Jednim je udarcem predsjednik Zoran Milanović uspio realizirati četiri strateška cilja. Ponovnim otvaranjem slučaja Perković i Mustač u prvi je plan gurnuo ideju o pomilovanju osuđenih udbaša, koja je, sumnja se, nastajala u njegovu timu i prije nego što je uopće izabran za predsjednika Republike, vrlo je proračunato uspio unijeti nemire među hrvatske branitelje i paralelno s time posvađati one generale koji nisu potpisali zahtjev za pomilovanje Perkovića i Mustača s onima koji su ga potpisali te je i Plenkovića i njegovu obitelj povezao s Udbom. General Krešić otvoreno je poručio da svoj potpis povlači, naglašavajući kako je inicijativa o pomilovanju došla preko Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila i generala Ljube Ćesića Rojsa, što je odjeknulo u Hrvatskom generalskom zboru, no Milanović evidentno s Rojsom nema problema.
Nobilova kuhinja
Štoviše, u svojem ponovnom proputovanju po Hercegovini osebujnog generala naziva Role, čime pokazuje da su posebno prisni, dok je Rojs svoju prisnost s Milanovićem potvrdio kada ga je usporedio s pokojnim Franjom Tuđmanom, u čiju se bliskost s Perkovićem kunu oni koji svoj potpis zasad nisu povukli. Od svojeg potpisa ne odustaje ni general Ante Gotovina, koji je preko noći u očima dijela javnosti od nacionalnog heroja postao onaj koji je prešao na drugu stranu koja je za dobar dio desne populacije izdajnička. Baš zato što se u ovoj Milanovićevoj i Nobilovoj kuhinji spominje general Gotovina, premijer Plenković s velikim oprezom progovara o mogućem pomilovanju Perkovića i Mustača. Umjesto njega, glas protiv te ideje dižu general i ministar branitelja Tomo Medved te ministar pravosuđa Ivan Malenica, kojega, međutim, dobar dio nacije ne prepoznaje.
Velika je politička šteta ovime načinjena Plenkoviću koji nema ni snage ni hrabrosti suprotstaviti se moćnom Gotovini, a time i Milanoviću, te javno reći: “Dečki, ova ideja vam neće proći”. Da kojim slučajem Plenković ima mogućnost takvo što izgovoriti naglas, preko noći bi postao nacionalni heroj desnice i zauzeo snažnu poziciju među konzervativnim biračkim tijelom koje i jest isto tako preko noći Milanovića pretvorilo u najpopularnijeg političara u državi. Moguće je da za premijera prepreku ne predstavlja samo general Gotovina nego i Milanovićeva izjava o njegovu ocu Mariju, koji je prema predsjednikovim riječima bio rezervni major KOS-a i Udbe. Pojednostavljeno rečeno, Milanović udbašima otvara prostor za izlazak na slobodu, a s druge strane Plenkoviću na pleća stavlja udbaško porijeklo, dovodeći ga u nezavidan položaj, baš kao što je, podjednako lukavo, u gotovo identičan položaj doveo generale i branitelje.
Podrška ‘šatora’
Isti oni koji su prije nekoliko godina protiv Milanovićeve vlade u Savskoj razapinjali šator sada mu kliču “imamo predsjednika”, među tom masom u Savskoj često bi se zatekao general Rojs, koji Milanoviću sada laska kao predsjedniku koji je više nego itko učinio za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Zaboravlja se pritom da Milanović i nakon janjetine u Hercegovini ispija kave sa Stipom Mesićem koji mu je ne tako davno u goste doveo Bakira Izetbegovića. Nije tajna da se Milanović sastajao i s Miloradom Dodikom, no malo je poznato da se Milanović deset dana prije nego što je zahtjev za pomilovanje Perkovića i Mustača procurio u javnost sastao s generalom Gotovinom. Jasno je da je Milanovićev glavni cilj pomilovanje Perkovića i Mustača, namjera mu je da u tom istom paketu pomiluje i pokojeg branitelja koji je eventualno podnio zahtjev za pomilovanje te da tu priču završi u maniri one stare narodne “vuk sit, a ovce na broju”, no pitanje je hoće li se i može li se hrvatska javnost s time pomiriti i zadovoljiti i je li Milanović doista spreman potpisivanjem toga zahtjeva pregaziti vlastito obećanje i izgubiti dio birača na desnici, a moguće i praktički već dobiveni idući mandat, na što ga je upozorila ekipa iz Mosta.
Čini se da je Milanović u ovom slučaju ipak spreman izaći u susret tom zahtjevu koristeći se Gotovinom kao paravanom, baš kao što se na Gotovinu poziva i Role. Pitate li HDZ-ovce, Milanoviću je i dalje stalo do dvojca zbog kojega je imao krizu i u svojem premijerskom mandatu, kada je zbog “lex Perkovića” ušao u izravan sukob s njemačkom diplomacijom jer je tada kao predsjednik Vlade zahtijevao zabranu izručenja Perkovića i Mustača. Kao što je “lex Perković” osmislio Miljenić, tako je i ovaj zahtjev za pomilovanje pomno osmišljavan, uz Miljenića su na ovoj su ideji navodno radili Milanović, Nobilo, a po nekima vjerojatno i bivši predsjednik Stipe Mesić, dok su general Mareković i bivši Milanovićev ministar Ante Kotromanović poveznica s generalima potpisnicima, koji su se u međuvremenu i među sobom posvađali, i to navodno nakon intervencija iz vladajuće stranke.
Svršeni čin
Kako god bilo, ne treba zaboraviti da su Perković i Mustač u Njemačkoj osuđeni na doživotni zatvor koji je povratkom na odsluženje u Hrvatskoj preinačen u maksimalne kazne koje su u našoj zemlji propisane, nije nevažno to da je utvrđeno da je ovaj obavještajni dvojac iz jugoslavenskih tajnih službi sudjelovao u organiziranju Đurekovićeva ubojstva. Možda oni doista jesu sudjelovali u Domovinskom ratu, ali to za priču o Đurekoviću uopće nije bitno. Bitno je zato to da je Milanović od početka svojeg mandata tvrdio da ne planira pomilovati baš nikoga, on ni nema komisiju za pomilovanja, niti se na to dosad osvrtao, no sada se na slučaj Perković i Mustač osvrću i na ljevici pa nakon zahlađenja odnosa ponovno laskaju Milanoviću tvrdeći da on time pokazuje da je principijelan te da ono što je govorio i radio s “lex Perkovićem” zastupa i sada-
Sve to Milanović možda i jest, ali to je i politička diverzija koju su skovali Milanović, Nobilo i hrvatski generali koji su se naivno dali uvući u stupicu iz koje je sada teško izaći, sve i da za izlazak postoji volja. Čini se da je scenarij u startu solidno razrađen, Nobilo je izlobirao kod Milanovića da se Perkoviću i Mustaču dodijeli pomilovanje, a znajući da će to negativno odjeknuti u javnosti, kao spasonosno rješenje došli su im generali koji su potpisali zahtjev za pomilovanje brigadira Perkovića i Mustača, da bi na koncu Milanović mogao zaključiti da njemu ne preostaje ništa drugo nego ispoštovati želje generala, jer tko je on da se suprotstavlja jednom Gotovini, kojeg posljednjih dana ne prestaje spominjati, dajući na važnosti svojoj inicijativi. Ništa u ovoj priči nije prepušteno slučaju, vidljivo je iz prvih medijskih izvještaja o ovom pismu kako je u pojedinim tiskovinama radila i PR mašinerija, koja se trebala pobrinuti za to da ovo prođe što bezbolnije.
Sve je planirano
Međutim, ono što su ovi momci u cijeloj priči zaboravili jesu društvene mreže na kojima se ova vijest, praćena brojnim pitanjima, počela širiti brže od korone. Situacija se potom počela komplicirati, a Milanović naciju uvjeravati da ga je sve to zateklo. Koliko je uistinu vjerojatno da se Gotovina, koji se godinama, otkako je došao iz Haaga, drži podalje od medija i politike, sam od sebe, loveći tunu u okolici Zadra, dosjetio da bi trebalo pomilovati Perkovića i Mustača? U takvo nešto teško da bi povjerovao i pučkoškolac. Interes za pomilovanje Perkovića i Mustača ponajprije ima Nobilo, no on nije blizak s Gotovinom i generalima pa su se tu kao odlično rješenje ukazali Milanović i Kotromanović, koji otvoreno komunicira i s Gotovinom i s Čermakom, ali i s ostalim generalima koji su potpisali zahtjev.
Dio HDZ-ovaca i teoretičara ide tako daleko da tvrde kako nije nemoguće da je Nobilo svojedobno i pisao “lex Perković”, no za takve dubioze ne postoji nikakav opipljiv dokaz pa ih uistinu valja ostaviti na razini teorija zavjere. Zavjera jest i ovo što je Milanović iznimno lukavo odigrao, u prve redove gurnuo je generale, a on je i u ovoj priči prošao “lišo”, štoviše i s te pozicije otvorio je prostor za novu rundu napada na premijera Plenkovića, koji bi, ako se javno i izravno ne suprotstavi ovoj inicijativi, mogao izgubiti još jednu vrlo važnu i veliku političku utakmicu.