Američki medij The Wall Street Journal objavio je kolumnu Jonathana Spyera, direktora Bliskoistočnog centra za novinarstvo i analitiku te znanstvenog suradnika Jeruzalemskog instituta za strategije i sigurnost i Bliskoistočnog foruma (Middle East Center for Reporting and Analysis and a research fellow at the Jerusalem Institute for Strategy and Security and at the Middle East Forum), pod naslovom: “Putin je novi kralj u Siriji”. Pa iako je članak objavljen dan uoči postignutog američko-turskog sporazuma o prekidu vatre na sjeveroistoku Sirije (17. listopada), komentar nimalo nije izgubio na aktualnosti te ga vrijedi pročitati, a o pojedinim autorovim stavovima i otvoreno polemizirati.
Putinovi pijuni
Davši Turskoj “zeleno svjetlo” za intervenciju na sjeveroistoku Sirije, SAD je jednim potezom promijenio ravnotežu snaga na Bliskom istoku, od čega najviše profitira Rusija, tvrdi Spyer. Trenutačno je Vladimir Putin “nezamjenjivi strateški arbitar u Siriji” te se “nijedna od preostalih strateških figura na šahovskoj ploči ne može pomicati bez Putinove ruke”, navodi američki analitičar i dodaje kako je Asadov režim preživio zahvaljujući ruskoj zračnoj intervenciji u rujnu 2015. godine. Moskva je na svoju stranu povukla važne zapovjednike sirijske vojske i snaga sigurnosti, a najvažniji od njih je zapovjednik specijalnih postrojbi “Tigrovi” Suheil Hasan. Osim predsjednika Bašara al-Asada, jedino je general Hasan od svih zapovjednika sirijske vojske bio pozvan na susret s ruskim predsjednikom Putinom krajem 2017. godine, kada je on posjetio Siriju kako bi zajednički proslavili pobjedu nad terorističkom organizacijom “Islamska država” u Siriji, navodi Jonathan Spyer.
Autor dalje tvrdi kako Rusija ima i svoje snage unutar sirijske vojske, i to 5. jurišni korpus. Danny Makki, britansko-sirijski analitičar koji ima kontakte sa sirijskom vladom, izjavio je kako Asadov nedavni sporazum s Kurdima uključuje inkorporaciju kurdskih Sirijskih demokratskih snaga (SDF) u 5. jurišni korpus pod nadzorom Rusije. One sada imaju oko 100 tisuća boraca i do prošloga su tjedna to bile jedine snage koje su mogle učinkovito vojno djelovati istočno od Eufrata. Od kraja 2015. godine, u SDF-u zajedno djeluju borci iz kurdskih Postrojbi narodne samoobrane – YPG (čine okosnicu SDF-a), kao i asirijske kršćanske snage i pobunjenici iz arapskih plemena. Snage SDF-a obučio je i naoružao SAD te su oslobodile istok Sirije od ISIL-ovih snaga. Sada se, iznenada, ta “moćna vojska našla pod kontrolom Rusije”, navodi autor članka u WSJ. “Asad, Kurdi, Turska – oni sada svi ovise o suglasnosti Moskve u vezi s promicanjem njihovih interesa u Siriji… I sve to – bez ijednog ruskog metka. Sve ceste u Siriju sada vode kroz Moskvu. Putin je teško mogao zamoliti za više”, zaključuje Jonathan Spyer.
Spašavanje Asada
S većinom stavova američkog analitičara iz njegove kolumne u WSJ-u nije se teško složiti, osim, možda, s jednim: njegova tvrdnja kako se sada sve ovo u Siriji dogodilo bez “ijednog ispaljenog ruskog metka” prilično je proizvoljna. Ona bi se tako mogla promatrati isključivo u krajnje izoliranom kontekstu prošlotjednih vojnih događaja na sjeveroistoku Sirije, bez razmatranja svega onoga što je tomu prethodilo. Jer predispozicije tj. preduvjeti za današnji “komforni” ruski položaj (on još ni izdaleka nije takav s obzirom na nužnost rješavanja problema sjeverozapadne regije Idlib, u kojoj se nalazi oko 60 tisuća radikalnih islamističkih boraca koji su pridošli sa svih strana Sirije nakon oslobodilačkih operacija sirijske vojske 2017. i realno ugrožavaju i dvije jedine ruske vojne baze u Siriji, zrakoplovnu “Hmeimim” i pomorsku u luci Tartus) nisu plod ničijeg poklona Moskvi, pogotovo ne predsjednika SAD-a Donalda Trumpa. One su jedino i isključivo rezultat odlučne i visokoprofesionalne ruske zračne intervencije od početka listopada 2015. godine protiv “Islamske države”. Prije toga su se različite zapadne i njima pridružene regionalne koalicije za borbu protiv IS-a gotovo dvije godine uzaludno borile – čitaj: fingirale borbu – protiv tih “rezača ljudskih glava”, pri čemu se teritorij “Kalifata” širio iračkim i sirijskim prostorima poput zloćudnog tumora protiv kojega taj tehnološki nadmoćni Zapad nije mogao pronaći lijek. Rusiji tada nitko nije davao ni minimalne šanse za uspjeh i spašavanje gotovo potpuno poražene sirijske vojske i Asadove vlade u Damasku, pred čijim su se zidinama već utaborile snage “Islamske države” i njoj srodnih radikalnih islamističkih organizacija, većinom pod krinkom tzv. umjerene sirijske oporbe. Štoviše, mnogi od njih priželjkivali su novovjeki ruski “afganistanski glib” na sirijskom pustinjskom tlu.
Oni s malo boljom memorijom još se mogu sjećati preciznih i postojanih, danonoćnih ruskih zračnih napada na konvoje naftnih cisterni kojima su ISIL-ovci švercali iračku i sirijsku naftu uhodanim trasama, uključujući i kurdski teritorij u Iraku (koliko je na tom biznisu samo zaradio tamošnji vodeći kurdski politički klan Barzani!), Siriji, ali i Turskoj, u kilometarskim kolonama vozila prema sirijsko-turskoj granici. Odande je ta ukradena nafta nastavljala put do turskih sredozemnih terminala i dalje se plasirala diljem svijeta po znatno nižim cijenama od tržišnih, utječući na ukupnu svjetsku trgovinu “crnim zlatom”.
Geopolitički genij
A u jeku tih ruskih, za mnoge igrače bolnih zračnih operacija, 23. studenoga 2015. godine uslijedilo je tursko obaranje ruskog bombardera Su-24 na sjeverozapadnoj granici sa Sirijom. Tko je iza te opasne odluke stvarno stajao, nikada nije do kraja razriješeno: Erdogan tvrdi Gulenova “mašinerija” unutar zapovjedništva zračnih snaga, Erdoganovi protivnici tvrde da je on sam, treći, opet, sumnjaju na neku silnicu izvana… To je gotovo dovelo do pokretanja ruskog vojnog udara na Tursku. U to sam vrijeme kao akreditirani novinar ovoga tjednika boravio u Moskvi i pratio sastanak ruskog i francuskog predsjednika Putina i Hollandea, na kojem se trebalo razgovarati o francuskom priključenju ruskoj vojnoj kampanji u Siriji, nedugo nakon što su Pariz i svijet potresle dobro poznate slike brojnih terorističkih napada islamističkih boraca na ulicama francuske prijestolnice uoči nogometnog susreta Francuska – Njemačka. Zanimljivo, baš su u trenutku održavanja toga sastanka turske snage oborile ruski bombarder, nakon čega se napetost u Moskvi mogla rezati nožem, a Hollande se blijed i prestrašen šćućurio pored vidno razljućenog Putina, shvativši kako je upao u opasnu igru najvećih globalnih igrača, u kojoj jedna Francuska nema što tražiti. Ankara je, tada, razumljivo, ostala bez zaštite NATO-snaga koju je zatražio Erdogan u strahu od ruske vojne reakcije. NATO je tada Erdoganu jasno rekao kako neće ulaziti u Treći svjetski rat s Rusijom zbog turskih nepromišljenih i jednostranih poteza i ambicija. Na kraju je Turska u svemu tome “lišo” prošla (izuzmemo li prilično bolne gospodarske sankcije Moskve) samo zahvaljujući Putinovu geopolitičkom geniju, koji je, umjesto ruskog vojnog protuodgovora, Erdogana radije odlučio učiniti situacijskim saveznikom u pogledu Sirije, i ne samo nje. Erdogan se, ostavši potpuno sam na geopolitičkoj vjetrometini, nije dugo premišljao, posebno u kontekstu onih tvrdnji prema kojima mu je upravo Putin pravodobnom obavještajnom informacijom o pokretanju vojnog puča u Turskoj spasio glavu u srpnju 2016. godine. Ostatak (noviji) priče o rusko-turskim odnosima ionako dobro znate.
Trumpova strategija
Zato se upravo sada nedvojbeno i neporecivo može konstatirati sljedeće: ruska vojna intervencija u Siriji iz temelja je poremetila ključne planove mnogih globalnih i regionalnih igrača na Bliskom istoku. Do te mjere, da je postala ključna paradigma koja još i danas najviše utječe na globalnu geopolitičku sliku i odnose snaga, a to će činiti i u budućem dugoročnom razdoblju (što sam u svojim analizama u 7dnevno naglašavao još na samom početku ruske vojne intervencije, ukazujući na svu glupost vanjskopolitičkih poteza Obamine administracije, ne samo, u vezi sa Sirijom, koja je do svega toga i dovela).
Dakle, Rusija trenutačno u sjeveroistočnoj Siriji stvarno ne ispaljuje metke. Umjesto nje, i za njezine interese, to sada rade drugi. Ali to je rezultat umijeća politike u njegovu najvišem stupnju i Trump je to ispravno procijenio. On zna kako Sjedinjene Države u Siriji vojno više nemaju što tražiti, a Washington nije navikao biti drugorazredni igrač koji se o svemu treba dogovarati s Moskvom, i to mu je ispod časti s obzirom na tri desetljeća pomno građenog imidža jedine svjetske supersile. Zato se Trump još u prosincu prošle godine odlučio za potpuno novu strategiju – izvlačenje američkih vojnika iz lokalnih ratova u Bliskom istoku, ali i diljem svijeta, i pomaganje svojim saveznicima i partnerima izvozom američkog naoružanja. Pritom će ti isti saveznici i partneri ubuduće, ako žele ratovati za svoje nacionalne interese, to morati činiti bez aktivnog sudjelovanja američkih vojnika, kojih je proteklih desetljeća već poginulo na tisuće, a bez, kako to kaže Trump, bilo kakvog ostvarenja američkih ključnih interesa na Bliskom istoku i uz desetke trilijuna dolara bačenoga novca američkih poreznih obveznika.
Svi Trumpovi oponenti i kritičari – a u te se, očito, može ubrojiti i Jonathan Spyer jer je ton njegovi riječi zapravo kritika Trumpovih poteza – ovih se dana pozivaju na srceparajuću patetiku o ugroženosti Kurda, Trumpovoj izdaji itd, a da sami ne daju bilo kakav konkretan recept za rješenje dugogodišnjeg sirijskog problema u kojemu za američke interese više i nema prostora s obzirom na to da svi dobro znaju kako je Asadov ostanak na vlasti ulaskom Rusije u igru već odavno zacementiran, a njegova je smjena bila glavni strateški cilj pokretanja dugogodišnje sirijske agonije. Američka vojna nazočnost u toj zemlji, koja se sastojala od 500-tinjak vojnika na njezinu sjeveroistoku, taj problem sigurno ne bi riješila.
Nepravedne kritike
“Kurdi ovo – Kurdi ono”, SAD-u ne treba “despotska Turska kao saveznik”, već protuturske sankcije i slične gluposti (kao da despotska Saudijska Arabija i slični režimi već odavno nisu američki ključni regionalni saveznici pa to u Washingtonu nikomu pretjerano ne smeta) koje se ovih dana čuju iz američkog oporbenog političkog miljea i medija pod njihovim nadzorom jednostavno ne drže vodu i isključivo su stvar unutarnje američke političke borbe, a ne zdravih vanjskopolitičkih promišljanja. Štoviše, na kraju se može dogoditi da se upravo zbog turske operacije “Izvor mira” kurdsko pitanje u Siriji konačno i riješi na način koji bi zadovoljio sve strane, ponajprije same Kurde – kroz neki oblik njihove autonomije unutar jedinstvene sirijske države. O nekoj jedinstvenoj kurdskoj državi, naravno, ne može biti riječi, i to vrlo dobro znaju svi globalni i regionalni igrači, zbog realno posloženih povijesnih i političkih odnosa u regiji i nastalih državnih cjelina. Te cjeline (čitaj: Turska i Iran, a onda i Irak koji je kurdsko pitanje već riješio širokom autonomijom Iračkog Kurdistana, koju im, naravno, nisu dali svojom voljom, već je to bila posljedica američke vojne intervencije 2003. godine) nemaju se namjeru raspadati zbog rješavanja kurdskog državotvornog pitanja i u skladu sa svojim ustavima imaju se pravo braniti od bilo kakvih separatističkih težnji, ma koliko one izgledale poštene u očima idealističkoga svijeta s obzirom na brojnost kurdskoga naroda. Ali taj i takav svijet sve je samo ne pošten i pravedan te će u njemu, kao što je to od pamtivijeka, do kraja njegova postojanja vladati isključivo “zakon jačega”.