Vojislav Šešelj je 6. svibnja 1992. na dan pravoslavnog Đurđeva došao u Hrtkovce sa 270 naoružanih četnika. Održao je govor zastrašivanja i mržnje pred skupom mještana na čijim se licima nije vidio strah. Njima, zapravo, ništa nije bilo jasno jer su oni mirno živjeli u višenacionalnoj sredini s velikim brojem mješovitih brakova
S gospodinom Antom Plivelićem, rođenim u srijemskom selu Hrtkovci razgovarali smo u povodu najavljene tv emisije “Stambeno pitanje” Silvane Menđušić na HTV-u, u ponedjeljak u 20 sati, koja se upravo bavi tematikom raseljavanja do tada uzornih višenacionalnih sredina, kojima su srpski političari uništavali i domove i živote.
Gospodine Pliveliću, na Hrvatskoj televiziji se reklamira emisija Silvane Menđušić. Sjećam se tih događaja, a Vi ste i tada pomagali ljudima koji su se iseljavali iz Vojvodine.
– Drago mi je da je emisija prihvaćena, a ona se, zapravo, odnosi na posjet Vjekoslava Šešelja, 6. svibnja 1992. na dan pravoslavnog Đurđeva selu Hrtkovcima, sa 270 naoružanih četnika. Da pojasnim, Hrvati iz sela Hrtkovaca u Srijemu u visokom su postotku pripadali vojsci NDH, a njih je 280 izginulo. Četrdesetorica njih pozvani su u Rumu na razgovore i nikad se nisu vratili kući, pa im se ni grobovi ne znaju. No, ni jedan Hrtkovčanin nije bio osuđen na robiju zato što je bio vojnik NDH – bilo je dovoljno da si nosio uniformu i nitko te nije pitao za djela ili nedjela – ti si prema uniformi pripadao opciji – fašist ili antifašist. Tako smo imali slučajeve da su se čitave domobranske jedinice spajale s partizanskima, a pojedinci koji su imali sreće promijeniti uniformu, istog trena su dobili status antifašista.
A oni koji nisu imali sreće naći se u toj situaciji, ostali su do kraja fašisti, bez obzira jesu li bili domobrani ili ustaše i bez obzira na njihova djela ili nedjela. Nažalost, to se nije promijenilo do današnjeg dana. Ostalo je jednostrano tumačenje. A upravo to tumačenje je Šešelj koristio u svom tadašnjem govoru zastrašivanja i mržnje. Skup je bio posjećen za vrijeme njegova govora, ali na ljudima nije vidio znakove straha. Prisutnima nije bilo ništa jasno jer su oni živjeli u višenacionalnoj sredini s velikim brojem mješovitih brakova. Posebno je bio pozitivan odnos s mještanima srpske nacionalnosti koji su u Hrtkovce doselili iz Hrvatske i Bosne u kuće Nijemaca iseljenih krajem rata, a u Drugom svjetskom ratu doživjeli su isto tako tešku sudbinu kao i mještani Hrtkovaca.
Umjesto daljnjeg zastrašivanja, Šešelj je savjetovao Hrtkovčanima da prihvate zamjenu kuća te da ne dopuste iseljavanje samo s vrećicama. A svi znamo za sudbine onih koji su se na prostorima bivše Jugoslavije iseljavali s vrećicama. Tada je počelo iseljavanje Hrtkovčana, a posebno se povećalo poslije ubojstva Milana Piršića, 28. lipnja, dan prije Petrovdana koji su Hrtkovčani slavili kao svoju slavu, tako da je iseljavanje poznato kao Hrtkovački sindrom.
Pritom trebamo zahvaliti činjenici da nitko u tom pritisku među srijemskim Hrvatima nije opalio ni iz lovačke puške, jer bi inače velikosrpski političari to protumačili kao da je Tuđman krenuo vratiti Hrvatsku u povijesne i prirodne granice do Zemuna. Nadalje, već 1991. godine je iseljavanje i mijenjanje kuća počelo, a dr. Milan Bičanić je dao ideju o osnivanju pravne institucije Zajednice iseljenih i prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata. Zajednica je od tada pa do današnjeg dana bila na rapolaganju svim iseljenim građanima i pomagala je svima što je u određenom trenutku pravno mogla. Pritom su odgovorni u Ministarstvu unutarnjih poslova i odgovorni političari, rješavali pitanja Domovnica doseljenih građana, bez obzira na nacionalnost i time spasili sve mješovite brakove, pa je i tako tragedija smanjena.
Sve ovo je doprinijelo da danas imamo novi život koji nam daje nadu za daljnji napredak i opstanak, a bilo nam je predviđeno da – nestanemo.
Silvana Menđušić je odabrala ovu materiju jer u svijetu nije poznat slučaj da države međusobno ratuju, a građani mijenjaju imovinu i često puta sele u drugu državu, tako da imamo slučajeve da građani srpske nacionalnosti u mješovitim brakovima sele iz Srbije u Hrvatsku, a Hrvati ili Hrvatice sele u Srbiju.
Silvana je snimala emisiju u selu Kuli zbog njegove specificnosti – prije Drugog svjetskoga rata naseljeno je bilo mještanima njemačke nacionalnosti, ali ih je sudbina opet iselila nakon rata. Danas selo Kulu naseljavaju građani srpske nacionalnosti. Kako su se ’90-ih godina, nažalost, na prostorima bivše Jugoslavije nastavili nerazjašnjeni nacionalni odnosi započeti 1918., građani Kule srpske nacionalnosti prihvaćaju mogućnost zamjene s mještanima Hrtkovaca.
Hrtkovčani su, zapravo, nastavili iseljavanje u Hrvatsku i druge zemlje u svijetu, koje potiho traje sve do danas. Njih je danas oko 600 obitelji u Hrvatskoj, isto toliko širom svijeta, dok je 370 obitelji katoličke vjeroispovijesti hrvatske i mađarske nacionalnosti još u Hrtkovcima. Inače, prema crkvenim knjigama, ’90-ih godina je iz Srijema, Bačke i Banata iseljeno više od 45.000 građana, od kojih najviše hrvatske nacionalnosti.