Kim Ann Škoro otvoreno je progovorila o svom podrijetlu koje je u posljednjih nekoliko mjeseci bilo “problematizirano” na nekim hrvatskim portalima. U velikoj ispovijesti u Jutarnjem listu otkrila je da je njezin otac Emil Luzaich rođen u SAD-u i da je njegova majka bila Hrvatica, a njegov otac bio Srbin iz Hrvatske, pravoslavne vjeroispovijesti. Kada je njen otac preminuo 2009., pokopan je uz misu zadušnicu u crkvi Svetog Nikole, srpskoj pravoslavnoj crkvi u Monroevilleu, nedaleko od Pittsburgha. Bio je istaknuti član dobrovoljne vatrogasne zajednice u mjestu Renkin, ugledni član zajednice, hrvatskog i ruskog kluba, član mjesnog vijeća, a po njegovoj želji, svi koji su željeli dati novčani doprinos na njegovom sprovodu, mogli su iznos uplatiti za lokalni DVD-a.
Kim Ann je istaknula da su pitanja o vjeri i porijeklu obitelji nepristojna.
– To su pitanja zbog kojih se u meni budi američki duh. Postajem Amerikanka. U SAD-u nema pitanja o vjeri, o rodu, o nacionalnosti. Ta pitanja su nepristojna. Za mene je najvažnije je li netko pošten, je li netko čovjek, je li marljiv, radišan, plaća li svoje radnike, pomaže li drugima. Tako ja gledam na ljude. A ne je li netko ove ili one vjere, je li ove ili one narodnosti – rekla je Kimm Ann dodajući da je ona praktična katolikinja.
Upitana je i smetaju li je komentari kada kažu kako Miroslav Škoro nije bio u rovu s puškom, nego na turneji s gitarom, pa odgovara:
Pa smeta. Apsolutno me smeta. Poštujem sve branitelje, a posebno njihove žene koje su ih čekale. Moja šogorica je primjerice radila u pivovari kako bi vojnici imali sok ili pivo na ratištu. Moj Miro je često odlazio na ratište, nastupao, svirao, pjevao. Komentara ima, i to slušam godinama. Žele ga oblatiti i na to stavljati naglasak, kako ne bi pričali o važnijim temama – kaže.
Kim Ann vrlo otvoreno govori i o predsjedničkoj kandidaturi.
– To nije bila odluka preko noći. Znali smo danima razgovarati. Pokušavali smo si objasniti što to znači za našu obitelj, koje su posljedice za kćer, sina, posao. U početku sam mu govorila da ne ide, da mu to ne treba. Onda bi dugo vodili razgovor. Zaspali bismo, pa se probudili i ponovno o tome razgovarali. Jednog jutra on se probudio i rekao mi kako je odlučio kandidirati se jer je sada za to pravo vrijeme i trenutak da se nešto mijenja te kako on ne bi išao u utrku da ne može nešto promijeniti.
Podržala sam ga jer ga poznajem. On kada nešto odluči, onda znam da zna što radi, znam da vjeruje u to što radi, da će se tome u potpunosti predati i da ima dobre razloge – kaže.