SBERBANK JE TREBALA UZETI HRVATSKA POŠTANSKA BANKA: Propustili smo jedinstvenu priliku da ovladamo domaćim bankarskim sektorom

Foto: Grgur Zucko/PIXSELL

Prilično je nezapaženo prošla vijest kako Rusi napuštaju bankarsko poslovanje na Balkanu.

Vjerojatno je razlog – dramatičan dnevni rast oboljelih i umrlih građana. Drugi razlog bi mogao biti, što u slučaju Lijepe Naše nikako nije moguće zanemariti, prešutni dogovor javnih sredstava priopćavanja i inih čimbenika po modelu – ono o čemu se ne priča u javnom prostoru nije se ni dogodilo ili, u najmanju ruku, nije važno.

A, malo je reći, važno je kako za odgovore na pitanja što se i zašto događalo zahvaljujući bankarskoj aktivnosti Sberbanka, s jedne strane, i, s druge strane, koje mogućnosti i koja ograničenja su se pojavila ruskom odlukom o prodaji bankarskog posla.


Mnogo govori šturo priopćenje kako Sberbank Europa prodaje svoje podružnice u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Srbiji i Sloveniji beogradskoj AIK banci, slovenskoj Gorenjskoj banci i Agri Europe Cyprus Limitedu.

Općenito, kupnja ili osnivanje banke u drugoj zemlji ne predstavlja samo proširenje posla odnosne poslovne banke nego i nove mogućnosti kao što je to uvijek s poslovnim aktivnostima u drugoj zemlji. Međutim, uz poslovne interese obično postoje i drugi ciljevi koje je moguće, sasvim legalno, ostvariti putem poslovne banke. To nije ništa novo niti posebno pametno. Međutim, ono što je svima vidljivo ne znači da se navedene mogućnosti uzimaju u obzir pri analizi što se i zašto dogodilo.



Za Hrvatsku je posebno važna činjenica da je Sberbank vlasnik Fortenove grupe čija je poslovna politika od presudne važnosti za hrvatsko gospodarstvo. Pitanje je bi li se dogodio slučaj Agrokor da Sberbank nije djelovao u Hrvatskoj. Najavljujući prodaju podružnica na Balkanu, izrijekom je rečeno kako Sberbank Rusija i dalje ostaje vlasnik dionica Fortenova grupe, što znači da prodaja podružnica nije ni u kakvoj vezi sa sudbinom Fortenova grupe. (Kakva će sucima Fortenove grupe biti, pitanje je koje zahtijeva odgovor – već danas! – koji bi, sa svoje strane, već sutra trebao biti podloga za akciju izvršne vlasti.)

Sberbank d.d., Zagreb, preuzeo je Volksbank d.d., Zagreb, 18. siječnja 2013. godine. Sberbank spada u red srednjih hrvatskih banaka, kako po iznosu bilance stanja, tako i po financijskom rezultatu. Zapostavljajući druge interese, ako ih je uopće bilo, vlasnik Sberbanka je ocijenio kako investirani novac ne opravdava nastavak poslovanja pa je prirodna odluka prodati podružnicu u Hrvatskoj.

Istu sudbinu dijele ostale podružnice Sberbanka u regiji. Prema tome, nije moguće govoriti samo o profitnim razlozima. Očito je riječ o drugim razlozima koje tek valja identificirati. Oni su ili ostvareni ili je ocijenjeno da ih putem Sberbanka nije moguće ostvariti. Zanimljivo je identificirati najavljene kupce podružnica Sberbanka. U Sloveniji i Srbiji kupci su njihove domaće poslovne banke. To ne vrijedi za hrvatski slučaj. Umjesto da financijski ojačamo Hrvatsku poštansku banku da preuzme podružnicu Sberbanka u Hrvatskoj (zašto ne?) i u Mađarskoj (čija banka dominira u Dalmaciji), mi očekujemo da nam Vlada Andreja Plenkovića priopći što je konačno odlučila, nakon danog davnog obećanja kako će se otkupiti MOL-ovi udjeli u INA-i. To je razlog i povod moje današnje rasprave.

U Knjizi “Refleksije jednog Turanjca” (2009.) sam pod naslovom “Balkan – mjesto za male zemlje i velike banke” (str. 142 i 143) prenio svoju raspravu od 8. kolovoza 2001. godine u kojoj sam objasnio razliku o stanju i politici te razlozima različitog stanja u bankarskom sustavu Slovenije i Hrvatske. Cilj je rasprave bio pokazati kako je bankarski sustav prevažan da ga država ne bi posebno tretirala i kontrolirala. To nije posao središnje banke, to je posao države. To je važno shvatiti i razumjeti, kako bi rekao naš premijer Andrej Plenković. Tom sam prilikom napisao: “Svi koji poznaju Beograd znaju da je posebno značajna ulica kneza Mihajla u kojoj su za vrijeme Prve Jugoslavije bile smještene strane banke koje su dominirale i određivale privrednu aktivnost ondašnje Jugoslavije. U Hrvatskoj se ponavlja ta priča, ali u puno gorem aranžmanu. Naime, prisutna globalizacija i tehničko-tehnološka dinamika izmjene privredne strukture Hrvatsku jasno profiliraju kao zemlju Trećeg svijeta”.

Protestirajući kako bih pokazao svoje neslaganje (str. 210 i 211. spomenute knjige) u povodu 1. travnja 2003. godine, ironično sam napisao: “Hrvatska postaje prilično nepoželjna u bankarskom sustavu Njemačke, Italije i Austrije”.

“Naime, kako doznajemo iz izvora bliskih navedenim vladama, velik utjecaj hrvatskih banaka na privredne tokove spomenutih zemalja smanjuje područje djelovanja nacionalne ekonomske politike. Središnje banke iz navedenih zemalja svjesne su da se limitiranje plasmana kredita na mogućih 16% rasta (tadašnja granica mogućeg rasta kreditne aktivnosti poslovnih banaka u Hrvatskoj) neće ostvariti bez suradnje sa središnjom bankom Hrvatske.

Iz spomenutih izvora doznajemo da se ujedinjuju političke stranke navedenih zemalja kako bi se stvorio organizirani nacionalni otpor nastupanju hrvatskih banaka. Iz hrvatske Vlade doznajemo da izvršna i monetarna vlast već imaju odgovore na eventualno protekcionističko ponašanje prema našim bankama. Da zaključim, hrvatska je vlast odlučna da zadrži neomerkantilističku politiku sve dok Hrvatska ne postane jedna od deset vodećih zemalja u svijetu, mjereno dohotkom per capita. Globalizacija se u Hrvatskoj i dalje smatra najjeftinijim putem osvajanja tržišta manje razvijenih zemalja.” Tako su katastrofičari protestirali, a suverenisti – šutjeli.

U svibnju 1999. godine na skupu “Dugoročna strategija gospodarskog razvoja Hrvatske” održanom u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, a objavljenom u časopisu Ekonomija/Economics, RIFIN Zagreb, broj 4, lipnja 1999., u radu “Kako iz krize”, na stranici 875. i dalje napisao sam:

“Svakako bi valjalo oformiti poseban ekspertni tim koji bi pomogao bankama u prilagođavanju novim uvjetima. Neodrživost postojećeg broja banaka i štedionica moguće je riješiti ‘spajanjem’ većeg broja banaka i štedionica bez nepotrebnih ekscesa. Ovakav pristup nam se čini i razvojnim jer bi povezivanjem većeg broja manjih banaka i štedionica postojeći kreditni volumen napravili učinkovitijim”.

U radu “Vratimo osmijeh Lijepoj Našoj” (2015.) na stranicama 111. do 123. napisao sam: “Dolazak stranih banaka nije ispunio očekivanja. Vjerovalo se da će strane banke značajno utjecati na restrukturiranje domaćih banaka te da će utjecati na smanjenje kamatnih stopa.

Ništa se od toga nije dogodilo jer se ništa i nije moglo dogoditi. Naime, strane banke su s distance promatrale događanja i polako, ali sigurno, preuzimale zdravu komitentsku strukturu”.

“Svaka krizna situacija bila je razvojna prilika stranim bankama, što se lijepo moglo vidjeti iz dinamike rasta bilance stanja tih banaka. Valja reći da u industrijama rastućeg prinosa bilanca stanja (dokaz rasta aktivnosti) jest temeljni izvor uspješnosti.

Da objasnimo, strane banke (osnivači banaka u Hrvatskoj) donijele su svoju superiornu tehnologiju ne s namjerom da se unaprijedi učinkovitost domaćih banka, nego je to predstavljalo izvor njihove konkurentske prednosti. Nadalje, banke kćeri bile su podržane neusporedivo jeftinijim izvorima sredstava. Dovoljno je usporediti kamatne stope na njemačku marku u zemlji i inozemstvu. Izneseno je rezultiralo većom efikasnošću banaka kćeri usprkos manjim kamatnim stopama, što znači i nižim rizicima. Istovremeno, one ne utječu na smanjenje kamatne stope jer ne mogu i ne žele (a zašto i bi?) postati price leaderi u smislu uravnoteženja ponude i potražnje putem ravnotežne kamatne stope.

Odluka o sanaciji te internacionalizaciji, prepuštanju, bankarskog sustava morala je predvidjeti njegovo ponašanje. Prvo, napustit će se kreditna i svaka druga podrška u razvoju tvrtki ispodprosječne efikasnosti, što će ubrzati njihov stečaj; to se odnosilo na većinu tadašnjih tvrtki. I drugo, preuzete banke će se na hrvatskom tržištu ponašati logikom marginalnih, a ne ukupnih troškova, što eliminira njihovu pripadnost nacionalnoj tekućoj i razvojnoj politici. Moralo se znati da će lošiji dio gospodarstva ‘ostati’ domaćim bankama koje su i same u neravnopravnom položaju. Sljedeća destinacija tim bankama i gospodarstvu je Ministarstvo financija, odnosno porezni obveznici, čemu i danas svjedočimo; predstečajne nagodbe.” U nastavku ću pokušati objasniti zašto je rečeno tako važno, kako glede dinamiziranja gospodarskog razvoja, tako i glede potrebe što skorije zamjene kune eurom.

O potrebi zamjene kune eurom pisao sam više puta na ovim stranicama i posebno naglasio kako je imperativno potrebno što prije zamijeniti kunu eurom. Ponavljam izrečeni stav kako je kuna monetarni maneken (ne vrši temeljne funkcije novca) jer je u Hrvatskoj legalna devizna štednja (dominirajući oblik investiranja nacionalne štednje) koja je, sa svoje stane, oduzela monetarni suverenitet kune, koja je “kreirala” valutnu klauzulu (što je kunu svelo na evidencijsku i obračunsku jedinicu) na kredite (što izvršna vlast nije, a morala je, sankcionirati), što provode poslovne banke u stanom vlasništvu čija poslovna politika nije nužno (a zašto bi?) u suglasju s interesima strategije razvoja hrvatskog gospodarstva jer operativno provodi politiku kako bi ostvarila ciljeve svojih vlasnika.

Pokažimo interakciju odnosa poslovne banke i razvoja domaćeg gospodarstva. Dohodak svakog pojedinca, obitelji, države (izvršna vlast) i zemlje (recimo, Hrvatska) dijeli se na potrošnju i štednju. Osnovni je zadatak tekuće ekonomske politike izvršne vlasti podržati realizaciju novostvorene vrijednosti. Iako je klasična ekonomija polazila od načela da svaka ponuda ima svoju potražnju (Sayov zakon) lessez faire je pokazao da je praksa posve drugačija. Jasno, riječ je o krizama koje su se redovito i zakonomjerno pojavljivale. Problem nedovoljne potražnje konačno je riješio J. M. Keynes tako što je pozvao izvršnu vlast da u slučaju nedovoljne potražnje istu mora, putem javnih rashoda i proračunskog deficita, kompenzirati država i tako riješiti problem nezaposlenosti. Političari koji vole dijeliti “preko noći” su prihvatili Keynesovu terapiju.

Međutim, kako bismo odgovorili na naše pitanje, trebamo se vratiti dalje u prošlost. Nastanak nacionalne države i gospodarske politike vezujemo uz merkantilizam koji se temelji na politici suficita robne razmjene s inozemstvom (što se danas odnosi na suficit platne bilance).

Istovremeno su nastupajuće nacionalne države organizirale tri važne institucije: banke, trgovinske kompanije i akademije. Nas za potrebe današnje rasprave posebno zanimaju banke.

Nizozemska je nakon otkrića Amerike preuzela “štafetnu palicu” centra svijeta od Venecije i ostalih država sjeverne Italije (kolijevke kapitalizma). Trgovanje na daljinu (izraz Ferdinanda Braudela, globalno slavnog ekonomskog povjesničara, za istočnoindijske kompanije) često je bilo uvjetovano posudbama velikih svota novca koje su davali pojedini novčari (uglavnom Židovi koje je papa kaznio, zbog sramnog ubiranja kamata, da se bave tim nečasnim poslom – sic!). Da bi Amsterdam mogao učinkovito odgovoriti zahtjevima trgovine, osnovao je banku. Isto je učinila i Engleska, što su slijedile ostale razvijene zemlje. Početak rada slavne Engleske banke usko je vezan s novčanim problemima engleskog kralja. Ista je priča bila i u slučaju Francuske koji je, zbog Johna Lawa, završio tragično. Nakon Nizozemske, premještanje centra, srca, svijeta (izraz i podjela ekonomskih razdoblja razvoja kapitalizma Jacquesa Attalija) možemo pratiti putem premještanja financijskog centra.

Kako bi se shvatila uloga i značaj bankarskog sustava od pojedine zemlje do cjelokupnog svijeta, valja reći kako je banka institucija – koja se profesionalno bavi uzimanjem kredita.

Profesionalno uzimanje kredita kazuje kako se tako uzeti krediti profesionalno plasiraju na tržištu kredita. Ekonomisti bi rekli, zadatak poslovne banke je da prikupljenu štednju prepuste onim zainteresiranim pojedincima i tvrtkama koje, iz svojih obično sebičnih razloga (Smithov izraz), žele povećati investicije (uključujući i finalnu potrošnju, što je manje razborito) iznad razine vlastitog dohotka. Površno gledano, to je jasno i razumljivo, što je u ekonomiji čest slučaj i izvor velikih neslaganja. Međutim, novac donosi, kao opći ekvivalent, poslovnim bankama veliku moć koja se može, ali ne mora koristiti na društveno primjeren način. Tako nije primjereno u manje razvijenim zemljama, kao što je to slučaj u Lijepoj Našoj, financirati finalnu potrošnju.

Potrebno je financirati investicije. Konačno, tek je Velika ekonomska kriza s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća promovirala potrošačke kredite kako bi se povećala potrošnja i tako “pomoglo” državi u realizaciji proizvedene dodane vrijednosti. Od tada poslovne banke velik dio svog kreditnog potencijala plasiraju upravo sektoru stanovništva. Razlog je jednostavan.

Investitori ne mogu “probaviti” raspoloživu štednju, i to zato što se tijekom poslovanja veliki iznosi izdvajaju u amortizacijske fondove koji su to veći što je zemlja razvijenija. To je uvjerljivo objasnio Dragomir Vojnić, nedovoljno valoriziran i prihvaćen kao sjajan znanstvenik i profesor, dijeleći amortizaciju na dio koji predstavlja zamjenu amortizirane opreme i dio koji predstavlja nove investicije (što je Vojnić odredio na makro razini kao razliku između novih i neto investicija). Tako u manje razvijenim zemljama bilježimo manjak štednje, dok razvijene zemlje muku muče kako potrošiti raspoloživu štednju. Kad je riječ o zemlji, tada se ostvarena štednja učinkovito “troši” povećanjem suficita platne bilance, i to: suficita na računu roba, suficita na računu usluga i suficita na računu primarnog dohotka.

Otvaranje podružnice u inozemstvu omogućuje odnosnoj zemlji veći izvoz roba, usluga i štednje (u obliku izravnih investicija ili odobrenih kredita). Štoviše, osnivanje podružnice u inozemstvu omogućuje povećanu investicijsku aktivnost investitora iz zemlje vlasnika podružnice poslovne banke, što obično ima, sa svoje strane, multiplikativne učinke na te zemlje. Zato bi svaka država trebala, Hrvatska posebno, pažljivo pratiti koju i kakvu poslovnu politiku vode inozemni vlasnici putem svojih podružnica kako bi se smanjile ugroze ostalog domaćeg (nisam rekao nacionalnog) gospodarstva.

Odlučujuća je interakcija na relaciji domaće štednje i razvoja domaćeg gospodarstva. Problemi se dodatno usložnjavaju ako ne kontrolirate domaću štednju. Razumljivo je što Slovenija, koja ostvaruje kroničan suficit platne bilance, nastoji povećati kontrolu nad svojim financijskim sustavom, što će u slučaju Sberbanka u njezino ime učiniti Gorenjska banka. Ekonomisti će reći kako je manje razumljiv slučaj AIK banke koja će preuzeti Sberbank u Hrvatskoj.

Naime, Srbija ostvaruje kroničan deficit platne bilance, što znači da je neto uvoznik štednje. Ipak, mišljenja sam, razumljiva je politika Srbije jer, koristeći financijsku polugu, dolazi do snažnog, dodatnog, instrumenta ekonomske i svake druge politike. Pogrešna su mišljenja kako valja odvojiti politiku od ekonomske politike. One su isprepletene i zapravo ih valja identificirati kao dvije strane iste medalje. Tako dolazimo do nerazumnog ponašanja hrvatskih vlasti koje su se “odrekle” kontrole nacionalnog financijskog sustava.

Umjesto da se dokapitalizira Hrvatska poštanska banka kako bi postala price leader, što bi rezultiralo smanjenjem kamatnih stopa na hrvatskom tržištu, s jedne strane, i, s druge strane, dinamizirala gospodarski razvoj, te, s treće strane, postala “veza” između države i “domaćeg” bankarskog sustava pri emisiji dugogodišnjih obveznica namijenjenih domaćem tržištu. Umjesto te i takve politike, građani će i dalje štedjeti u inozemnim bankama umjesto da putem kupnje obveznica kreditiraju državu kako bi izvršavala zakonom propisane obveze prema građanima.

Valja razmisliti i procijeniti koliko košta, mjereno u stopama rasta gospodarske aktivnosti, veliki javni dug u stranim bankama i velika devizna štednja. Nije moguće dovoljno naglasiti kako je izvršna vlast griješila uvijek kada joj se za to ukazala prilika. I to tim više što je problem bio značajniji za budućnost Lijepe Naše.

Valja istaknuti da autonomnost HNB-a postaje upitna jer postojanje oslonca internacionaliziranih banaka na svoje matične banke zapravo znači eurizaciju hrvatskog sustava bez obzira na to hoće li ili neće Hrvatska uvesti euro kao nacionalnu valutu. Kada se ocjenjuje bankarski sustav (podsustav) kao dio gospodarskog sustava, tada valja imati u vidu da su kriteriji privrednog sustava istovremeno i kriteriji bankarskog sustava.

Građanstvo je zabrinuto za svoja deponirana sredstva. Domaće banke im se ne čine više sigurnima. Stanovništvo se okreće “stranim” bankama, reklamni slogani već ističu “moguća neugodna iznenađenja”, što bi trebalo prevesti kao: mi smo sigurni i povjerite nam svoja mukom stečena sredstva. I zaista “strane” banke značajno povećavaju svoj udio u prikupljenim sredstvima od stanovništva, kao i preostali dio još učinkovitog gospodarstva, dakle, povećavaju udio u pasivi konsolidirane bilance poslovnih banaka. Ovo znači da manje učinkovit dio privrede ostaje malim bankama.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI