Kada odradi svoj drugi mandat, premijer Andrej Plenković odlazi na neku od vodećih pozicija u Bruxellesu, rečenica je koja se toliko puta ponovila u javnom prostoru da se takav rasplet ovog zamršenog političkog scenarija u Hrvatskoj počeo razmatrati kao gotova priča. Priča, međutim, za Plenkovića ni izbliza nije gotova, iako se i ranije tijekom njegovih premijerskih mandata spominjala ta mogućnost, Plenković ju je svaki put demantirao tvrdeći da ostaje tu gdje jest, na poziciji predsjednika Vlade usmjerenog na vođenje hrvatske države. Iza Plenkovićeva vođenja države brojne su krize, usponi i padovi, smjene i odlasci ministara koji su nerijetko praćeni aferama, no sve te krize on je uspio preživjeti i iznijeti na svojim plećima, pri čemu je, na iznenađenje brojnih stručnjaka i samoprozvanih političkih analitičara, u svim tim turbulentnim vremenima zadržao stabilan osobni, ali i stranački rejting. No tu stabilnost nema u stranačkim redovima.
Iako je na unutarstranačkim izborima, na koje su mnogi već zaboravili, Plenković osvojenim glasovima uspio dokazati da je on gazda u svojem HDZ-u, situacija se s vremena na vrijeme mijenjala, premda objektivno rečeno nitko iz vladajuće stranke nikada nije imao ni snage ni političkog zaleđa da izađe u javnost i kritizira Plenkovića, smjer u kojem vodi stranku, pa u konačnici i Vladu. Oni koji su to pokušali na stranačkim izborima šaptom su pali, Plenković ih je stjerao na političke margine, s kojih sada čekaju njegov mig da se egzistencijalno osiguraju u kakvoj diplomatskoj fotelji.
Otporan na kritike
Prve neizravne kritike premijeru Plenkoviću nedugo nakon lokalnih izbora uputio je osječko-baranjski župan Ivan Anušić, bivši pravaš koji je u HDZ-u stekao status predvodnika takozvane konzervativne struje, premda ne treba zaboraviti da se Anušić funkcije potpredsjednika stranke domogao kao kandidat iz Plenkovićeva tima. Kako je vrijeme od lokalnih izbora odmicalo, tako su Plenković i Anušić sve teže pronalazili zajednički jezik. Naravno da je malo HDZ-ovaca koji su skloni Plenkovićevoj koaliciji s Miloradom Pupovcem, ali je isto tako malo onih koji mogu ponuditi suvisao odgovor na pitanje što je to točno Plenković nakon parlamentarnih izbora trebao učiniti i kojim je drugim putem mogao dovesti HDZ na vlast, kada predstavnici takozvanih konzervativnih političkih stranaka za pregovore nisu bili raspoloženi ili su pak kao uvjet postavljali Plenkovićev odlazak, što nije bilo ni dopustivo ni provedivo, posebice kada se zna da je upravo on bio najzaslužniji za HDZ-ovu dominaciju na posljednjim parlamentarnim izborima. Dobivenu priliku Plenković možda nije najbolje iskoristio, u HDZ-u nije napravio rezove koje je trebao niti je do kraja odradio proces pomlađivanja stranke, umjesto toga, odlučio se na politiku balansa koja mu je kratkoročno osigurala mir, ali mu je zato donijela dugoročne probleme s kojima se suočio prije nekoliko tjedana, kada je odlučio provesti rekonstrukciju Vlade. Bez puno oklijevanja, HDZ-ovi šefovi organizacija i dugogodišnji stranački kapitalci založili su se za svoje ljude pa je Plenković silom prilika, umjesto šire rekonstrukcije Vlade, proveo tek onu kozmetičke naravi, mičući iz vladajućih redova samo one ministre koji su se povezali s raznim aferama.
U Vladi je tako ostala i Anušićeva štićenica Nataša Tramišak, zbog čijih se izjava o navodnim prijetnjama Plenković uzrujao jer ih nije iznijela njemu nego medijima. To što je Plenković ostavio Anušićevu kolegicu u Vladi trebalo je označiti primirje između njega i Anušića, međutim, to se nije dogodilo. Anušićeve ambicije su velike, po Slavoniji se već naveliko priča kako bi se Plenkoviću moglo obiti o glavu to što mu je dao vjetar u leđa jer on kani preuzeti vodstvo HDZ-a. Naravno da Anušić u tim svojim planovima nije osamljen, u vrlo kratkom roku u HDZ-u je uspio stvoriti mrežu pristaša i podupiratelja, među kojima se spominje i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, kojega se u dijelu vladajuće stranke opisivalo kao potencijalnog budućeg premijera, uz opasku da se on u posljednje vrijeme distancirao od svojeg prijatelja Plenkovića. Ne tvori, međutim, HDZ samo njegovo desno krilo, to je stranka koja je unutar sebe duboko ideološki podijeljena, uz desnicu, tu je i zaboravljeno, pomalo zapostavljeno tehnomenadžersko krilo, ali i oni koji nemaju ništa protiv toga što je Plenković stranku gurnuo u politički centar jer je takvo pozicioniranje HDZ-u na posljednjim izborima donijelo pobjedu.
Stabilan rejting
Takvo pozicioniranje Plenkovićevoj stranci posljednjih godina osigurava stabilan rejting, a bez obzira na one koji kritiziraju premijerovo vodstvo, u dijelu HDZ-a to cijene te kažu kako se s obzirom na razjarenu oporbu u stranci već sada trebaju početi pripremati za parlamentarne izbore, kako im se ne bi dogodila iznenađenja nalik na ono u Zagrebu, gdje je na lokalnim izborima izdominirao aktivist Tomislav Tomašević. Da ne bi kojim slučajem njegova platforma Možemo u simbiozi s Grbinovim SDP-om uspjela u naumu da preko svojeg bloka sruši HDZ, u toj stranci smatraju da nije vrijeme za eksperimente i unutarstranačke sukobe, nego za jedinstvo koje je Plenković nastojao demonstrirati i na 100. rođendanu stranačkog utemeljitelja, prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Svjestan je i sam premijer Plenković da nije vrijeme za eksperimente jer bi oni mogli rezultirati time da Hrvatsku kao premijer ili premijerka preuzmu Peđa Grbin ili Sandra Benčić koji bi se pritom okoristili unutarstranačkim sukobima u HDZ-u. Baš je zato nedavno svojem dubrovačkom kolegi Mati Frankoviću ponudio da na idućim europskim izborima bude HDZ-ov kandidat za Europski parlament.
Na taj način pokušat će primiriti još nekolicinu nezadovoljnika s takozvanog desnog krila, Davora Ivu Stiera i Mira Kovača poslat će u diplomaciju, a Anušić ionako zasad upravlja županijom i dalje od toga ne bi trebao ići. Znajući za sve to, premijer Plenković nedavno je svojim najbližim suradnicima otkrio da planira ući u borbu za treći mandat, što pak znači da je zasad odustao od svoje briselske karijere. Za tu odluku Plenković je već dobio potporu svojih umjerenih kolega, koji smatraju kako je i za stranku i za državu najbolje da ih i na idućim parlamentarnim izborima predstavlja aktualni predsjednik Vlade koji je dokazao da se na njega narod u kriznim trenucima ipak može osloniti. Iz svih afera njegovih suradnika, preko kojih se nastojala rušiti Plenkovićeva vlada, jasno je da on repova iza sebe nema, a s obzirom na posljednja previranja i novu političku kartu Europe nakon umirovljenja Angele Merkel, veliko je pitanje što bi Plenković u Bruxellesu mogao biti i što bi mogao postići nakon što se na idućim europskim izborima ponovno zamiješaju karte koje će odrediti stvarnu moć aktualnih briselskih struktura koje su naklonjene Plenkoviću.
Igra na sigurno
U onom dijelu HDZ-a koji je Plenkoviću naklonjen uopće ne dvoje o tome da će on i s idućih parlamentarnih izbora izaći kao pobjednik, a samim time i postići rekord s obzirom na broj osvojenih mandata. Vrlo dobro u HDZ-u znaju da nitko od trenutnih predstavnika oporbe ne može u ući u televizijsku debatu s Plenkovićem jer ih on i sada u saborskim okršajima uglavnom ostavlja bez riječi. Jednako tako, u HDZ-u znaju da će s Plenkovićem na čelu svoje stranke nakon idućih izbora lakše formirati Vladu te da će s njime lakše ulaziti u koalicije nego što bi to primjerice bio slučaj s Anušićem koji bi HDZ limitirao uglavnom na desne koalicijske partnere, čiji je potencijal ionako upitan s obzirom na to da su se i u aktualnom sazivu Sabora uspjeli osuti. Ne misli Plenković ništa u idućem periodu prepustiti slučaju, svaki njegov potez bit će svojevrsna uvertira u parlamentarne izbore, a ciljeva koje je zacrtao ima podosta.
S novim ministrom gospodarstva Davorom Filipovićem preuzeo je dominantnu ulogu nad energetskim sektorom, pri čemu je kao jedan od ciljeva zacrtao obnovu sisačke rafinerije, drugi cilj je obnova potresom porušenih područja za koju je zadužen ministar Paladina, veliku ulogu u Plenkovićevoj križaljci ima ministar financija Zdravko Marić koji je već sada stabilizirao hrvatske financije, no tu dakako ima još podosta posla. Planira Plenković reformu pravosuđa koja bi mogla otpočeti micanjem Mladena Bajića iz DORH-a, nakon čega bi ovaj sustav sam po sebi mogao prodisati, tu su također i velika ulaganja u poljoprivredu, u kojima se oslanja na državnog tajnika Tugomira Majdaka, koji ima njegovo povjerenje možda čak i više nego resorna ministrica Marija Vučković.
Veliko povjerenje Plenković ima i u ministricu Nikolinu Brnjac, koja ionako korektno odrađuje svoj posao, a važan dio posla na sebe će preuzeti takozvani savjetnici pa će se tako Zvonimir Savić ozbiljno zauzeti za povlačenje dodatnih sredstava iz fondova EU-a, ali i za samo uvođenje eura.
Pouzdani kadar
Iako se uspio zadržati na poziciji ministra obrane, Mariju Banožiću Plenković će u još ozbiljnije kontrole slati bivšeg ministra Damira Krstičevića, a tu je također i za premijera vrlo važan ulazak hrvatske u Schengen. Jesensku krizu, koja sa sobom nosi novi val poskupljenja, Plenković i Filipović trebali bi neutralizirati bonovima za socijalno ugrožene građane, dok bi Beroš trebao krenuti u provedbu reforme zdravstva koja se dugo najavljivala. Baš kao što je koronakriza Plenkoviću na prošlim izborima osigurala pobjedu, tako bi mu i ova socijalna kriza trebala osigurati pobjedu na idućim izborima ako se HDZ za njih adekvatno i pravodobno pripremi, uvjereni su u vladajućoj stranci, u kojoj napominju kako premijer do parlamentarnih izbora ima još nekoliko važnih izazova, prvi su lokalni izbori u Splitu, a onda doista i već spomenuti EU izbori. Ako tu ne uspije dominirati, pitanje je kako će se dalje razvijati njegovi politički planovi ostane li u domovini, što bi mu i privatno mnogo više odgovaralo jer je nedavno treći put postao otac.
Ako se ti planovi ne realiziraju, Plenkoviću uvijek u konačnici ostaje Bruxelles u kojem je na glasu kao perspektivan i umjeren političar, reputaciju u EU-u digao je i posljednjim posjetom Ukrajini i čvrstim stavom koji je zauzeo o rusko-ukrajinskom ratu. Taj se stav odrazio na rast njegova rejtinga ovdje u Hrvatskoj, a izgleda da je sve to utjecalo na njegovu odluku da se ipak zadrži na čelu svoje stranke te da s te pozicije krene u osvajanje još jednog, odnosno trećeg uzastopnog mandata na čelu Vlade RH.