Rusija na Balkanu radi dugoročno i strateški, pokušavajući preoblikovati saveze, pa čak i granice. Pokušaj puča u Crnoj Gori prošle godine izveden je u režiji Moskve. Ona neće odustati ni od traženja ''važnog oruđa'' utjecaja u Hrvatskoj - i rušenja američkih interesa na Balkanu!
Intenzivira se geopolitička ”bitka” Rusije i Zapada na Balkanu. Koristeći svoje ”mitske” veze s balkanskim pravoslavnim narodima, Rusija aktivno ulazi u dio jugoistoka Europe u kojem se utjecaj EU-a smanjuje zbog slabljenja perspektive proširenja na zemlje hrvatskog susjedstva. Ta je perspektiva dodatno osnažena Brexitom. Riječju – novo proširenje EU-a stavljeno je na stranu. Sve to Rusiji stvara poziciju da dodatno oslabi utjecaj EU-a i SAD-a u tzv. regiji. Na ruku joj ide i činjenica da je nova američka administracija na čelu s Donaldom Trumpom minimalno zainteresirana za ”područje na kraju Europe”. Na Balkanu radi CIA, koja se povremeno pogubi u ”metodologiji”, kao u Makedoniji. Trump prima izvješća svoje obavještajne službe, ali nema definiranu nikakvu politiku. Politiku na Balkanu definira Brian Hoyt, šef Odjela za jugoistočnu Europu i Euroaziju u State Departmentu.
Rusko-američki sraz na Balkanu
Rusija na Balkanu radi dugoročno i strateški, pokušavajući preoblikovati saveze, pa čak i granice. Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori ujesen prošle godine izveden je u režiji ruskih obavještajnih službi kojima je Crna Gora – uz ostalo i zbog enormne svote ruskog kapitala u toj zemlji – premrežena. Taj puč je trebao otežati Crnoj Gori put u NATO – u kojeg će u srpnju i službeno ući na način da je protiv ulaska u Savez 50 posto građana Crne Gore, a riječ je o Crnogorcima unitaristima i srbofilima.
Trump je potpisao prijam Crne Gore u NATO, a da vjerojatno ni ne zna što je potpisao, oslonio se na odluku Kongresa koji je odluku o propuštanju Crne Gore u Savez donio u ožujku – i to pod silnim pritiskom senatora Johna McCaina i njegova kruga, koji su ujedno i veliki kritičari Donalda Trumpa unutar Republikanske stranke. ”Jastrebovi” u Republikanskoj stranci i posebno u Pentagonu ulazak Crne Gore tretiraju kao poruku Putinu i to na način da mu s ovim proširenjem NATO saveza, prvim na Balkanu nakon Hrvatske i Albanije 2009., zatvaraju izlaz na toplo more tj. na Mediteran. Drugo smatraju da će na taj način moći kontrolirati rusko-turske geoenenrgetske interese ponajprije gradnju plinovoda Turski tok. Turski tok koji dobiva stvarno lice je bio šok za SAD koje su mislile da su ovladale situacijom ovladavši plinskim pravcima u Ukrajini.
Kriza u Makedoniji dio je rusko-turske i američke priče
Zbog Turskog toka proizvedena je politička kriza na rubu građanskog rata u Makedoniji, o čemu sam već u više navrata pisao. Turski tok je maestralan potez sustavne ruske politike koja dugoročno predviđa i izravna posljedica novoutemeljenog političkog prijateljstva Putina i Erdogana. Turski tok je zapravo alternativni pravac Južnog toka.
Rusija je prije tri godine odustala od Južnog toka, plinovoda koji je prvi koji je trebao dovesti ruski plin do južne i jugoistočne Europe zaobilazeći Ukrajinu već tada prema prvom planu iz 2007. godine. Ukrajinska kriza je u međuvremenu eskalirala, a s njom i pritisak Bruxellesa na zemlje kroz koje je trebao proći Južni tok – Bugarsku, Srbiju, Mađarsku, pa i na Hrvatsku koja je nakon svih prijepora s Družbom Adriom i propuštenih rokova za prijavu (i jedno i drugo je, dakako, imalo političku konotaciju zbog pristupanja NATO savezu), trebala dobiti eventualno svoj “krak”. Posebno se taj pritisak vršio na Bugarsku, bez čije suglasnosti Južni tok nije mogao bit ostvaren.
Poruka Europske komisije „slabijim“ članicama EU-a
Ottinger, tadašnji povjerenik Europske komisije za energetiku, bugarskim je vlastima kazao da mogu sudjelovati u projektu Južni tok, ali po komercijalnoj cijeni.Time je poslao poruku svim „slabijim“ članicama EU-a da će poslovanje s Rusijom ugroziti njihovu energetsku sigurnost, pošto ionako same ne kontroliraju svoju vanjsku politiku, koje su važna sigurnosna i energetska sastavnica, (vidi tekst u okviru).
Hrvatska je u sklopu NATO-a bila lobistica Crne Gore za ulazak u Savez i u proces je kroz kampanju kao i kroz rad tajnih službi bila aktivno uključena. Projekt Družba Adria bio je međunarodni projekt izvoza ruske nafte na svjetsko tržište putem naftovodnih sustava Družba i Adria, u duljini od 3.200 kilometara – od Samare u Rusiji, preko Bjelorusije, Ukrajine, Slovačke, Mađarske i Hrvatske do Luke Omišalj i Terminala Omišalj na otoku Krku. Predviđale su se količine od 5 milijuna tona godišnje u prvoj fazi, 10 milijuna u drugoj fazi i 15 milijuna u trećoj fazi.
Zbog toga su potpisani različiti međunarodni sporazumi: transportne kompanije tranzitnih zemalja su 20. lipnja 2002. potpisale Sporazum o suradnji i zajedničkom poslovanju u transportu ruske nafte na svjetska tržišta s prekrcajem u Luci Omišalj, a vlade zemalja sudionika projekta su 16. prosinca 2002. potpisale Sporazum o suradnji na provedbi Projekta integracije naftovoda Družba i Adria. Pregovaralo se i o tehničkim i komercijalnim uvjetima tranzita i pretovara te pripremi investicijskih ulaganja. Ideju o Družbi Adria je podupirao Stipe Mesić i Račanova vlada. Dolaskom Ive Sanadera ulazak u NATO savez i EU postaje hrvatski prioritet. Sanader se vrlo suzdržano i izvan premijerskog protokola sastao s Putinom prigodom njegova dolaska u Zagreb na konferenciju o jugoistočnoj Europi 2007. godine. Pregovori za pristupanje NATO-u nikako nisu podrazumijevali ruski dolazak na Jadran i izlazak na Mediteran. I Družba Adria i LNG su dio kronologije pravaca hrvatske politike u smislu nacionalne energetske sigurnosti.
Igre s projektom LNG terminala na Krku…
- godine nastao je prvi projekt izgradnje teminala za uvoz UPP-a, od kojeg se odustalo već pet godina poslije. Aktivnosti za drugi projekt započele su 2003. godine, ali i one su propale. Kada se po treći put krenulo u pregovore oko realizacije UPP terminala u Hrvatskoj ponovo se počelo polemizirati treba li nam uopće takav terminal. U Energetskoj strategiji prihvaćenoj 2009. godine definirana je potreba izgradnje UPP terminala radi diverzifikacije dobavnih pravaca. Tada je Vlada donijela i odluku o utvrđivanju nacionalnog interesa za izgradnju terminala za ukapljeni prirodni plin na Krku, ali ni tada projekt nije ostvaren . 2007. godine međunarodni konzorcij sastavljen od značajnih energetskih kompanija (OMV, E.ON Ruhrgas, Total, Geoplin) osnovao je u Zagrebu tvrtku Adria LNG. Konzorcij je trebao izgraditi veliki kopneni terminal u dvije faze. U prvoj fazi planirani kapacitet isporuke bio je 10 milijardi m3 prirodnog plina godišnje. U drugoj fazi, po nadogradnji objekata i sustava na terminalu, trebali su se osigurati uvjeti za isporuku konačnih 15 milijardi m3 godišnje. Terminal je trebao obuhvatiti pristan i sustav za privez brodova za dopremu ukapljenog prirodnog plina, sustav za njegovo pretakanje, objekte za njegovo skladištenje i isparavanje te dio plinovoda za otpremu ukapljenog prirodnog plina koji se nalazi unutar granica terminala. Ukapljeni prirodni plin trebao se dopremiti brodovima kapaciteta od 75.000 do 265.000 m3 ukapljenog prirodnog plina. Bilo je za očekivati da će godišnje dolaziti od 120 do 180 brodova. Konačna odluka investitora trebala je biti donesena krajem 2013., a terminal ne bi mogao započeti s radom prije 2018. godine. Sve je palo u vodu jer su u međuvremenu investitori likvidirali tvrtku „Adria LNG“.
Politika SAD-a i važnost terminala na Krku
Početkom 2015. godine, nakon što je većinski republikanski američki Kongres uz protivljenje demokrata izglasao odluku o izvozu američkog ukapljenog plina, a Barack Obama je potpisao, ponovno je u prvi plan izbila tema investicija u hrvatski energetski sektor i terminal na Krku. Uglavnom je fokus bio na ostvarenju veće energetske sigurnosti Hrvatske. Ključan potez iz više razloga je bilo odustajanje Rusije od izgradnje plinovoda Južni tok, planiranje gradnje Jonsko-jadranskog plinovoda, te projekti istraživanja nafte i plina u Jadranu. Među 20 odabranih projekata EU je odobrio i 550.000 eura za plutajući UPP brod na Krku, taj novac je predviđen za studiju. EU daje novac za plutajući terminal, kojeg je i struka u više navrata spominjala kao optimalno rješenje. S obzirom da je Hrvatska ta koja nominira svoje projekte, Vlada se u Oreškovićevu mandatu očito odlučila na plutajući terminal. Ta odluka je donesena nakon što su se Orešković i ministri susreli s posebnim izaslanikom i koordinatorom za međunarodna energetska pitanja State Departmenta Amosom Hochsteinom, koji je naglasio da je terminal u interesu Hrvatske i SAD-a. Banski dvori su nakon tih razgovora priopćili da je jedan od prioriteta plutajući terminal koji je jeftiniji od fiksnog i brže se gradi, a potpuno operativan mogao bi biti u roku od dvije godine.
“To je golema komercijalna i geopolitička prilika za Hrvatsku i, ono najvažnije, prilika da Hrvatska pomogne diverzificirati važnu regiju u Europi protiv koje se energenti koriste kao političko oružje”, rekao je Hochstein tom prigodom. Važnost LNG terminala na Krku za SAD je posljedica ukrajinske krize. Jedina svrha transfera američkog ukapljenog plina preko Krka jest da povezan s terminalom na Baltiku čini geostratešku vertikalu kojom bi se znatno srušila cijena ruskog plina. Stvar je i više nego jasna. Na taj način žele ostvariti energetsku, a samim tim i sigurnosnu dominaciju.
Stoga se LNG terminal na Krku ne nalazi slučajno na popisu 20 najvažnijih strateških točaka Washingtona. S obzirom na to da gradnja LNG terminala na Krku kasni zbog problema sa zemljištem i izvlaštenjem zemljišta, američki političari zaduženi za energetiku u Trumpovoj administraciji su prenijeli stav bivše administracije i predložili brže rješenje koje jamči početak transfera 2020., a to je već spomenuti plutajući terminal. O tome kao prioritetu je govorila i američka veleposlanica. U nas postoje ”palanačke fame” o Buzinu i vijestima koje Buzin kreira. Svaki američki diplomat, pa i ona, ima zadatak prenositi i provoditi stavove Washingtona. Aktivnosti oko izgradnje plutajućeg LNG terminala rade se u skladu s planom i realizacija toga projekta ne bi trebala kasniti, tvrde u LNG-u Hrvatska koji razvija projekt. Kapacitet plutajućeg terminala planiran je na dvije milijarde prostornih metara plina godišnje, a Hrvatska njime cilja na domaće i srednjoeuropska tržišta. “Vezano za razvoj plutajućeg terminala, tvrtka LNG Hrvatska završila je javni poziv za prikupljanje ponuda. Sada slijedi potvrda skupštine društva da odobri izradu dokumentacije za plutajući terminal kako bi se moglo krenuti s izradom i prenamjenom studija, što očekujemo vrlo skoro, tako da kašnjenja ne bi trebalo biti” – priopćili su nedavno.
Taj projekt trebao bi biti završen 2019., iako je poznato da ekološke studije prvo treba izraditi, a zatim trebaju proći verifikaciju Ministarstva zaštite okoliša i energetike, kako bi bile stavljene na javnu raspravu. Također su nužne dogradnje na plinskom transportnom sustavu, koje koštaju i koje treba pripremiti i provesti, o čemu još nema puno službenih informacija. U LNG-u Hrvatska kažu da se uz plutajući terminal privodi kraju izrada dokumentacije za kopneni, koji je sufinancirao EU s 4,9 milijuna eura, a pri samom završetku je i izrada glavnog projekta te bi krajem ožujka trebali biti ostvareni svi preduvjeti za predaju zahtjeva za izdavanje građevinske dozvole. Trumpova administracija podržat će sve vezano uz LNG Krk, odluku o izvozu američkog ukapljenog plina. To je uostalom bila i tema ”small talks” između senatora Mc Caina i Plenkovića u Dubrovniku, na koji je Mc Caina kao došao privatno. SAD su bili najveći hrvatski lobist za LNG Krk, EU je za plutajući terminal izdvojio novac, ali kad pitamo Bruxelles u kojoj je to fazi – odgovor je da hrvatska vlada projekt plutajućeg terminala još nije istaknula. To znači da hrvatska vlada ne razumije u kojem svjetlu treba gledati sve Putinove poteze. Rusija neće odustati od traženja ”važnog oruđa” utjecaja u Hrvatskoj i rušenja američkih interesa na Balkanu!
Njemačka politika i ruska osveta Hrvatskoj
Nova energetska strategija EU-a donesena prije godinu i pol u svom kratkoročnom planu posve anulira Rusiju kao izvor energije za Europu. Pitanje je koliko je on ostvariv s teorijom obnovljivih izvora energije, jer Europa zasad nedvojbeno ovisi o ruskom plinu. Osim toga, isti uvjeti ne vrijede za sve zemlje članice. One snažnije će se pobrinuti za sebe, dok će ostale biti na geopolitičkoj vjetrometini. Obustava Južnog toka prije nepune tri godine sigurno neće pogoditi Njemačku, koja se već snabdijeva ruskim plinom preko Sjevernog toka, a Sjeverni tok II stvara prijepore unutar EU-a. Što Njemačku, zajedno s vodstvom EU-a, ne priječi da čini pritisak na slabije članice koje se moraju odricati ruskog plina, pa i na vlastitu štetu, a vjerojatno i na korist Njemačke , koja nakon referenduma o Brexitu zauzima poziciju na način da EU sve više pretvara u platformu za provođenje svojih nacionalnih interesa. Njemačkoj ne pada napamet ulaziti u klinč s Rusijom, pa zato Merkel koristi i ima preambiciozne pijune poput hrvatske predsjednice koja je uoči početka summita NATO saveza u Bruxellesu, a povodom prijama Crne Gore u NATO, izjavila: „Ja ću posebno upozoriti i na naše vlastito okruženje jugoistoka Europe, gdje se moramo malo više fokusirati ne samo na prijetnje nego i na sve ono što je pred nama u smislu prednosti koje sa sobom nosi proširenje NATO-a. Dakle, pozdravit ćemo pridruživanje Crne Gore NATO-u, ali isto tako upozoriti NATO da treba ubrzati pristupanje ostalih država na teritoriju jugoistočne Europe, od BiH preko Kosova do Makedonije, jer doista ne možemo ostaviti taj vakuum koji onda ispunjavaju neke treće strane, grupacije, ideologije i slično“. I onda se nakon tih ”mudrih riječi” oglasila Sberbanka i ”udarila” po hrvatskoj vladi zbog Agrokora kojeg je također strateški kreditirala znajući da Todorić neće moći vraćati taj novac. Rusija se ”osvećuje” Hrvatskoj i zbog propalog projekta Družba Adria, zbog LNG terminala koji bi trebao profunkcionirati za transfer američkog ukapljenog plina počevši od 2020. godine.