SAD ŽELI POTISNUTI RUSIJU I KONTROLIRATI ISTOČNU EUROPU: Teorije koje su stare više od stoljeća odredit će budućnost svijeta

Nakon kratkotrajne euforije nastale padom Berlinskog zida i oholog proglašenja pobjede liberalne demokracije kao kraja povijesti, nastupilo je u manje od jednog desetljeća otrežnjenje sudarom sa stvarnošću suvremenog svijeta.

Jačanje konkurentskih sila, Kine i Rusije, i razorne posljedice nasilnog liberalnog intervencionizma diljem svijeta, deluzije o tisućljetnom globalnom carstvu liberalne demokracije i kraju povijesti kakav je u svojoj hit-knjizi iz 1992. godine “The End of History and the Last Man” (“Kraj povijesti i posljednji čovjek”) proricao američki filozof Francis Fukuyama, raspršile su se kao balon od sapunice.

Nastupilo je doba povratka starog i oporog realizma. Dogodio se veliki povratak geopolitike i spektakularna potvrda klasičnih, već zaboravljenih geopolitičkih teorija.


U realnim uvjetima 21. stoljeća potvrđena su geopolitička promišljanja američkog admirala i geostratega Alfreda Thayera Mahana i njegova doktrina o vladavini svjetskim morima kao izvoru moći država, obznanjena davne 1890. godine u njegovu najznačajnijem djelu, knjizi “The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783”.

Diljem svijeta otvara se nova bitka, bitka za kontrolu mora i pomorskih komunikacija. One su, kako su i predvidjeli Mahan i njegovi sljedbenici, žila kucavica svjetskog gospodarstva kojima teku sirovine, energenti i trgovina. Gotovo 90 posto svjetske trgovine odvija se pomorskim putem. Onaj tko kontrolira pomorske linije komunikacija (Sea lines of communication – SLOC) i tzv. točke prigušenja pomorskog prometa, kao što su tjesnaci i prokopi, kontrolira svjetsku trgovinu. Atlantik, Indijski ocean i Pacifik stoga su područja na kojima se prelamaju i sučeljavaju interesi najmoćnijih globalnih sila. Bliskoistočni ratovi, američke, britanske i europske vojne intervencije od malene Grenade, preko Paname, Falklanda i dvaju zaljevskih ratova pokazali su važnost pomorskih komunikacija za vođenje ratova i ostvarivanje vojne pobjede. Pobjednička sila stizala je pomorskim putem na bilo koju točku zemaljske kugle. Vojna moć dolazila je s flotnih sastava nosača aviona i površinskih brodova, kao i podmornica naoružanih krstarećim projektilima. Pomorska moć iskorištena je i za strateško okruženje protivnika, Rusije i Kine, i očuvanja mogućnosti vlastitog pomorskog manevra kontrolom ključnih pomorskih komunikacija i tjesnaca kao strateških točaka kontrole mora. Upravo onako kako je poučavao tvorac teorije o kontroli mora, admiral Mahon.



Jednako tako, potvrđena je i geopolitička doktrina britanskog geopolitičara Sir Halforda Mackindera, jednog od utemeljitelja geopolitike, najvećim dijelom definirana u njegovoj knjizi objavljenoj 1904. godine, “The Geographical Pivot of History”, koji moć i globalni utjecaj veže uz vladavinu središnjim svjetskim kopnom – Euroazijom i kontrolom njezina srca ili Hertlanda – istočne Europe. Mackinder je praktički anticipirao ratove koji će se voditi za kontrolu središnjega svjetskog kopna Euroazije i “Heartlanda”. Ustvrdio je tada da je u središtu Euroazije strateški smještena regija s ogromnim resursima, koja bi, ako dođe pod nadzor jedne ili skupine sila, mogla biti temelj novog svjetskog carstva. Mackinderove riječi: “Onaj tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom; tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom; tko vlada Svjetskim otokom, vlada svijetom”, odzvanjaju i danas labirintima moći najmoćnijih sila svijeta. A u središtu Mackinderova Heartlanda koji određuje tko vlada “Svjetskim otokom” odnosno cijelim euroazijskim prostorom je – istočna Europa.

Nadmetanje za kontrolu Mackinderova Heartlanda i istočne Europe geopolitički je temelj ratova koji su se na tim prostorima vodili cijelo 20. stoljeće i nastavljaju se voditi i u 21. stoljeću, upravo kako je predviđao Sir Halford Mackinder. Njegov sljedbenik bio je i njemački general i geostrateg Karl Ernst Haushofer, praktični kreator geopolitičke doktrine Trećeg Reicha. On je, polazeći od Mackinderovih postavki i proučavanja japanskih geopolitičkih teorija, definirao pojam njemačkog životnog prostora “Lebensraum” i doktrinu prodora na istok “Drang nach Osten”, koja su u svojoj biti težnja za vladavinom nad Mackiderovim “Svjetskim otokom”. Haushofer je odigrao i ključnu ulogu u strateškom povezivanju Njemačke i Japana. Te dvije savezničke sile u slučaju pobjede kontrolirale bi središnje svjetsko kopno, Euroaziju, i time cijeli svijet. Njemačka i Japan izgubili su rat, a Karl Haushofer i njegova supruga u noći s 10. na 11. ožujka 1946. godine izvršili su samoubojstvo na svome imanju Hartschimmelhof.

Do raspada SSSR-a i Varšavskoga ugovora Rusija je kontrolirala istočnu Europu i time Heartland, što joj je donijelo globalnu geopolitičku moć u velikoj mjeri nerazmjernu njezinoj stvarnoj ekonomskoj i političkoj moći. Nakon pada komunizma i raspada SSSR-a Rusija gubi utjecaj nad istočnom Europom i Zapad, predvođen SAD-om i Velikom Britanijom uz asistenciju kontinentalnih europskih saveznika okupljenih u NATO-u, pokušava svojim utjecajem popuniti nastali prazan prostor i ostvariti kontrolu nad istočnom Europom i Heartlandom, a Rusija se tome opire. U biti naizgled složenih odnosa Zapada i Rusije nije ništa drugo doli nova sirova ogorčena borba za kontrolu istočne Europe i Mackinderova Heartlanda. Bitka je to danas na europskoj strani Euroazije za Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju i prsten država oko Rusije, čiji dijelovi teritorija ulaze u geopolitički okvir istočne Europe – Azerbajdžana, Gruzije i Kazahstana. Makcinderov Heartland, središnji dio, srce euroazijske kopnene mase, pred našim očima ukrajinskim sukobom postao je središte sučeljavanja najmoćnijih sila suvremenog svijeta. Upravo na mjestu koje je još početkom 20. stoljeća označio Mackinder.

Profesor strategije na U.S. Naval War Collegeu, James Kurth, ustvrdio je u svome članku za Foreign Affairs da su “bila potrebna dva svjetska rata i jedan hladni rat kako bi se spriječilo da to Mackinderovo proročanstvo (o jednoj sili ili skupini sila koja vlada Euroazijom – op.a.) postane stvarnost”. “Kurtha je potrebno nadopuniti. Ni dva svjetska rata i jedan hladni rat zapravo nisu spriječili sučeljavanje na Mackinderovoj euroazijskoj geopolitičkoj pozornici. Upravo se, naime, vodi još jedan, novi hladni rat za kontrolu ‘Heartlanda’ i ‘Svjetskog otoka’”. Po postavkama klasičnih geopolitičkih teorija Sir Halforda Mackindera i admirala Alfreda Thayera Mahana s kraja 19. i početka 20. stoljeća, danas se vode dvije usporedne bitke globalnih sila i njihovih saveznika. Na djelu se potvrđuje i Mahanova doktrina o vladanju morima, jednako kao i Mackinderova o vladanju središnjim svjetskim kopnom – Euroazijom.

Ono što se danas zbiva u velikoj bitki za kontrolu istočne Europe – sada Ukrajine i Bjelorusije, a vrlo brzo i Moldavije, kao i cijele euroazijske kopnene mase, nije ništa drugo nego nova potvrda, treći put u posljednjih stotinu godina, Mackinderove geopolitičke doktrine. Nije nimalo slučajno što je lanac sučeljavanja SAD-a i Zapada s Rusijom pukao baš na Ukrajini. Ona je samo srce Mackinderova Heartlanda – istočne Europe. Cilj američke politike je ovladavanje istočnom Europom i potiskivanje Rusije s tih prostora. Usporedno je potrebno onemogućiti bilo kakvo novo povezivanje sila na euroazijskom kopnenom prostoru kako bi se spriječilo ‘Mackinderovo proročanstvo’, kako ga naziva James Kurth sa U.S. Naval War Collegea. Klinovi razdvajanja moraju biti čvrsto zabijeni između Europe, koja se zajedno sa svojim istočnim dijelom treba održati u euroatlantskoj integraciji ili bliskim vezama s njom i Rusije s druge strane. Jednako tako i između Rusije i Kine na azijskoj strani euroazijskog kopna. Treba spriječiti bilo kakvo povezivanje euroazijskih sila, posebice vodećih kopnenih sila Rusije i Kine. Sve izraženije političko, ekonomsko i vojno povezivanje Rusije i Kine izaziva zabrinutost u redovima kreatora aktualne američke politike.

Otvoreno se njihovo povezivanje označava neprijateljskim i prijetećim aktom prema američkim i savezničkim interesima i geopolitičkim pozicijama. S druge strane, pokušava se, zasad bezuspješno, posrednim porukama okrenuti Kinu prema sučeljavanju s Rusijom. Dolaskom na vlast administracije predsjednika Bidena pokušaji razdvajanja Rusije i Kine sve su izraženiji. To je zapravo povratak na staru Kissingerovu i Nixonovu strategiju, koja je uspjela za hladnog rata, ali danas u promijenjenim odnosima moći očito ne daje učinka. U svojoj biti i ta strategija je nesumnjivi izdanak Mackindrova geopolitičkog učenja o distribuciji moći i utjecaja na prostorima Euroazije.

Na azijskoj stani euroazijskog središnjeg kopna vodi se bitka u pomorskom svijetu Pacifika između SAD-a i saveznika i Kine na drugoj strani. SAD, kao i dalje dominantna svjetska sila, pokušava ograničiti ili potpuno ugušiti daljnji rast Kine koja se uzdiže kao nova konkurentska sila na globalnoj razini. To na pomorskim prostorima Pacifika znači potiskivanje Kine s njezinih pomorskih pravaca projekcije geoekonomskih i geopolitičkih interesa u okviru “Novog puta svile” i uspostava kontrole nad pomorskim komunikacijama Indijskog oceana i Pacifika kojima se prema Kini prevoze energenti, a od nje prema svjetskim tržištima industrijski proizvodi.

Američki, saveznički i kineski potezi i njihovo sučeljavanje provode se po svim postavkama Mahanove geopolitičke doktrine. Drugi put u stotinu godina SAD brani svoju poziciju vodeće pacifičke sile. Prvi put je to bilo 30-ih godina prošlog stoljeća protiv Japana, što nikako drugačije nije moglo završiti nego ratom, a sada protiv Kine, koja u očima američkih stratega predstavlja novi Japan, što bi opet lako moglo završiti ratom. Nije bez vraga nastala prispodoba umirovljenog američkog admirala Jamesa Stavridisa, bivšeg vrhovnog zapovjednika savezničkih snaga u Europi, o početku 3. svjetskog rata pomorskim sukobom SAD-a i Kine u Južnom kineskom moru iznesena u njegovoj novoj knjizi pod naslovom “2034: A Novel of the Next World War”.

Admiral Stavridis s koautorom Elliotom Ackermanom u političkom romanu smještenom u 2034. godinu, opisujući nadmetanja za kontrolu pomorskih prostora, koja završavaju potapanjem američkog razarača USS John Paul Jones od kineskih snaga i velikim ratom, upozorava da SAD i Kina postupno klize u ratni sukob nesagledivih posljedica. Komentar većine geopolitičkih analitičara kako je Stavridis radnju smjestio previše u budućnost i da bi se prije moglo raditi o 2024. godini je koliko ciničan, toliko i upozoravajući. Frapantna je inače sličnost današnje Kine i nekadašnjeg Japana u američkim vizijama odnosa u Indo-pacifičkoj regiji i metodologiji odgovora američke politike na konkurentsku silu. Blokada rasta trgovinskim sankcijama i ugrožavanje kineskih pravaca opskrbe naftom ostvarivanjem nadzora nad pomorskim rutama dostave energenata identičan je instrumentarij kao u slučaju nadmetanja s Japanom prošlog stoljeća. Cilj je pomorski blokirati Kinu u slučaju mogućeg ratnog sukoba. Kopneno ratovanje na kineskom tlu se i teoretski odbacuje. Bitka s Kinom bitka je za kontrolu mora, što je izvorna Mahanova doktrina na djelu.

Mackindeer i njegovi sljedbenici kao što je Nicholas J. Spykman, jednako kao i admiral Mahon, i danas su slijedom novih praktičkih potvrda svojih očito izvanvremenskih doktrina zvijezde geopolitičkih promišljanja. Teško je pronaći vojnu ili političku analizu koja se makar i posredno ne oslanja na Mahona ili Mackindera. Za poznavatelja nimalo neočekivano. Iznenađuje zapravo nešto sasvim drugo. Zapanjujuće je koliko su mali utjecaj na suvremene međunarodne odnose izvršile moderne političke i ideološke doktrine i često pretjerano naglašavani socijalni razvoj i napredak sustava obrazovanja. Stare geopolitičke doktrine potpuno su zasjenile razvikani duhovni i intelektualni civilizacijski razvoj. Ne samo što su ga zasjenile nego su ga potpuno podčinile sebi i uključile u kreacije vanjskopolitičkih doktrina velikih i malih sila na svjetskoj pozornici. Velike ideje demokracije i ljudskih prava, ideologije, etničke i vjerske odrednice cijelih regija svijeta stavljene su u službu geopolitike.

Izbačene su iz kategorija bitnih odrednica vanjskopolitičkih doktrina i praktički stavljene u funkciju starih geopolitičkih doktrina. Na djelu je veliki povratak geopolitike. Svi ratovi s kraja prošlog i početka 21. stoljeća odvijali su se po obrascima klasičnih Mahanovih i Mackinderovih geopolitičkih teorija.

Naizgled paradoksalno, u geopolitičkim uvjetima 21. stoljeća svoju punu vrijednost i bezvremenski karakter potvrdile su stare geopolitičke doktrine iz 19. i 20. stoljeća. Posredno je tako dokazano da i danas, u doba globaliziranog svijeta i u vrijeme nastanka klasičnih geopolitičkih doktrina, nezamislivi razvoj oružanih sustava i rapidnog rasta mogućnosti transporta – geografske i demografske odrednice i dalje određuju politiku vodećih međunarodnih aktera. Na međunarodnoj sceni geopolitičke odrednice, povijest je potvrdila – održavaju se desetljećima i stoljećima. Povijest se tako, istina ne ponavlja, ali se ipak savršeno rimuje sa sadašnjošću i budućnošću. Mijenjaju se samo akteri, tehnologija i političke doktrine iza kojih se skrivaju geoekonomski i geopolitički interesi. Iza svih ideologija skriva se opora geopolitika.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI