Savka i Tuđman su definirali da je Srb mjesto četničkog derneka, a u centar antifašističkih obilježavanja vratio ga je Milorad Pupovac!

Tihomir Dujmović

Nećemo se ovako pomiriti! I neće na ovaj način naciji dobro sjesti nova hrvatsko-srpska koalicija! Ne može se reći “pustite da promislimo hoćemo li doći u Knin” i u isto vrijeme od četničkih, odnosno mahom srpskih ( bez obzira na uniformu), zvjerstava, gotovo ljudožderstava, jer su i motikama koncem srpnja 1994. tamošnji Srbi razbijali lubanje svojim hrvatskim susjedima, danas raditi mjesto centralnog hrvatskog antifašističkg pokreta! Ne može! I nikad Hrvati to neće prihvatiti! Mogu trpiti, jedan ili dva, pet mandata, ali prihvatiti tu laž neće nikad!

Kao što i nisu! Osim toga, Pupovčev odgovor na pitanje hoće li doći na Oluju, koji je glasio, “pričekajte da razmislimo” znači da se sprema trgovina, znači da on vagu drži u rukama i gleda Plenkovića, a ne da slijedi istinsko obraćenje, kojeg kako vidimo, neće biti čak niti sa nota bene poklonjenom političkom “dotom” potpredsjednika Vlade! Srbi uvijek ostaju Srbi, reći će mi, moj vremešni susjed koji je preživio Bleiburg, ne kritzirajući njih, nego nas, u trenutku kad je cijeli špil karata u našim rukama. Pa ipak mi u pravilu zamješamo karte onako kako njima odgovara!

Kad govorim o Srbu i tobože centralnom mjestu antifašizma, Pupovca koji nekad zna podsjetiti na Tuđmanovu državničku svijest, valja podsjetiti da ni Tuđman i Savka, kao korifeji hrvatskog političkog antifašizma, nikada jedne pozitivne riječi nisu izgovorili glede ustanka u Srbu. Stipu Mesića bi, kad bi znao što je sram, trebalo uistinu biti sram, jer je bio i vatreni tuđmanovac i ustrajni HDZ-ovac, a bio je i  Savkin veliki pristaša, hvalio se da je u politici sve naučio od Savke i Tripala, no unatoč svemu izdao je glede Srba i Tuđmana i svoje navodne učitelje Savku i Tripala. Danas ispada da de facto rakijom nazdravlja tom zločinu! Hrvatski Predsjednik, izabran dva puta dragi moji Hrvati, i to dva puta Vašim glasovima!  Mesićeva takva izdaja je tim veća obzirom da zna da su i jedan i drugi, dakle i Tuđman i Savka, Srb i taj ustanak knjižili kao goli četnički dernek! Jer on to i jest.  A ne kao nikakav početak antifašističkog pokreta. Plenković se često poziva na Tuđmana, ali žmiri na činjenicu da je Srb za Tuđmana bio mjesto povijesne laži iz perspektive antifašističkog pokreta. I dopušta plaćanje znamena na taj zločin! Kako baštinite Tuđmana, ako sufinancirate Srb, valjalo bi pitati premijera?

Ali, nema ga tko pitati…

Savka primjerice, niti kao šefica hrvatske komunističke partije, dakle kad je to bilo obavezno, nikad nije bila u Srbu tom kontekstu, a nitko se ne sjeća niti da je Tuđman ikada u tom kontekstu dolazio u Srb. Jer su i jedan i drugi znali da je to bio četnički ustanak. Zašto onda današnja hrvatska Vlada ne baštini Tuđmana, pa ako hoćete čak ni Savku u tom kontekstu? Naime, tu nam je i Čačić, Savkin kalifa nakon kalife, ali riječi nećete čuti od njega u tom kontekstu. Čovjek koji je na izbore izašao kao Bernardićev partner, a završio kao Plenkovićev čovjek! I nikad ga nitko o tome ništa nije pitao.



Mediji… odavno sam napisao…”prokleti hrvatski mediji”…

Ono što osobito iritira, vrijeđa zapravo, jest činjenica da danas jedan Stjepan Mesić, baš poput Pupovca inzistira na Srbu kao tobožnjem centralnom mjestu početka antifašističke borbe, makar je posve razvidno da je to gola laž. U konačnici to je degutantno, jer se istina ipak uspjela probiti, dokazujući faktima da je Srb samo i jedino stravično mjesto partizansko četničkog zuluma, protiv tamošnjih Hrvata, da je Srb neka vrsta Škabrnje drugog svjetskog rata. Stoga je Srb kod povjesničara koji uvažavaju dokumente i argumente, drugo mjesto za kapitalni četnički dernek. Koji kad ga ovako permanentno obilježavate, zapravo  je hrvatskim Srbima, pogotovo u tom kraju, neka vrsta neizravne sugestije da balvanima ustanu na svaku novu hrvatsku državu. Jer je onda baš kao i 1991. sve krenulo sa balvanima.

Dakle, dokazana povijesna istina je danas jednoznačna. Davnog 26. srpnja 1941., dok su hodočasnici iz Drvara krenuli doma nakon misnog slavlja u povodu sv. Ane, na tom putu doma su ih vilama i motikama, kao primordijalni likovi iz pećine, uz ponešto pištolja i pušaka presreli, napali, poklali, poubijali lokalni Srbi.  Na kraju tog ritualnog zločina su na ražnju ispekli lokalnog katoličkog svećenika! I dva put izabrani hrvatski Predsjednik na tom mjestu ovih dana ponosno ispija šljivovicu! Povijest bilježi da je 99 posto boraca što će sutra imati partizanske spomenice,a koji su poklali te hodočasnike, bili lokalni Srbi! Potom su u tom napola ljudožderskom pohodu,  tamošnje partizansko-četničke jedinice, doslovno poklale sve što su živo zatekli između Velebita u Lici i Drvara u BIH. To je puna i prava povijesna istina o mitskoj priči o Srbu koncem srpnja 1941 i u danima koji su slijedili.

“Sve što se dogodilo u srpnju u kolovozu 1941″ reći će ovih dana povjesničar Nazor,“sve potvrđuje, da je karakter ovog ustanka bio protuhrvatski”. Nazor dodaje: “Ako je nabijanje glavara sela na kolac, ubijanje djece i svih članova obitelji Ivezić, antifašizam, onda neka se ustanak u Srbu tako zove. Zanimljivo da ljudi koji svake godine slave ustanak u Srbu ne žele doći na obljetnicu Oluje s obrazloženjem da su se u toj akciji dogodili zločini nad Srbima”. I ta Nazorova definicija je zapravo sveobuhvatna.  Idete u Srb, makar su tamo vaši sunarodnjaci poklali nedužne Hrvate,a a ne idete u Knin, jer da je tamo u vihoru rata i slamanja četničkog otpora, stradalo i srpsko civilno stanovništvo? Tipićna srpska dvoličnost. Koju i ove godine financira hrvatska Vlada. Besramno!

Što se slavi 27. srpnja 1941.? To da su partizansko – četničke horde doslovno upale u hrvatska, ali i muslimanska sela u okolici Srba, izvršila neviđenu pokolj i to prozvala antifašističkom brobom protiv NDH! U naravi se radi o tome kako svjedoči dr. Nazor da su “oružane četničko-partizanske skupine, logistički podržane od talijanskih postrojbi, počinile težak zločin u kojem su do temelja spalili hrvatska i muslimanska sela Boričevac, Kulen Vakuf, i Ivezić kuće u mjesto Brotnja. Tu su na najbrutalniji način likvidirali nedužno civino stanovništvo, a među njima djece, ženu i starce… Žrtve su u jamu bacali žive i to prema starosnoj dobi, dok su nastarijeg člana stradalničke obitelji Ivezić pod prije toga tjerali da gusla i pjeva dok su mu preostali članovi obitelji  skončavali svoje živote u grotlu jame!”. Pedeset godina kasnije baš će se tamo pojaviti prvi balvani protiv moderne hrvatske države! I sad taj događaj, hrvatska Vlada sufinancira sa 100 000 kuna! A Stipe Mesić i Milorad Pupovac ignorirajući sve ovo, nazdravljaju tamo danas rakijom!

Nota bene, sve do 1990. godine, nitko se od Hrvata u taj kraj nije smio vratiti, jer su u Boričevcu, Popovčevi antifašisti zapalili sve zemljišne knjige, kako bi se de facto u hrvatske kuće uselili – Srbi! Niti jedan Hrvat se od 1945. do 1995. nije smio tamo vratiti!  Niti jedan! Dok hrvatska vojska tamo nije ušla 1995. godine! I to slavimo? I to obilježavamo? Ima li kraja perverzijama?

Taj ustanak u Srbu bio je suspektan čak i u Titovo doba, pa je tako čak i u posve kontroliranom komunističkom sustavu Savka Dabčevič Kučar, kao šef hrvatske komunističke partije 70-ih godina, našla snage da tamo nikad ne ode i našla snage da kaže da je Srb mjesto četničkog divljanja! Svjestan svega toga još i više kao povjesničar, čak je i prvi hrvatski Predsjednik Tuđman kao jednu od prvih unutar političkih poteza oglasio Brezovicu kao mjesto partizanskog antifašistikog ustanka. Jer, Tito, a još više srpski generali i pukovnici JNA u tajnim službma iz redova hrvatskih Srba, koji su Titu držali ključnu odstupnicu kao brana od provale punog velikosrpskog šovinizma, čvrsto su stajali sve do kraja komunizma uz obilježavanje Srba. Pa smo ga 45 godina kao politički orangutani slavili, kao dan ustanka. Makar se radilo o proslavi zločina protiv lokalnih Hrvata koji će biti poklani kao Hrvati Škabrnje 45 godina kasnije.

No, dakle, i  Savka i Tuđman su definirali da je Srb samo i jedino mjesto četničkog derneka, a nikako mjesto antifaističkog otpora. Tko je onda vratio Srb u centar antifašističkih obilježavanja? Milorad Pupovac! Pritisnuvši Ivu Sanadera i kasnije Jadranku Kosor čija Vlada im je spomenik i izgradila!  Zašto? Jer je to bio dio sporazuma Sanader – Pupovac iz prvog Sanaderovog mandata, a Pupovac je jednostavno čekao! Strpljivi Milorad Pupovac! Dobro, ali zbog čega Pupovac inzistira na tome? Pa zato jer ispada da čvrsto stoji na svom glavnom konstruktu, da Srbi nikada ne smiju pasti ispod Bakarićevog ustavnog određenja iz komunizma po kojem hrvatski suverenitet  u Hrvatskoj dijele „hrvatski i srpski narod“! Jer je to vrhunac srpske vlasti u Hrvatskoj i to je više, pače, to je mnogostruko više od svakog Milana Martića i njegovog plana, samo glupi Martić i njegove primitivne četničke horde to ni danas ne razumiju.

Imamo svoju banku, imao svoj tjednik i svoje medije, imamo svoj dan antifašizma, imamo svoj Božić, medijski odnosno politički eksponiraniji od Vašeg, imamo svoj jezik i svoje dvojezične natpise, a sada imamo i svog potpredsjednika! Dakle, moj narod, srpski narod sa svim oznakama tog naroda, i vaš narod, hrvatski, koji isto tako ima i svoj jezik i svoje medije i svoju banku i svoj dan antifašizma, mi, kako nas je Tito učio, zajedno činimo hrvatski suverenitet. Mi Srbi, nismo Česi, Mađari, Bošnjaci ili Talijani. Ne! Mi i tako je izgledalo zadnjih sto godina, (osim pod Tuđmanom i Pavelićem), uvijek smo određivali budućnost ovog područja. I tako će biti i ubuduće, kad god to možemo. Kad nećemo moći, tu vlast ćemo zvati ustaškom. Sa tim pripjevom Milorad Pupovac korača svijetom 25 godina. I sad kad je dobio na raspolaganje poziciju potpredsjednika hrvatske Vlade, on dakako ne odstupa. I neće. Dok god mu Andrej Plenković ne veli, sad bi bilo dosta. A na to ćemo kako vidimo pričekati.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI