Usred rata HDZ-ovih frakcija proširila se vijest kako Vrdoljak odlučno izjavljuje da raskida s HDZ-om ako Kovač postane predsjednik te stranke. Ova je vijest potpuno obezglavila Kovača koji je HNS vidio u svim svojim kombinacijama za stvaranje nove vlade pa će mu Vrdoljakova odluka znatno umanjiti izborni potencijal. Šalu na stranu, tužno je zapravo pratiti kako se neki ljudi zaraženi politikom i moći potpuno izoliraju od realnog svijeta u kojem žive pa uvjere i sebe u neke istine koje zaista graniče s fantazijom: Vrdoljak i HNS kao neki postizborni faktor koji će bilo što odlučivati! Veća je vjerojatnost da će Rijeka nakon 75 godina promijeniti stranku na vlasti nego da će Vrdoljak i društvo više ikad vidjeti saborsku govornicu i odlučivati o bilo čemu. Sve i da za predsjednika HNS-a odaberu Svetog Oca papu osobno.
Plaše nas mnogi kako će zbog propasti koalicije s Bandićem oko zagrebačkog GUP-a nastupiti raspad sistema i prijevremeni izbori. Nikakva se parlamentarna kriza neće dogoditi! U to vjeruju samo naivčine i potpuni nepoznavatelji scene. Došao je trenutak istine i raspleta. Sada će se konačno potvrditi da “žetončići” nikada nisu bili Bandićevi, već su oduvijek i isključivo Plenkovićevi! I ostat će njegovi sve dok im ta vjernost jamči mogućnost da se igraju saborskih zastupnika! Da mogu, ukinuli bi izbore i proglasili Plenkovića za dosmrtnog premijera! Ova situacija ide u prilog izazivačima, pogotovo Kovaču i Penavi koji sada i argumentirano mogu upozoravati na Plenkovićev deficit legitimiteta i prevaru birača, kao i članova stranke koji se nikada nisu pomirili s činjenicom da predsjednik HDZ-a prešutno vlada zemljom uz potporu najistaknutijih SDP-ovih dužnosnika i svjetonazorski im apsolutno neprihvatljivog HNS-a.
Inače, hadezeovski rat ovih dana poprima relativno kataklizmičke razmjere za budućnost te stranke, nenaviknute na demokraciju ovakvog tipa, nakon kojih će teško ikad više biti mogući primirje i suživot. Za početak su formirani timovi. Kao odgovor na izazivački kvartet Kovač-Penava-Stier-Brkić, Plenković se bacio u potragu. Stožeru je dojavljeno da bi trebalo imati ženu pa su se rastrčali po terenu i pronašli ženu. Sada još zbog političke korektnosti moraju pronaći po jednog homoseksualca, a ne bi bilo naodmet i jednog kandidata koji zna popuniti imovinsku karticu! Na kraju je Plenković sestru hrvatskoga emigranta Zvonka Bušića, Zdravku Bušić, priveo kao svoju kandidatkinju za potpredsjednicu HDZ-a. Inače, gospođa je godinama državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova. Čudno je zato da političar desnog centra i demokršćanin Plenković nije prepoznao Zdravkine kvalitete svih ovih godina kada je za ministre imenovao Stiera pa Mariju Pejčinović-Burić. Nije gospođu Bušić, doduše, prepoznao ni kada je odabrao nasljednika gospođe Pejčinović-Burić, nego je se baš sada sjetio kao svoje poželjne suradnice. Takav Plenkovićev izbor “desnih”, konzervativnijih potpredsjednika asocira na situaciju kada gay ne želi izaći iz ormara pa izigrava ženskara! Zašto ne otvoriti karte, zašto permanentno kupiti glasove s jednima, a kasnije vladati s drugima? Zašto glasove kupiti s Hasanbegovićem, a za ministricu postaviti Ninu Obuljen? Koliko je to vjerodostojno? Gdje su sada premijerovi omiljeni suradnici poput Božinovića ili Jandrokovića? Zašto ne vjeruje da bi ih članstvo masovno podržalo i dalo im potreban legitimitet za najodgovornije državne dužnosti koje obnašaju kao predstavnici stranke na vlasti?
U međuvremenu se zahuktalo – Brkić je Plenkovića optužio da u HDZ-u stvara kult ličnosti, a slične kvalifikacije je na Plenkovićev račun uputio i njegov glavni izazivač Miro Kovač, koji ga je usporedio s Josipom Brozom, što je u pristojnom svijetu poprilična uvreda, i faraonom. Prethodno je Kovač Plenkovića optužio da je HDZ odveo s Tuđmanove linije, a njegov kandidat za zamjenika Ivan Penava bio je još slikovitiji, usporedivši Plenkovića s epizodom Garfielda u kojoj slavni ljubitelj lazanja glumi engleskoga kralja pa mu svi, kad prdne, govore kako to divno miriše. Uglavnom, vrlo je zabavno u HDZ-u, a očekuje se da će postati i dramatično. Prvi put u vladajućoj stranci provode se izbori po principu: jedan član – jedan glas – više od jednog kandidata. Takav izborni model na prvi pogled čini se kao najmanje loše rješenje jer svim članovima nudi nominalno da biraju i budu izabrani. No je li to uvijek i najpametniji model? Članovi najvećih stranaka moraju biti svjesni da, birajući vlastitog šefa stranke, ujedno biraju i najvjerojatnijeg premijera. Dakle, predsjednik stranke mora biti “elektibilan”, prihvatljiv širokom biračkom tijelu. Obični članovi na terenu, koji kandidate nisu nikada ni vidjeli, teško mogu o tim karakternim osobinama meritorno prosuđivati. Nadalje, nametanjem suradnika iz suprotnog tabora izabranom predsjedniku, stvara se pat pozicija kakvu smo imali prilike gledati u slučajevima Milanović – Komadina i Karamarko – Prgomet. Lako je moguće da se takva situacija ponovi izborom Plenkovića za predsjednika, a Stiera i Brkića za potpredsjednike. Ne treba ni spominjati koliko bi to otežalo pripreme za parlamentarne izbore i sastavljanje lista. Delegatski sustav ima svojih ozbiljnih prednosti ako se kvalitetno odaberu delegati. Dodatno i ne manje važno: baza može izabrati vođu, ali taj vođa nikada ne može postati pravi vođa ako ga opstruira cijeli niz istaknutih članova stranke (ono što se u Americi zove superdelegati). To smo vidjeli na primjeru Davora Bernardića koji je izabran voljom baze, a kasnije su ga potpuno opstruirali moćni članovi partije.
Je li strah od raspada HDZ-a uopće opravdan? HDZ je svoje zlatne dane odavno prošao. Uloga te stranke u Domovinskom ratu i stvaranju moderne hrvatske države povijesno je zacementirana. Za mnoge pozitivna, za manje brojne negativna, ali nitko ne negira njezinu ulogu. Pozivati se danas na Franju Tuđmana identično je kao i u digitalno doba pokušavati graditi analogne mreže. Franjo Tuđman i njegov projekt HDZ-a dio su povijesti. Njegova osnovna politika pomirbe povijesno je pregažena. Bila je bitna u vrijeme Domovinskog rata, a danas je deplasirana. Niti se želimo fiktivno miriti, niti je to u pluralnom društvu potrebno. Danas je njegova stranka nešto za što i sam Tuđman teško da bi glasao. I dalje je riječ o staromodnom pokretu, ali ne više onom koji okuplja od ljevice do desnice radi posebnog i plemenitog cilja poput stvaranja i obrane domovine, već isključivo služi kao klijentelistička poveznica ljudima različitih svjetonazora i vrijednosnih kriterija. Što danas u istoj stranci može držati Culeja i Jandrokovića osim želje za privilegijima i moći? HDZ je ono što je u Njemačkoj CDU, CSU, ali i AFD. I sve u jednoj stranci. Deplasirano! Plenkovića optužuju da je previše lijevo. Karamarka su optuživali da je previše nacionalistički desno. Prava je istina da su im svima skupa apetiti preveliki. Prošla su vremena devedesetih godina prošloga stoljeća kada su sami postizali natpolovične izborne pobjede. To se više nikada neće ponoviti. Ipak smo toliko evoluirali kao pluralno društvo. Svaki predsjednik stranke koji ponudi nešto desniju politiku gubit će centar i motivirati ljevicu na veći izlazak, a istodobno svaki “umjereniji” predsjednik poput Plenkovića otvarat će desni bok i prostor za konzervativniju alternativu. Grandiozne pobjede za kojima žale neće se više vratiti. Ako se zbog te činjenice HDZ raspadne, dragom Bogu će biti svejedno. Njihova je uloga kao pokreta definitivno završena. Mogu postati moderna stranka pročišćena od klijentelizma i korupcije koja će koalirati s prirodnim saveznicima ili će definitivno nestati sa scene.
Na kraju, HRT kod Stankovića ugošćuje vandala kojega nitko normalan ne želi gledati ni slušati u vrijeme nedjeljnog ručka! Tipovi koji su u mladosti obijali automobile, a u zrelim godinama zazivaju politička ubojstva spadaju u talog društva, a ne u političke mainstream emisije!
Hrvatska, naravno, nije normalna zemlja! U Hrvatskoj, malograđanskoj oazi ludila, ovakvi se preko javne TV spašavaju, a navodni desničari proganjaju i izoliraju. Možda vam se čini kako ovo nema veze s izborima u HDZ-u, ali itekako ima. HRT je uvijek bio omiljena vladajuća igračka!