Stižu nam još jedni izbori kao uvod u parlamentarne izbore. Riječ je o izborima za ključne funkcije unutar HDZ-a, stranke koja u principu vječno vlada Hrvatskom, bez obzira na rezultate parlamentarnih izbora. SDP i partneri, kada dobiju izbore i sastave vladu, zapravo vladaju samo jednim manjim segmentom društva s obzirom na to da i tada HDZ-u ostaje sve ono što se izborima ne mijenja.
HDZ na vlasti i u oporbi gotovo uvijek kontrolira ključne poluge sudbene vlasti, ima svoje ljude po agencijama, javnim poduzećima, u upravnim vijećima na terenu, najviše gradonačelnika, načelnika općina, kontroliraju gospodarske komore, nogometni i ostale sportske saveze, HAZU, većinu sveučilišta. Dakle HDZ u principu uvijek kontrolira glavne društvene tokove i zato su dužnosti unutar HDZ-a ključne za funkcioniranje države.
Brojni HDZ-ovi dužnosnici već su izrazili podršku Plenkoviću, a njegovi oponenti na javnoj su razini uglavnom pasivni. Stoga među članovima HDZ-a koji su nezadovoljni političkim smjerom stranke postoji već određeno razočaranje onima koji su najavili da će se na izborima suprotstaviti Plenkoviću. Zamjera im se da su neprimjetni, a da su, s druge strane, mediji prepuni izjava predsjednika HDZ-a i onih koji mu daju potporu.
Čitamo podršku do podrške voljenom vođi koji “uspravno, odlučno kroči i pozicionira Hrvatsku na liniju Franje Tuđmana”. Te podrške neodoljivo asociraju na pisma kakva su se pisala Titu, samo što Tito nije imao na raspolaganju društvene mreže pa su pisma slali poštom. Možda bi najbolje bilo da i sada za svoje intimne perverzije i izljeve ljubavi podupiratelji primijene poštu jer tako bi barem izbjegli javno sramoćenje. Čak bih rekao i uzaludno, jer čisto sumnjam da će bilo koji član HDZ-a zaokružiti nekoga od kandidata zato što je to preporučila npr. gradonačelnica Pleternice. Od nedjelje, odlučni i vjerodostojni vođa ima protiv sebe ujedinjeni trojac koji tvrdi da nudi radikalni zaokret u politici, vraćanje boje, okusa i mirisa te definitivni povratak demokršćanstvu i politici jednakog vrednovanja svih totalitarnih sustava. Ono što se iz poruka Kovača, Stiera i Penave može zaključiti jest da upravo oni tvrde kako su jamac provođenja politike desnog centra. Time su decidirano Plenkoviću poručili da je na desnom centru jednostavno lažnjak. Dopuštam da premijer Plenković intimno i vjeruje da provodi takvu politiku, međutim, politika je stvar percepcije. Onakav si kakvim te ljudi doživljavaju. Za Vesnu Pusić možemo svašta reći i napisati, ali samo jedno ne možemo – da nije vjerodostojna. Gotovo 25 godina je na sceni i uvijek zastupa iste stavove. S njom se gotovo ni u čemu ne slažem, ali joj priznajem da ih argumentirano i dosljedno zastupa. Sama Vesna Pusić više je puta javno pohvalila politiku Andreja Plenkovića.
Slično su se o njemu izrazili Ivo Josipović, Sanja Sarnavka, Dejan Jović, Budimir Lončar, a Milorad Pupovac takve, prema vlastitim riječima, zlatom plaća! U isto vrijeme Zlatko Hasanbegović je od njega svojevoljno otišao i odrekao se ugodne stranačke pozicije, zamijenivši je avanturom političkog pronalaženja vlastitog prostora. Na biračima, odnosno članovima HDZ-a je da procijene u kojoj mjeri sadašnji predsjednik njihove stranke provodi politiku koja je podudarna s njihovim željama i svjetonazorom. I, pogotovo, koje su šanse da s politikama i ovako očerupanom Vladom uopće ozbiljno konkurira za novi premijerski mandat. Teško će premijer objasniti članovima da je Vlada koju vodi stabilna i pouzdana, a ne skupina nesposobnjakovića i suspektno korumpiranih likova koji moraju davati ostavke kao na tekućoj traci. Novinari ih poput čunjeva skidaju jednog po jednog i pritom se rugaju! To su ljudi vrlo upitnog intelektualnog kapaciteta koji ne znaju ispuniti ni imovinsku karticu pa onda posljedično ne razumiju da nema logike imovinu na početku mandata umanjivati i kasnije se tijekom mandata izlagati skandalima kada mediji dođu do pravih podataka, što je danas preko OIB-a vrlo jednostavan novinarski zadatak. Tupavi su za sebe, a vodili bi ozbiljne resore. Usput, potpuno je nevjerojatno da zakonodavac od bilo kojeg dužnosnika očekuje da procjenjuje vrijednost svoje imovine. Imovina vrijedi onoliko koliko je netko u danom trenutku spreman za nju platiti.
Sasvim je dovoljno u imovinsku karticu napisati broj katastarske čestice i adresu. Pa neka provjeri koga zanima. Zar nije jednostavnije na početku sve realno prikazati? Međutim, kod nas još vlada socijalistički mentalitet sramote od “imati”. Uz tako devastiranu i invalidiziranu Vladu, predsjednik stranke koji traži novi mandat suočava se i s činjenicom da je izgubio već dvoje izbore zaredom i u negativnom je trendu rejtinga po svim rejting-agencijama. Možda ga netko podsjeti kako je Angela s mjesta stranačke predsjednice otišla nakon jednih izgubljenih pokrajinskih izbora, a sve kako bi spriječila nove poraze i rast AFD-a. Briga za Njemačku i za CDU bila joj je važnija od osobnog interesa.
Sve su to argumenti zdrave logike, međutim, u toj stranci maocetungovskog tipa logika je rijetka pojava. Možda netko od izazivača podsjeti premijera Plenkovića da je slovenski premijer podnio ostavku i vratio narodu mandat smatrajući da mu vlada nema izvornu podršku birača i da joj je zbog trenutne podrške nekih desnih stranaka u parlamentu upitan legitimitet. Naš premijer, kad o tome čita, vjerojatno prvo pomisli da se tu radi o potpuno nenormalnim ljudima koji shvaćaju da politička kultura i poštovanje volje birača mogu i moraju biti ispred puke matematike temeljene na prebjezima i izdajicama svoje biračke baze, poput dijela HNS-a i Bandićevih žetončića, bivših SDP-ovaca. Slovenski premijer takve vlade ne želi voditi, za razliku od kolege mu Plenkovića. Po hrvatskim demokratskim standardima, mandat završava istekom zadnje sekunde ili valjda fizičkim odstranjenjem iz ureda.
Smijenjen je i ministar Kujundžić. Smjenjujući ga, Plenković je ustvrdio kako mediji dekoncentriraju njegovu vladu stalnim otvaranjem afera i pritiskom na ministre. Vjerojatno bi najsretniji bio kada medija uopće ne bi bilo jer tada bi četrnaest smijenjenih ministara i dalje bili njegova vlada. Kujundžić je odavno već trebao biti smijenjen, ali nije. Nažalost, nije ni zbog afere smrti dječaka u Metkoviću, niti zbog afere u Obrovcu, a ni zbog katastrofalnog stanja u hrvatskom zdravstvu koje postaje lutrija života za građane. Smijenjen je jer je počeo donositi štetu samom Plenkoviću. Kada ministar donosi štetu građanima, to je u redu, međutim, premijeru se ne smije štetiti uoči izbora. Jer kada štetiš premijeru uoči izbora, onda se izlažeš opasnosti da te smijene s objašnjenjem kako nisi fokusiran na korona virus koji prijeti građanima. Inače, premijerov najpouzdaniji suradnik, ministar unutarnjih poslova Božinović, toliko je fokusiran na korona virus da je u zemlju pustio Kineze iz epicentra zaraze u turistički obilazak Hrvatske. U svakoj normalnoj i ozbiljnoj zemlji turiste bi se na granici zadržalo, viza bi im se suspendirala te bi bili vraćeni odakle su došli. Prijetnja općoj zdravstvenoj sigurnosti argument je za privremeno ograničavanje individualnih prava. Plenković ga, međutim, nije smijenio i vjerojatno je njegovim uslugama i fokusom zadovoljan.
Sigurni smo da je posebno zadovoljan samim sobom. Samo da ga birači brutalno ne razuvjere! Bila bi šteta, jer potencijala ima, ali ga u ovom mandatu definitivno nije pokazao.