Plenković je jedan od ljudi koji ove godine hodočaste u Davos, na svjetski ekonomski forumu. Tamo ga je Donald Tusk pohvalio i potapšao po glavi kao dobrog vojnika globalističkog pokreta, a režimski mediji su objavili panegirike o njegovom posjetu ravne onima koje su se nekad pisale o putovanjima druga Tita Galebom po nesvrstanim vukojebinama.
Čitav Davos je, diskretno, opasan bodljikavom žicom kad se u njemu, početkom svake godine, okupi svjetska elita kako bi raspravljala o svijetu bez granica i rušenju zidova i bodljikavih žica među narodima, te slobodnom kretanju ljudi i kapitala. A Donald Trump, od sutra predsjednik planete – ako ga ne upucaju, čemu se CNN očito nada – nikad nije bio u Davosu. Jednostavno: nikad ga nisu pozvali. Kao ni Nigela Faragea. Tamo se skupljaju bankari, predsjednici država, bogati i utjecajni ljudi – pa ipak, jedan čovjek koji je već skoro četrdeset godina na Forbesovoj listi najbogatijih ljudi planete, nikad nije bio pozvan. Doduše, nije se ni gurao da dođe tamo.
Ekipica okupljena u Davosu, gdje su uz kavijar i šampanjac, u jednom od najskupljih gradova svijeta, lamentirali o budućnosti globalizma i tome kako će to poboljšati svakodnevni život nezahvalnog naroda koji, neuk kakav već jest, ne razumije prednosti i mogućnosti koje nudi globalizirani svijet, nije njegova ekipa. I to su prepoznali i američki birači: on možda ima više novca od većine onih koji se skupljaju u Davosu, zapravo i od većine njih zajedno, ali on duhom nije jedan od njih. Svakog siječnja u Davosu se skupi creme de la creme zapadnog svijeta, političari, poslovni ljudi, bankari, “filantropi”. Bill Gates, osnivač Microsofta i doajen informatičke revolucije; zloglasni mešetar George Soros, koji preko svoje mreže NGO-a vodi operacije zbacivanja vlada, ucjena, iznuda, zastrašivanja i teroriziranja po uzoru na fikcionalnog Ernst Stavro Blofelda iz filmova o Jamesu Bondu; Jack Ma, osnivač Ali babe, kineskog internetskog dućana koji prestiže Amazon; Angela Merkel, žena koja je djelovala razumna dok nije odlučila Njemačku pretvoriti u džamahiriju; birani holivudski glumci, poput Angeline Jolie, Leonarda DiCaprija i Matta Damona koji su hodočastili u Davos godinama kako bi promovirali svoj humanitarni rad. I naravno intelektualna krema svijeta, profesori s Oxforda i Harvarda: slavne glumice vole biti s njima jer misle da će ih to učiniti pametnijima, a oni se vole družiti s bogatima i slavnima radi mogućnosti da bar povremeno budu dio luksuza u kojima uživaju elite, i naravno radi glumica. Poput nekoć Voltairea, koji je cijelog života napadao kraljeve i veleposjednike da bi, prodajući im svoju filozofiju za masne pare koje su mu rado davali kako bi si kupili ugled kod intelektualaca, s vremenom i sam postao jedan od najvećih veleposjednika u Francuskoj.
Bogati i slavni, i poneki Plenković
Tamo, dakle, ljudi koji žive u vilama na obalama Ženevskog jezera i bogate holivudske dive koje vrijeme između partyja provode izležavajući se pored svog bazena u Malibuu raspravljaju o nejednakosti u svijetu, klimatskim promjenama, zaštiti pingvina, borbi protiv ekonomskog protekcionizma, i usput tamane vina koja koštaju više po butelji nego što svi žitelji prosječnog sela u subsaharskoj Africi ili gradske četvrti u Bangladešu zajedno zarade za godinu dana. I o tome kako zaustaviti Trumpa, naravno. Dok isti ljudi nad čijom tužnom sudbinom oni nariču zbog “socijalnih nepravdi” uglavnom samo žele vidjeti njihove glave pribijene na kolac ispred svoje kuće pod hipotekom. Oni kažu da te nepravde pomažu ispraviti: drugi uglavnom uzrok socijalnih nepravdi vide u njima.
Ian Goldin, profesor globalizacije i razvoja na čuvenom sveučilištu Oxford, u svom govoru u Davosu hvalio je i slavio povezanost globalne ekonomije i tehnološki napredak kao čimbenike koji su oslobodili svijet siromaštva, bolesti, i ponižavajućeg teškog manualnog rada. No u neglobaliziranom svijetu mnogi od tih ljudi su bili sretniji: ako su i morali kopati lopatom da bi preživjeli, imali su osjećaj svrhe, osjećaj da žive od svog rada, dostojanstvo. Svoje mjesto u svijetu, makar i skromno i na dnu hranidbenog lanca. Danas se sve više osjećaju suvišnima, odbačenima, i padaju na teret socijalnih programa “humanitaraca” iz Davosa, koji ne štede na dijeljenju novca trećesvjetskoj sirotinji pretvarajući time nekoć siromašne ali ponosne i bar donekle poštene seljake u ovisnike o socijalnoj pomoći, besposličare koji se upravo uslijed zaštićenosti od gladi socijalnim programima i nestankom jednostavnih poslova uslijed tehnološkog napretka odaju neradu, te sitnom kriminalu i porocima. Podizanje njihovog standarda je jalov posao, kao i pitanje koje se često postavlja u lijevo-liberalnim krugovima, “što uzrokuje siromšatvo i kako ga pobijediti”.
Siromaštvo ne uzrokuje ništa! Siromaštvo je prirodno stanje stvari. Pravo pitanje je što uzrokuje blagostanje, tamo gdje ga ima. Odgovor je očit i jednostavan – rad, intelektualni razvoj, štednja, odricanje kroz generacije. Sve su to čimbenici duboko usađeni u zapadno kršćanstvo koji su kroz stoljeća formirali zapadni svijet. Ne zaboravite – ne postoji niti jedna siromašna protestantska zemlja, a to i te kako ima veze s religijskom kulturom! No nemaju svi ljudi kapacitete za usvajanje kulturne i obrazovne razine koja je potrebna da bi se, u današnjem svijetu, bilo razmjerno imućan. I oni nisu niti jednako raspoređeni po državama i kontinentima. “Trumpova pobjeda je jasan znak da većina ljudi nije zainteresirana za svjetsku vladu, već želi klasičnu, lokalnu demokraciju”, nedavno je napisao John Mauldin, ekomomist. “Kako god to ljudima iz Davosa bilo čudno, većina ljudi na ovom svijetu voli svoju zemlju – zemlju svojih očeva”.
Što ljudi u Davosu ne razumiju?
“Ljudi iz Davosa” – tako ih je 2004. krstio veliki znanstvenik Samuel Huntington, opisujući ih kao “transnacionaliste” koji “imaju jako malo lojalnosti prema svom narodu, nacionalne granice vide kao smetnje koje, Bogu hvala, postupno nestaju, a nacionalne vlade kao ostatke zlosretne prošlosti čija je jedina svrha služiti interesima elita i njihovim globalnim operacijama”. No, kaže profesor Goldin, jedan od tih “Ljudi iz Davosa”, “nikad u povijesti nije postojalo bolje vrijeme za život (!), a ljudi su ipak depresivni. Puno je ljudi potišteno. Puno ljudi osjeća da je ovo jako opasno vrijeme”. Stvarno, profesore, zašto? On je, naravno, oštro osudio Trumpovu politiku odbacivanja globalizacije i najavu trgovinskog rata s Kinom, a i britanski izlazak iz EU. “Ne možete se u tako isprepletenom međunarodnom okruženju jednostavno isključiti iz svega. To je temeljna pogreška Brexita, Trump, kao i mnogih drugih. Mi nismo samo povezani. Mi smo isprepleteni. Naši životi, naše sudbine su isprepletene. Što se događa u Kini, što se događa u Indoneziji, što se događa u Indiji, što se događa u cijeloj Europi, i što se događa u Sjevernoj Americi, preko Afrike i Latinske Amerike će utjecati na sve nas na dramatične nove načine. Ideja da nekako možemo iznaći našu budućnost tako što ćemo se izolirati na svoj otok, čak i za najveće zemlje poput SAD-a, je fantazija.”
I to je smjer razmišljanja globalne plutokracije u Davosu, koja demokraciju sve više i sve otvorenije vidi kao smetnju svojim interesima i planovima. On je, naravno, pogrešan. Sigurno, naravno, da se nitko ne može izolirati u današnjem svijetu interneta: ali se može zaštititi. Kao što se i oni u Davus štite bodljikavom žicom i nevjerojatnim mjerama osiguranja od svojih neprijatelja – prosvjednika, terorista, sirotinje. Zašto oni onda misle da se mi, obični ljudi, isto tako nemamo pravo ograditi žicom od svojih neprijatelja? Ili misle da obični ljudi nemaju, ili ne bi smjeli, imati neprijatelje?! Otkad je svijeta i vijeka, plemena, nacije, carstva, su postavljala jasne granice, ne bez razloga! Jer uvijek postoji netko tko se želi okoristiti tuđim, oteti drugima ono što su stvorili dok se on izležavao ispod stabla baobaba.
Sigurno, naravno, da ono što se događa u Africi mijenja cijeli svijet, ali to ne znači da treba otvoriti granice i pustiti u Europu 50 milijuna Afrikanaca jer će je jednostavno poharati kao skakavci. To nije njihovo prirodno okruženje, to nije njihova kultura iz koje dolaze, i oni će je pokušati podrediti sebi jer instinktivno osjećaju da im je to jedini način da u toj stranoj kulturi opstanu, osim ako ne žele biti građani trećeg reda, isključeni iz svega što se događa. Kad – tad pokušati uništiti starosjedioce: to je bio plod velikih migracija otkad je svijeta i vijeka, manje-više bez iznimke. I to se neće promijeniti.
Davos je uvijek u krivu!
Zapravo, najveća ironija je što su sva predviđanja koja su do sad iznosili ljudi iz Davosa – poznata kao “Konsenzus iz Davosa” – bila posve pogrešna! Kako je moguće da trust najvećih svjetskih mozgova baš svake godine krivo predvidi svjetske trendove? Dovoljno je samo reći, Trumpa su lani u Davosu otpisali i ismijali njegove šanse da postane predsjednik, opisujući njegovu kandidaturu kao loš vic!
U Davosu svake godine najviše priča o tome kako iskorijeniti ekonomske nejednakosti, ponajviše na privatnim zabavama i večerama. O tome pričaju ljudi koji nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom, i kojima je jedina ekonomska nejednakost s kojom su se susreli u praksi kad susjed kupi veću jahtu. Ekonomist Joseph Stiglitz, idol ljevice i glasni kritičar ekonomskih nejednakosti, međutim smatra kako upravo globalizacijski procesi koje promovira Svjetski ekonomski forum u Davosu idu na ruku bogatima, donekle i srednjoj klasi, ali položaj radnika pogoršavaju. “Sumorna stvarnost je da globalizacija smanjuje pregovaračku moć radnika, a korporacije to koriste. Ljudi govore o nejednakosti, kako je to veliki problem, najveća prijetnja globalizaciji i globalnoj ekonomiji. No način na koji smo upravljali globalizacijom je značajno pridonio nejednakosti. Ali još nisam čuo dobar odgovor na pitanje što moramo promijeniti u procesu globalizacije kako bismo smanjili nejednakosti”, kaže on.
Ništa, jer sam proces globalizacije, kako god njime upravljali, povećava nejednakost! Ne morate biti intelektualac niti ekonomist da biste znali da će ekonomske razlike biti veće u gradu od deset milijuna stanovnika, nego u selu od sto ljudi. Veće tržište znači više kupaca: više kupaca, znači veći profit. Veći profit znači više novca za onog tko prodaje globalno, manje za radnika koji će možda dobiti jeftniji proizvod uslijed globalizacije, ali možda usput i ostati bez posla ili velikog dijela prihoda, jer netko sad nudi jeftinije ono što je on proizvodio lokalno. Zato jača protekcionizam svugdje u svijetu.
Srednja klasa u SAD i Engleskoj – a možda i u Francuskoj, pobijedi li Marine Le Pen na izborima – također očito nije osjetila na svojoj koži prednosti “svijeta bez granica” i slobodne trgovine na globalnoj razini, koju kao i imigraciju, istospolne brakove i ostale postulate liberalizma promoviraju multiancionalne korporacije. “Oni su svjedočili rastu klase iz Davosa, hiper-povezane svjetske mreže bankara i tehno-milijardera, izabranih demokratskih lidera kojima njihovi interesi uopće ne smetaju, i holivudskih zvijezda koje su tu da bi sve učinile nepodnošljivo glamuroznim”, kaže čuvena ljevičarka Naomi Klein u Guardianu. Ona je, naravno razočarana i sama Trumpovom pobjedom, u svojoj kolumni opisala propast “elitističkog neoliberalizma” (kojeg je sama dijelom pomogla stvoriti!). “Uspjeh”, kaže ona opisujući srednju klasu”, “je zabava na koju oni nisu pozvani, i u duši oni znaju da je porast moći i bogatstva na neki način izravno povezan s njihovim rastućim dugovima i osjećajem nemoći”.
Davos ima slogan: “Posvećeni poboljšanju stanja svijeta”. No, za sad se poboljšava samo stanje onih koji tamo dolaze svake godine sa svojim privatnim avionima, kako bi uživali u stanju svijeta kakvo je u ovom trenutku, uz skupa vina i u restoranima gdje večera može koštati više nego vaš auto (a najčešće i košta). A to znači da će biti još Trumpova i Brexita, ma koliko se “Ljudi iz Davosa” tome čudili.