U Hrvatskoj je ono što se čini daleko od mogućeg, obično i nažalost, jedino moguće...
Priča ide otprilike ovako… Imena i prezimena nisu važna jer se radi o prototipu političara, i sigurnoj formuli uspjeha do samog vrha države. Junak naše priče je krajem osamdesetih bio u ranim dvadesetima, a mogao je biti i mlađi. U to vrijeme, slušajući ćaleta, striku i razne seljane kako rogobore protiv ustaša, postao je svjestan svog srpstva, i svetog puta „vasionskog“ naroda.
Jest, znao je on i ranije da je Srbin, ali tek tada kao odrastao mladić, postade naš junak, svjestan svega što to za sobom povlači. Moraš mrziti Hrvate, jer oni su svi ustaše i žele državu u kojoj će nad Srbima izvršiti genocid, zatrti tragove svega što je srpsko. A srpsko je sve, od sela u kojem junak živi, do drveta u susjednom selu na koje se jednom popišao, kao i šuma, u kojoj se posrao. Gdje Srbin dođe ili makar prođe, to je Srbija.
Ali sve do početka rata, junak bijaše tek početnik. Nije znao mnogo o oružju. Ipak, kao pravi Srbin, ratnik po rođenju, brzo se snašao. U međuvremenu mu i brada izraste kao kod pravog muškarčine, i stasa junačina u pravog četnika. Primijetili njegovi drugovi, kako mu puška baš ne leži, ali je bistriji od drugih, a ima i godinu, dvije fakulteta pa mu našli mjesto u obavještajno-propagandnoj jedinici. Tu se našlo svakakvog posla za junaka. Od špijuniranja ustaša do skrivanja zločina, propagandnih filmova i premještanja ubijenih civila, na mjesta gdje ih više nitko nikada neće naći.
Dogurao je visoko u hijerarhiji, kad tamo ustaše krenule u kontranapade. Prvo taj Bljesak, a onda i Oluja. Pobježe junačina, zajedno s tisućama drugih junaka u Srbiju, a onda tamo čuje kako mu je sve oprošteno. Nije odmah povjerovao, ali se nakon par godina ipak vratio.
Javio se drugu Miloradu u stranku, poljubili se oni, jednom, dva, tri puta i dogovorili kako će dalje. Junak je i dalje mlad ambiciozan i može puno toga napraviti za opće srpsko dobro.
Malo po malo, uz pomoć druga Milorada i ekipe, naš četnik, postade poduzetnik, a kad se natukao dovoljno para, odluči postati i gradonačelnik. Zašto ne? Sve je oprošteno i zaboravljeno Srbima.
Dok se razne pojedince progoni i stigmatizira zato što su nosili uniformu HOS-a ili se slikali s hrvatskom zastavom na čijem grbu je prvo polje bijelo, nikome ne smetaju „bivši“ četnici. Oni su ovom društvu, i ovakvoj Hrvatskoj apsolutno prihvatljivi. Pitam se samo, ako smo im dopustili da budu načelnici općina, pa i gradonačelnici gradova, što će biti sutra.
Od četnika-početnika do predsjednika, prvog čovjeka države, dug je put, ali kad na tom putu nitko, pa ni grobovi žrtava, više ne stoje, onda je ovakav naizgled nemoguć scenarij, sasvim realan. Jer u Hrvatskoj je ono što se čini daleko od mogućeg, obično i nažalost, jedino moguće..