U četvrtak, 17. ožujka 2022. godine, najčešća izjava oporbe u Hrvatskom saboru bila je: “Podržavamo porezno rasterećenje” kojoj se pridodaje kako porezno rasterećenje nije ni dostatno ni pravovremeno. Tako je oporba, s jedne strane, podržala vladajuću koaliciju glede predloženog smanjenja poreznog rasterećenja jer bi bilo političko samoubojstvo otvoriti raspravu o mogućim oportunitetima (što je upozoravajuće i zabrinjavajuće za ekonomiste), i, s druge strane, umanjiti značaj prijedloga Vlade jer, kaže oporba, smanjenje poreznog opterećenja nije rezultat sustavne reforme poreznog sustava, pa posljedično time, ni gospodarenja javnim novcem, nego je smanjenje porezne presije posljedica rastuće inflacije. Koliko sam mogao zapaziti, samo je jedan oporbeni zastupnik rekao kako Vlada Andreja Plenkovića provodi politiku koja sve više uzima kako bi dio od uzetog vratila gospodarstvu i građanima, jasno, prema svojim kriterijima što, moja napomena, implicitno, u konačnici, znači supstituciju tržišnog načina privređivanja. Bilo je diskusija koje su upozoravale kako se neće, usprkos smanjenju poreznih stopa PDV-a, smanjiti cijene, već će gospodarstvo razliku prisvojiti sebi, što je, sa svoje strane, neprimjerena primjedba u tržišnom modelu privređivanja. Sadržaj rasprava u Hrvatskom saboru svodi se na demonstraciju posebne brige pojedinih političkih opcija za blagostanje hrvatskih građana a da se, pritom, ne vodi briga o mogućem ili, što je isto, o budućnosti Lijepe Naše. Tako diskusija oporbe podržava politiku od danas do sutra koju tako ustrajno provodi koalicija na vlasti. Cilj moje današnje diskusije je raspraviti pozitivni, ekonomski aspekt, oporezivanja (normativne aspekte oporezivanja donose političari kako bi osvojili ili zadržali vlast) kako bi se pokazalo da ostvareni (potrebni ili određeni) porezni prihodi mogu rezultirati većim ili manjim mrtvim teretom oporezivanja (što je za ekonomiju oporezivanja pitanje svih pitanja).
Dakle, uvijek povećanje poreza rezultira negativnim učincima, kao što njegovo smanjenje pozitivno utječe na položaj poreznog obveznika. Samo stalna i uporna analiza omogućuje povećanje pozitivnih učinaka kada se porezi smanjuju, odnosno smanjenja negativnih učinaka kada se porezi povećavaju. To je smisao i sadržaj teorije i politike oporezivanja. Ekonomisti prilikom rasprave o porezima govore, između ostalog, o oportunitetima da bi se usavršio porezni sustav, a što, nažalost, nije prisutno u javnom prostoru. Ne govori se o optimalnom i sveobuhvatnom poreznom sustavu, to je rječnik političara koji tako nazivaju svoju politiku. Zato se dobro podsjetiti na stav Pietra Verrija koji kaže: “Oporezivanje može dovesti do propadanja nacije na dva načina. Prvi, ako iznos poreza nadmašuje moć nacije te nije proporcionalan općem bogatstvu. Drugo, ako iznos poreza, iako proporcionalan cjelokupnoj moći nacije, nije dobro raspodijeljen”.
Malo primjera
U prvom slučaju imamo poreznu presiju koja je, slučaj Lijepe Naše, iznad poreznog kapaciteta. U drugom slučaju imamo ekonomske učinke oporezivanja na ponašanje poreznog obveznika. Jedni kažu da su porezi cijena civilizacije, drugi, pak, kažu kako država, poput kriminalaca, reketari svoje građane samovoljno određujući poreze koje, potom, troši u skladu sa svojim partikularnim interesima. Drugim riječima – država uzima od jednih i daje drugima (svojima). Državna birokracija je, prema tom mišljenju, posebno privilegirana kasta. Nadalje, svijet u svojoj pisanoj povijesti dugoj 6000 godina rijetko nalazi slučajeve umjerenog oporezivanja. Umjereno oporezivanje imamo u vrijeme naglog i učinkovitog širenja islama, odnosno u vrijeme drevne Grčke i današnje Švicarske. Danas brzorastuća gospodarstva bar dio svog uspjeha mogu zahvaliti umjerenom oporezivanju (cca 20 posto BDP-a). O navedenim tvrdnjama postoje brojni prijepori. Kada govorimo o porezima na potrošnju, tada je umjesto pojedinačnog razmatranja pojedinih poreznih oblika, u ekonomskom pogledu, bolje govoriti, ili bar imati u vidu, polazeći od ekonomskih učinaka poreza na potrošnju. Razlog tome su regresivni učinci poreza na potrošnju. Regresivnost poreza na potrošnju određuje standardna stopa PDV-a. Zagovornici PDV-a smatraju kako je najbolje rješenje jedinstvena stopa PDV-a bez primjene manjih stopa ili izuzeća. Nije to slučajno. Ako bi postojala samo jedna porezna stopa PDV-a, ona bi bila mnogo manja. Osim toga, više poreznih stopa može rezultirati velikim distorzijama koje mogu u vertikalnom lancu procesa reprodukcije doslovno uništiti neku od faza proizvodnje. Usput rečeno, što je u Hrvatskoj nevidljivo, PDV stimulira vertikalnu integraciju kao što sam to pokazao u radu “Ekonomski pristup oporezivanju – PDV porez budućnosti”. Da bi se smanjila regresivnost potrošnih poreza, uvodi se, s jedne strane, u sustavu PDV-a određeni broj nižih poreznih stopa, i, s druge strane, povećava se broj trošarina. Iako nije predmet današnje diskusije, uobičajeno je da se regresivnost potrošnih poreza amortizira transfernim plaćanjima u procesu operacionalizacije socijalne politike (što također nije zadovoljavajuće prisutno u javnom prostoru). Trošarinski porezi, ako su brojni, mogu znatno smanjiti regresivnost PDV-a.
Alkohol i duhan
Tehnički gledano PDV, kada je odnosni proizvod opterećen trošarinama, predstavlja dvostruko oporezivanje, što je u izravnoj suprotnosti s načelima oporezivanja. Međutim, država, uvijek gladna poreznih prihoda, često krši to važno načelo. Usput rečeno, prirez na dohodak obračunava se polazeći od izravnih poreza na dohodak kao porezne osnovice prireza. Kaže se kako svaki proračun miriše na naftu, alkohol i duhan. Nobelovac Stiglitz brani trošarine i naziva ih dvostrukim dividendama jer uz povećane porezne prihode smanjuju zdravstvene ugroze, u slučaju alkohola i duhana (u sve većem broju zemalja uvedene su trošarine na šećer), i zagađenje okoline. Osim navedenih trošarina, imamo i trošarine na luksuzne proizvode, ali i na automobile i tako dalje. Općenito, smatram da valja smanjiti broj poreznih stopa PDV-a i, kako bi se smanjili regresivni učinci, povećati broj trošarina (kako bi se smanjili izravni porezi). U ekonomskom pogledu trošarine predstavljaju negativne subvencije. Naime, u slučaju subvencija država bilježi negativne poreze jer transferira dio ubranih poreza gospodarstvu (građanima), dok u slučaju trošarina dodatno porezno opterećenje penalizira određenu gospodarsku djelatnost. Subvencije su na lošem glasu jer država njihovim uvođenjem od jednih uzima da bi dala drugima, narušava nedodirljivost privatnog vlasništva. U uređenim tržišno orijentiranim zemljama posebno se vodi računa da se što je moguće manje subvencijama intervenira u tržišni model privređivanja. Iz toga slijedi da bi trebalo, ako su u pitanju fiskalni razlozi, izbjegavati trošarinske poreze, što nikako ne mogu podržati. Glad države za poreznim prihodima marginalizira navedeni princip. To je duhovito primijetio Ronald Reagan: “Stajalište države prema ekonomiji moglo bi se sažeti u sljedeće: ako se miče – oporezuj, ako se nastavi micati – reguliraj, ako se prestane micati – subvencioniraj”. PDV pripada, prema standardnoj podjeli poreza, u red općih poreza na potrošnju. PDV oporezuje zalihe, što nije bio slučaj s porezom na potrošnju u maloprodaji koji je bio u primjeni do uvođenja PDV-a. Prilikom uvođenja PDV-a, 1. 1. 1998., propustilo se procijeniti za koliko će se povećati porezni prihodi, u prvom koraku, zbog poreznog opterećenja zaliha.
Balkanska pijanka
Iako je namjera Vlade bila da PDV u fiskalnom pogledu bude jednak po ubranim poreznim prihodima poreza na potrošnju u maloprodaji (koji je zamijenio), pojavili su se “viškovi” (zbog krive procjene) koji su bili usmjereni u pravcu povećanja prava proračunskih korisnika. To je bila fatalna i strateški tragična odluka čije učinke i danas plaćamo (nakon gotovo četvrt stoljeća otkako smo porez u maloprodaji zamijenili PDV-om). Umjesto balkanske pijanke, trebalo je izvršiti konsolidaciju državne blagajne. Treba jasno reći: današnje stanje u javnim financijama moguće je u znatnom dijelu “zahvaliti” tadašnjem povećanju prava proračunskih korisnika. Zašto je tome tako? Jednom uveden porez na zalihe u sljedećim iteracijama povećava porezne prihode samo u slučaju povećanja zaliha (povećava se porezna osnovica za veličinu povećanih zaliha) ili povećanja poreznih stopa. Njegov učinak je važan samo prilikom uvođenja PDV-a ili kada se poveća/smanji porezna osnovica i/ili porezna stopa. Zato nije uobičajeno smanjenje standardne porezne stope PDV-a. Štoviše, iskustva najrazvijenijih zemalja, recimo Japana, pokazuju da jednom uvedeni PDV, nakon kraćeg ili duljeg vremenskog razdoblja, teži povećanju standardne porezne stope. Razlog tome je ciljana razina konkurentnosti izvozno orijentiranog domaćeg gospodarstva koje omogućuje ostvarenje suficita na računu razmjene roba i usluga s inozemstvom. Jednako tako, razlozi za povećanje standardne stope PDV-a mogu biti rastuće potrebe socijalno ugroženog dijela stanovništva. U kriznim vremenima, posebno u manje razvijenim zemljama, država često poseže za povećanjem standardne porezne stope PDV-a kako bi namirila potrebna sredstva kao što su to učinili Jadranka Kosor i Zoran Milanović. Država nema drugog rješenja. Ako bi povećala porez na dohodak ili dobit, tada bi se smanjila konkurentnost domaćeg gospodarstva, što bi moglo rezultirati eutanazijom dijela domaćeg gospodarstva.
Novi oblici
Ono što je bitno shvatiti i razumjeti, kako bi to rekao naš premijer Andrej Plenković, jest to da porezni sustav mora slijediti ciljeve ekonomske politike. Porezni sustav i porezna politika su izvedenice ekonomskog sustava i ekonomske politike. Temeljna karakteristika ovog oblika poreza na potrošnju je oporezivanje novododane vrijednosti; razlika outputa – inputa (razlika prihoda i rashoda) predstavlja poreznu osnovicu ovog poreznog oblika. Navedeno se razumije samo po sebi pa se, upravo zato, zanemaruje u analizi potencijal ovog poreznog oblika. Drugim riječima, PDV vrši poreznu presiju samo na novododanu vrijednost pa se, ako nije ostvarena pravna incidenca, ovim porezom dodatno oporezuje rad, koji se oporezuje putem poreza i doprinosa, te kapital, koji se oporezuje putem poreza na dobit. To je silno važno u svim slučajevima, kojih je nažalost najviše, kada kupac ne snosi u cjelini poreznu presiju PDV-a. Tu nastaju nejasnoće jer je porezna struka marginalizirana, a političari, ionako, donose političke odluke, što je samo eufemizam za površnost.
Pretpostavlja se da PDV snose kupci, pravna incidenca, međutim, tko će doista snositi PDV ovisi o mnogobrojnim čimbenicima, ekonomska incidenca, a s ekonomskog stajališta važno je samo tko u konačnici snosi porezni teret PDV-a. Ako PDV snose potrošači, tada nemamo dvostruko oporezivanje rada i kapitala. Imamo samo dvostruko oporezivanje rada. Međutim, ako, recimo, zbog elastičnosti potražnje, nije moguće prevaliti poreznu obvezu unaprijed, mnogi smatraju da proizvođač uvijek maksimalizira cijene pa uvođenje PDV-a pada na proizvođača (Austrijska škola – marginalisti), imamo dvostruko oporezivanje rada i kapitala. Za marginaliste cijenu robe ili usluge ne određuju troškovi, nego korisnost koju ona ima za kupca. U tom slučaju uvođenje ili povećanje porezne stope PDV-a snosi samo i jedino kapital, što je u suglasju s Ricardovim stavom kako su svi porezi, u konačnici, porezi na kapital. Valja identificirati da se, ako nije moguće prevaliti poreznu obvezu na potrošače, osim poreza i doprinosa te doprinosa koje plaća poslodavac, bruto plaća povećava za iznos PDV-a. U tom slučaju podjela poreza na izravne i neizravne poreze nema analitičkog smisla.
Ako se bruto plaća, grubo rečeno, dijeli na polovinu koja predstavlja neto plaću i drugu polovinu koja pripada državi putem poreza i doprinosa, recimo 100 jedinica, tada na iznos bruto plaće valja obračunati 25 posto PDV-a pa ukupni iznos bruto plaće iznosi 125 jedinica od kojih 50 jedinica iznosi neto plaća, a 75 jedinica predstavljaju porezi i doprinosi (pod uvjetom da se dohodak u potpunosti troši, te da nema u primjeni trošarina niti nižih od standardne porezne stope PDV-a). Presudna je karakteristika potrošnih poreza da se odbija na granici, dok se porezi na dohodak i dobit (izravni porezi) ne smiju odbijati na granici jer bi se to i takvo ponašanje interpretiralo kao nelojalna konkurencija. Tako se navedena činjenica može i treba interpretirati kao naplata rente na pravo trgovanja na nacionalnom tržištu svim proizvođačima (kako domaćim, tako i inozemnim) roba i usluga. Tako se, primjerice, porezi na potrošnju u turizmu mogu izjednačiti s rentom na komparativne prednosti (prirodne posebnosti). Ako je tomu tako, tada primjena snižene stope PDV-a, subvencija, dodatno pogoduje turizmu jer on prisvaja dio rente temeljene na komparativnoj prednosti, što dovodi u neravnopravan položaj ostali dio gospodarstva – industriju. S jedne strane, imamo turističku djelatnost koja pretvara gospodarsku strukturu Lijepe Naše u monokulturnu, a, s druge strane, ostale industrije – kao što je npr. drvna, prerađivačka, tekstilna – dolaze u neravnopravan položaj zbog veće porezne presije. To i takvo ponašanje moguće je nazvati intervencionizmom, ali i nepromišljenim političkim voluntarizmom.
Europska unija dio svojih prihoda od članica namiruje upravo od ubranih prihoda PDV-a na “nacionalnim tržištima”. Tržište EU-a je jedinstveno, ali dio tržišta nad kojim postoji suverenitet članice daje istoj pravo da odredi cijenu, standardnu stopu PDV-a i trošarine, trgovanja na njezinu tržištu. To će pravilo vrijediti dok EU funkcionira kao skup suverenih država. Ako, pak, jednog dana, dođe do formiranja jedinstvene konfederativne ili federativne države, tada pitanje “nacionalnog tržišta” postaje upitno. Stope PDV-a u susjednoj nam državi, Bosni i Hercegovini, jedinstvene su kako za Federaciju, tako i za Republiku Srpsku. Pitanje raspodjele tako prikupljenih poreza složen je problem. Naime, uvijek kada se radi o “ključevima”, prisutna je pristranost, odnosno asimetrija. Kriza iz 2008. pokazala je da su razvijene zemlje, recimo Njemačka, posegnule za dodatnim poreznim prihodima povećanjem porezne stope PDV-a. Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je smanjilo poreznu stopu PDV-a, brzo je, uvidjevši kako je smanjenje porezne stope PDV-a složen i zahtjevan postupak, u fiskalnom pogledu, poništilo svoju odluku.
Povećana stopa
Polazeći od fiksnog tečaja koji ima funkciju tvrdog budžetskog ograničenja, za sve sektore, i na toj osnovi izvedenu monetarnu i kreditnu politiku, Njemačka je povećala poreznu stopu PDV-a i tako porezni teret preusmjerila na neizravne poreze, s jedne strane, kako bi stimulirala kupnju automobila njemačkih građana, s druge strane. Činjenica je da se porezna presija PDV-a u slučaju izvoza odbija na granici i mala, otvorena i nerazvijena zemlja kao što je to Lijepa Naša svoj porezni sustav mora temeljiti na PDV-u. Dakle, riječ je o imperativu, a ne o izboru. Iz ovoga proizlazi da porezni sustav oslonjen na PDV naglašava izvoznu orijentaciju nacionalnog gospodarstva, kako u pogledu smanjenja izvoznih cijena (oduzima se PDV na granici), ako se ne smanje proizvođačke cijene, rastu profiti izvoznika, tako i u pogledu količina. To su uvjeti koje stvara razumna reforma poreznog sustava. Drugo pitanje je mogućnost kratkoročnog povećanja izvozne privrede. Dosadašnja politika uvozno orijentirane ekonomske politike, slučaj Hrvatske, smanjila je izvozne mogućnosti domaćeg gospodarstva. Ako, a bilo bi potrebno, kreditna i monetarna politika usmjeri svoju aktivnost u pravcu izvozne orijentacije, gospodarstvo bi u srednjem razdoblju moglo postići značajnije rezultate (što je posebno važno u kriznim uvjetima). Osim toga, zagovornici inozemnih investicija, kao rješenje svih gospodarskih problema Lijepe Naše, morali bi podržati oslanjanje poreznog sustava na PDV iz jednostavnog razloga – PDV privlači strane investitore, odnosno vertikalnu integraciju. Naime, hrvatsko je tržište toliko malo da tek nekoliko proizvoda, koji ne trpe transport, ima smisla i opravdanja proizvoditi za domaće tržište. Strane investicije imaju smisla jedino u slučaju da se proizvodnja u Lijepoj Našoj izvozi – i točka. Činjenica da su inozemne investicije, zapravo preuzimanja, u prvom redu imale u vidu malo hrvatsko tržište, jasno govori da smo dosad uvijek rasprodavali obiteljsko srebro zbog nedostatnosti javnih prihoda, a da je rast gospodarstva bio tek “smokvin list” za tu i takvu politiku. Imajući u vidu karakteristike PDV-a, više sam puta predložio dopunu mastriških kriterija. Velik raspon razvijenosti na relaciji sjevera i juga nužno traži dogovor prema kojem bi članice eurozone došle u što je moguće “ravnopravniji položaj”, posebno kada je riječ o konkurentnosti nacionalnih gospodarstava.
Dodatni kriteriji
Predlagao sam uvođenje dodatnih kriterija koji bi dodatno precizirali mastriške kriterije glede proračunskog deficita i visine inozemnog duga: – marginalnu poreznu presiju uskladiti s dohotkom po glavi stanovnika tako da zemlje s manjim dohotkom bilježe manji udio države u finalnoj raspodjeli BDP-a; dakle rastom dohotka udio države u finalnoj raspodjeli bi rastao, te – dogovoriti najveću moguću razinu neizravnih poreznih prihoda u ukupnim poreznim prihodima pojedine članice eurozone, tako da zemlje s manjim dohotkom po glavi stanovnika imaju veći udio neizravnih poreza u odnosu na izravne, čime bi manje razvijene zemlje postale konkurentnije u izvozu (učinak neizravne devalvacije).
Narodski rečeno, moj prijedlog se sastoji u dogovoru po kojem bi: a) manje razvijene zemlje imale manju poreznu presiju – vezati porezne prihode s razinom dohotka po glavi stanovnika i b) manje razvijene zemlje imale bi naglašeniju ulogu PDV-a, veći udio poreza na potrošnju u strukturi ukupnih poreznih prihoda, u odnosu na razvijene zemlje. U ova bremenita vremena s pravom se raspravlja o socijalnim problemima, u čemu regresivnost PDV-a nije moguće izostaviti. Međutim, pitanje je hoće li smanjenje poreznih stopa PDV-a rezultirati smanjenjem cijena. Ako smo tržišno gospodarstvo, tada je jasno da će veća potražnja povećati cijene smanjili mi PDV ili ne smanjili. Nije moguće od gospodarstva zahtijevati da vodi socijalnu politiku. To je zadatak Vlade. Ono što je nedopustivo jest izostanak rasprave o pomoći gospodarstvu. Cijelo gospodarstvo treba pomoć, a posebno izvozno orijentirano gospodarstvo. Kako bankarski sustav, koji je u inozemnom vlasništvu, ima razumljivo svoju poslovnu politiku, potrebno je i moguće putem PDV-a pomoći gospodarstvu tako da se omogući porezni kredit poduzetnicima do visine bar polovine vlastitog kapitala. Tako bi se omogućilo gospodarstvu da bar djelomično premosti gubitke koje dnevno kreira kriza i ovaj nesretni rat. Mislim da bi bilo primjerenije, umjesto smanjenja poreznih stopa PDV-a, povećati transfere socijalno ugroženim građanima. Tako bi se ostvarila namjera koja se želi ostvariti najavljenim smanjenjem poreznih stopa PDV-a.