redovima već ionako bili. Tada kad je bilo važno, a danas? Ponekad se valja ponovno prisjetiti idealizma i prenositi ga mladima koji dolaze, onako kako su to pjesmom i stihovima činili dragi nam “prljavci”.

“Ima dana kada ne znam
šta ću sa sobom.
Jer ne vesele mene bez vas
utakmice nedjeljom,
a kada padne evo noć,
dozivam vas imenom.
Vas su prekrili
zastavom i mahovinom.
A ja sjedim sam pa ponekad
za vas otpjevam.
Jednog dana kada ovaj
rat se završi,
ma jedva čekam prijatelji
sve vas da zagrlim.
O Bože, čuvaj ti naše golubove
i sirotinju,
jer bogati se ionako
za sebe pobrinu” (Prljavo kazalište, Lupi petama, reci sve za Hrvatsku, CBS, Zagreb 1993.).

Potreba povezivanja

Prisjetiti bi se valjalo i političkih vremena kada se protiv Pelješkog mosta izravno govorilo, pa čak i takvu potrebu ismijavalo, naravno, uz ovih dana otvaranja još naglašeniju potrebu pokazivanja osobnog značenja. Slično je i sa zavišću u ne baš malobrojnim negativnim tekstovima i izjavama vezanima uz izgradnju mosta koje su uslijedile, u maniri teškog prihvaćanja svakog strateškog nacionalnog projekta ili uspjeha. Drugom prilikom i pod drugim naslovom.

Istovremeno s povijesnim slikama na ponos ukupne hrvatske populacije, u hrvatskom zaobalju i u cijeloj susjednoj državi stvari se usmjeravaju prema nekim prošlim vremenima. Pitanja izbornog modela i načina političkog i teritorijalnog prevladavanja nad federalnim prostorom nisu slučajnost nastala danas ili uvjetovana konačnim uključivanjem hrvatskih južnih krajeva u hrvatski državni teritorijalni korpus, već su ona izravna posljedica političko-diplomatskog amaterizma, čije nastavke u selekcijskom i stručno-znanstvenom smislu imamo priliku gledati sve do danas.

Podjelom Bosne i Hercegovine u Daytonu 20. studenoga 1995. godine u zrakoplovnoj bazi Wright-Petterson kraj Daytona u saveznoj državi Ohio, SAD, na dva entiteta, Republiku Srpsku i Federaciju BiH, jasno su naznačeni kasniji negativni događaji. Politizacija je i u tim vremenima apsolutno dominirala nad svakom logikom prostorne ili teritorijalne podjele i nimalo se pritom nije oslanjalo na demografsku sliku Bosne i Hercegovine, a pogotovo ne na niti jedan od modela nodalno-funkcionalne regionalizacije prostora, kao osnove razvojne teritorijalne podjele i demografske opstojnosti u budućnosti s obzirom na već u popisu stanovništva 1991. godine najavljene trendove i pokazatelje prirodnog kretanja stanovništva iz službene demografske statistike.

Posebno za hrvatsku populaciju u Bosni i Hercegovini s prevladavajućim prirodnim padom stanovništva kao konstantom. Demografska je budućnost u tim pregovorima i tako postavljenoj teritorijalnoj podjeli bila potpuno nevažna, a opća daytonska kadrovska i sadržajna politizacija nije prema znanstvenoj logici i projekcijama pokazivala nimalo uvažavanja.

Misaona stvarnost

Politička misao prije svega i političko-diplomatski pozicijski osjećaji primarno upravo su u Daytonu kroz ovakvu podjelu Bosne i Hercegovine na dvije teritorijalne jedinice potvrdili analitičku prazninu, dok su entiteti bili samo političko-diplomatski eufemizam. Takvo je, uostalom, i etimološko i učestalo primjenjivano značenje entiteta, od latinske riječi entitas: biće. Nešto što postoji u stvarnosti ili u svijesti, odnosno u filozofskom značenju bitnosti ili jezgri misli.

Podjela na dva entiteta u prostornoj ili teritorijalnoj stvarnosti u Bosni i Hercegovini ne postoji, a zanemarena je trojna osnova prostornog, teritorijalnog i državnog identiteta: teritorij, stanovništvo i granice. Komu je uopće pala na pamet ideja Bosnu i Hercegovinu s demografskim rasporedom nalik na leopardovu koži prema popisu stanovništva 1991. godine podijeliti na dvije teritorijalne bitnosti kao odraz navodne prostorne stvarnosti (vidjeti ponovno definiciju entiteta)?

Podjela na 51 posto teritorija Bosne i Hercegovine koji pripada Federaciji Bosne i Hercegovine i 49 posto Republici Srpskoj (Brčko distrikt naknadno je 8. ožujka 2000. godine izdvojen u samostalnu administrativnu jedinicu), već je u samom startu i po nazivima i po političkim prevladavajućim kriterijima u demografskom projekcijskom smislu najavljivala političke, a naročito demografske posljedice za hrvatsku populaciju u Bosni i Hercegovini.

Moguće je čak i pretpostaviti čija je to bila ideja, ali je ostala i dalje mistika kako je uopće hrvatska pregovaračka ekipa u Daytonu i politička u Zagrebu mogla pristati na takvu podjelu, u kojoj je za hrvatsku populaciju u Bosni i Hercegovini izostao prostorni ili teritorijalni identitet, inače najvažnija pretpostavka demografskog opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini. Vrijedi to, uostalom, kao zakonitost i za svaku drugu populaciju u etnički teritorijalno nedefiniranim prostorima.

Pregovorima o tako strateškim, ozbiljnim i osjetljivim pitanjima o kojima ovisi budućnost jednog naroda (ovaj put hrvatskog u Bosni i Hercegovini) nikad se ne pristupa samo u političko-diplomatskom sastavu bez stručnih, znanstvenih, spoznajnih, analitičkih i projekcijskih pregovaračkih mogućnosti. Hrvatska je to bila stalna praksa, ma koliko posljedično složena bila problematika.

Nemoguća misija

Potvrda je nasljednog političko-diplomatskog modela stigla i ovih dana prilikom odlaska u BiH, zbog izbornog zakona, hrvatskog izaslanstva, sastavljenog isključivo po podatnoj političkoj osnovi bez ikakve analitičke i projekcijske mogućnosti, a izravna je njegova preslika posložena dohvatom prvih redova na otvaranju Pelješkog mosta.

Možemo li uopće zamisliti u prvim redovima, kao zahvalu i kao poruku hrvatskoj mladosti, najzaslužnije za sve kasnije političke predstave i dohvaćene političke pozicije u slobodi? Hrvatska je to nemoguća misija, kao uostalom i europska moderna s nemjerljivim europskim vrijednostima.

Dayton bez znanosti, današnji pregovori bez znanosti, predviđanja budućnosti bez znanosti, krizne projekcije i rješenja bez znanosti i puno još toga bez znanstvene logike i znanstvenih zakonitosti u političkom pregovaranju i odlučivanju u pravilu derivira u kasniju složenost s još složenijim ili čak nemogućim rješenjima.

Daytonska podjela Bosne i Hercegovine ostavila je najveće negativne demografske tragove upravo na hrvatskoj populaciji u Bosni i Hercegovini, a osim same podjele, izostala je i još jedna prevažna pretpostavka kasnije prostorne, razvojne, demografske i ukupne uređenosti bosanskohercegovačkog prostora.

Srbi su neovisno o prijeratnoj demografskoj slici Banje Luke dobili svoj neupitni regionalni centar, Bošnjaci su dobili Sarajevo i konurbaciju Zenica-Tuzla, dok su Hrvati dobili podijeljeni Mostar i ostali bez svog pravog regionalnog centra razvojnog i demografskog okupljanja. Nezamisliva i neprovediva je u to vrijeme pregovaranja bila ideja s hrvatske strane kako će hrvatski regionalni centar s vremenom postati Široki Brijeg.

Utopijska i iracionalna politička predviđanja u tom smislu naravno nisu imala nikakvu osnovu u znanstvenoj logici i budućim demografskim i unutarnjim migracijskim projekcijama (vanjskim imigracijskim pogotovo ne), već su samo potvrdila model upravljanja hrvatskom populacijom i hrvatskim etničkim prostorima koji je rezultirao nevjerojatnim demografskim negativnostima koje izravno ugrožavaju ukupni razvoj, a sad je sve vidljivije i demografski nastavak hrvatske populacije u Bosni i Hercegovini.

Neizvjesna budućnost

Prema osnovnim demografskim obilježjima, ukupnoj starosti, intenziviranju prirodnog pada stanovništva, silini iseljavanja i projekcijskim varijantama, hrvatska je populacija u Bosni i Hercegovini već dulje vrijeme u razdoblju revitalizacijskih nemogućnosti samo s domicilnom populacijom, a vanjska imigracija s identitetskom populacijom postaje utopijska varijanta političkih predviđanja.

Svatko se u to može uvjeriti samo pogledom na crkvene podatke o rođenima i krštenima ili službene podatke Federacije Bosne i Hercegovine o prirodnom padu stanovništva. Mirno promatranje siline demografske destrukcije ili njezino razmatranje samo na političko-diplomatskoj razini već će u nadolazećem desetljeću potvrditi naslovom definiranu neizvjesnost, isprazniti hrvatski etnički prostor i dovesti do novih političkih zahtjeva za promjenama u upravljanju bosanskohercegovačkim i federalnim prostorom.

Prostorna će se praznina i bez planskih koncepcija popunjavati neidentitetskim stanovništvom, a neformalnim hot-spotom pretvarati s vremenom u novi model kontrole prostora. Povratak je zato na jasno definirani hrvatski prostorni identitet u Bosni i Hercegovini realnost i ne trebaju u javnosti prijedlozi o tome dolaziti samo iz smjera Republike Srpske ili odvjetničkih krugova. Federacijske se demografske različitosti mogu u takvom obrascu rješavati poput Distrikta Brčko.

Vrijeme je, gospodo, za strateške političke odluke temeljene na znanstvenoj logici vezane za demografski i ukupni opstanak hrvatske populacije u Bosni i Hercegovini, ne želi li se u prostornoj i po puno osnova neuređenoj Bosni i Hercegovini mirno promatrati ponavljanje povijesti.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI