Vjeroučitelj iz Križevaca Ivan Pokupec javnosti poznat po prosvjedima protiv mjera u svojoj posljednjoj akciji pozvao je građane da mu se pridruže u prosvjedima ispred domova članova Nacionalnog stožera.
Tako je prije neku večer njegova grupa došla pred vrata ministra zdravstva Vilija Beroša i zvonila, a zbog svega je intervenirala i policija. Drugu večer zvonili su Alemki Markotić.
Sudeći po njegovoj najnovijoj objavi, prosvjedovanje ispred domova članova Stožera očigledno se nije svidjelo Crkvi.
Iz Crkve mu je navodno stigla poruka da prestane uznemiravati obitelji članova Stožera. Navodno su mu zaprijetili i gubitkom radnog mjesta, a Pokupec kaže kako će žrtvovati i radno mjesto ako je potrebno.
O navodnim pristiscima priopćio je putem društvene mreže, a njegovu objavu prenosimo u cijelosti:
‘Kriminalnoj organizaciji je prekipjelo’
“[ OSLOBAĐAJUĆA OSUDA ]
Kriminalnoj organizaciji je prekipjelo i danas je iz Crkve došao poziv koji već neko vrijeme očekujem:
“ILI ĆE UZNEMIRAVANJE STOŽERAŠA PRESTATI, ILI GUBIŠ POSAO!”
Zahvalan što mi je napokon direktno priznato da se ne radi o mojoj stručnosti ni načinu rada, već da je motiv isključivo političke prirode, rekao sam da šetnju ulicom i kucanje na vrata ne smatram uznemiravanjem. To zakonito čini svaki poštar, dijelitelj reklama i Jehovin svjedok. No da ukidanje osnovnih ljudskih prava stotinama tisuća obitelji svakako jest uznemiravanje.
‘Je li duševni mir stožeraša važniji od prava bolesne djece i njihovih roditelja?’
Pitao sam je li duševni mir stožeraša važniji od prava bolesne djece i njihovih roditelja?
Rečeno mi je da su čitava javnost i cijela Crkva uznemireni te da je to (a ne gaženje prava djece, op.a.) nedopustivo. Jer su tako rekli isti oni mediji koji bi se sutra založili za zabranu rada toj istoj Crkvi.
Long story short, stavljen sam pred nezavidan izbor:
financijska sigurnost moje djece ili osnovna prava sve djece.
Razočarano sam uzdahnuo, rekao da mi je žao što su odabrali tu stranu i takvu strategiju, da ja ne funkcioniram po principu štapa i ultimatuma te da naprave što smatraju ispravnim…
Diplomirao sam 2010. godine kao prvi u svojoj genaraciji, kod velikog i nažalost pokojnog dr.sc. fra Ilije Živkovića.
U školi sam proveo 11 divnih godina i radio svugdje: u srednjoj i osnovnoj školi, u centru za djecu s teškoćama u razvoju i poremećajima u ponašanju, u centru Zagreba i najudaljenijim selima oko Križevaca.I redovito javljanje bivših učenika, sada odraslih ljudi, mi govori da sam dobro sjeme sijao. Dobru utrku trčao. Ne žalim ni jednog dana smijeha, suza, zagrljaja, dijeljenja radosti i teških sudbina sa svim mojim klincima.
Ponekad su mi upravo oni bili mirna luka kada su me šibale životne oluje, kada sam jedva plovio bijesnim valovima straha i zabrinutosti za život mog Šimuna. Njihov smijeh je odzvanjao u mojim ušima kada sam se samo htio sklupčati u kut i ridati.
Kada sam se u svojim bolima osjećao potpuno napušteno od Boga i ljudi, moj Isus mi se pokazivao kroz njih – moju najmanju braću.
Priznajem, srce me boli zbog toga što neću iz tjedna u tjedan imati privilegiju gledati kako rastete i postajete Ljudi. Ali sjetite se kada ste me jednom upitali: “Vjero, zašto ste bacali jaja na ona vrata? Vidjeli smo vas na TV-u!”
Moj odgovor je bio: “Zato što je jedan dečko umro jer nije bilo doktora i opreme da ga spase. Zato što ne bih mogao živjeti sam sa sobom da se to, kraj mene živoga, dogodilo nekome od vas.”
Oprostio se sa svojim učenicima
Zato znajte da vas ne napuštam. Jednostavno postoje ljudi koji me trebaju više nego što me vi trebate: bolesni starci i njihova uplašena djeca, bolesna djeca i njihovi uplašeni roditelji, sirotinja, ljudi koji se ne znaju izboriti za sebe.
Vama će doći neki drugi učitelj, jednako dobar. Možda i bolji!
A oni nemaju nikoga. I kakav bih ja to vjernik u vašim očima bio da ih napustim?? Još jedan licemjer u nizu…
Vrijede li oni mog radnog mjesta i zvanja? Itekako! Vrijede mog života, jer je u njima Krist.
Sve ostalo su priče, izgovori, odnosi s javnošću, politika… Danas jest, sutra nije. Poput naših stožeraša. ?
Poput farizeja.
Slušajte roditelje. Ne bespogovorno, ali ipak su u većini slučajeva oni ti koji vam ŽELE dobro.
Slušajte bližnje. Ne bespogovorno, ali ipak su u većini slučajeva oni ti koji vam ČINE dobro.
Najvažnije, slušajte Boga. Bespogovorno, jedino Njega. Jer on je taj koji JEST dobro.
I ne brinite. Ja ne brinem, jer moja sigurnost nikada nije bilo radno mjesto. On je moja stijena, sigurnost i svaki moj blagoslov.
Voli vas vaš Vjero!”, stoji u objavi.