Policija mora spriječiti protuprosvjede
Aktivisti vole ležati na cesti i prosvjedovati, no ne vole kada netko drugi prosvjeduje. I vrlo su agresivni u obrani svog prava na neometano održavanje svojih manifestacija, a još agresivniji u pokušajima sprečavanja tuđih javnih okupljanja. Vidjeli smo u SAD-u, kolijevci moderne demokracije, kako se demokratski standardi i sve što je nekoć bila svetinja srozavaju na razinu socrealističke nedođije na brdovitom Balkanu pa nije čudno što su se antidemokratski trendovi tako brzo primili i ovdje. Partizani ionako nisu bili poznati po nekoj velikoj ljubavi za demokraciju.
Uglavnom, aktivisti su organizirali “protuprosvjed” tijekom ovotjednog Hoda za život. Meni zlo dođe kad čujem “protuprosvjed”. Ne postoji “protuprosvjed”, nego ometanje prosvjeda, koji je zakonom, Ustavom, Poveljom UN-a, presudama sudova za ljudska prava, međunarodnim ugovorima i drugim propisima definiran kao neotuđivo ljudsko pravo. Pritom je nebitno hoćete li to smatrati prosvjedom, manifestacijom ili javnim okupljanjem. Zakon je tu vrlo jasan. “Redarstvene vlasti dužne su štititi slobodu govora i javnog nastupa na mirnom okupljanju i javnom prosvjedu. Redarstvene vlasti dužne su spriječiti ometanje ili onemogućavanje mirnog okupljanja ili javnog prosvjeda.” Isto tako, dodajmo, u vezi s raspravom “smije li se moliti na Trgu”: “Mirno okupljanje i javni prosvjed može se održavati na svakom za to predviđenom prostoru” (što gradski trgovi i ulice svakako jesu!)
“Protuprosvjed”, dakle, nije ništa nego pokušaj da se uskrati pravo na okupljanje i slobodu govora nekom drugom. To je netolerancija i antidemokratsko, fašistoidno ponašanje. Da “protuprosvjednici” legnu pred Gay pride ili, nedajbože, nešto uvredljivo dobace nekom od sudionika, dobili bi pendrečenje i 10 godina robije svaki. Sigurno ih ne bi onako nježno uklanjali, kao da su porculanske figurice. I Index bi se danima pjenio zbog homofobije. Vlast je dužna, po svim zakonima i propisima, osigurati neometano održavanje bilo kojeg mirnog okupljanja, uključujući i molitvu na trgu i braniteljski prosvjed. Bio prijavljen ili ne, jer policija ne izdaje nikakve dozvole za prosvjed niti ga može zabraniti. Protuprosvjede je stoga vlast dužna spriječiti, u protivnom je sudionik u protupravnom ometanju prosvjeda. Oni su udar na demokraciju, udar na slobodu govora.
Svatko ima pravo na mišljenje o ciljevima za koje netko prosvjeduje i smije ga javno iznijeti. Nitko nema pravo ometati tuđe pravo na javno izražavanje stava, a najmanje nekom braniti pravo na okupljanje i udruživanje, koje je isto tako definirano Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima UN-a, onom koju su još 1948. potpisale sve članice UN-a osim njih osam (jedna je bila Jugoslavija). Onako usput, ona jamči i pravo na život. Ako imaju što reći o onom za što se hoda, prosvjeduje ili okuplja, mogu to reći na drugom mjestu i u drugo vrijeme. Ako im se ne sviđa što se sa skupa poručuje, slobodni su poruke ne slušati.
No mediji su više simpatija imali za ometače prosvjeda, kako i inače imaju vikendima kada se ometa okupljanje na Trgu, i to je školski primjer medijske manipulacije. Mediji i “progresivdžije” su ponavljanjem politički iskovanog termina “protuposjed” stvorili dojam da je ometanje prava na slobodu govora nešto sasvim normalno, pa čak i poželjno jer se na taj način pokazuje “pluralizam društvenih opredjeljenja” i “bori se protiv zatucanosti”. Ne, zatucanost je ne dati drugom da govori, bio to i taliban iz pećine, dok god govori, a ne puca po okupljenima. To je sam temelj zapadne civilizacije. Saslušajte ga ili nemojte. Poslije recite svoj stav ili umuknite.
No u medijima su se reportaže o Hodu za život svele na četiri-pet frustriranih i nabrijanih, agresivnih aktivistica nasred Ilice, ostatak je bio o tome da pobačaj mora biti dopušten, a najmanje se čulo o samom Hodu za život. Jedino što bi se naglasilo da je “ostali dio Hoda za život protekao mirno”. Koji to dio prosvjeda nije protekao mirno? Uostalom, kako bi trebao proteći prosvjed majki i očeva s djecom nego mirno? Pa nije to okupljanje Antife, kada zapale pola grada!
Butkovićevih najbolje potrošenih 450 eura
Čak je i mene, imunog na glupe priče tipa “pogledajte koliko je platila svinjske nogice na Stradunu”, šokirao naslov na specijaliziranom gastroportalu “Kult plave kamenice”, za koji recenzije piše nepotpisani, anonimni autor, za kojeg svi znaju da je Davor Butković. Odnosno, nakon gafa sa Sanaderom, kad su mu podvalili lažnjaka za intervju na jednak način na koji su mu u ribarnici na Dolcu podvaljivali tri dana staru ribu pod dnevni ulov, Ivan Violić. “Rovinjski Agli Amici je fantastičan. Nikad u Hrvatskoj nismo pametnije potrošili 450 eura na večeru”, piše Butković uz sliku dviju artičoka kojima ne bi bilo moguće najesti ni hrčka i jednog lista nečeg zelenog na tanjuru veličine kamionske felge. Nedavno je inače ustvrdio kako je napokon došlo vrijeme za pravi luksuz jer pravi kavijar postaje trend u hrvatskim “fine dining” restoranima. Da izdanci izvjesne Hrvatima dobro poznate organizacije vole fina vina i kavijar u pauzama borbe protiv klasnih i narodnih neprijatelja, odavno je poznato. Ono što zapanjuje su dvije stvari.
Prvo, da čovjek koji je državi (poreznim obveznicima) i vjerovnicima koji su mu naivno posuđivali novac ostao dužan teške milijune, može i dalje jesti po restoranima u kojima večera za malo veće društvo košta kao kvadrat kuće u prvom redu do mora, i još se javno hvaliti luksuznim životom na visokoj nozi, kavijarom i jastozima. Tim više što je Bule uvijek prodavao visoke moralne standarde, ali se kao novinar i gastronomski kritičar nije držao ni niskih. Ako mu je to najbolje potrošenih 450 eura, onda je jasno kako je uspio spiskati sav onaj silni novac koji je zarađivao na ovaj ili onaj način.
Ali opet, ako uspijevate desetljećima jesti i piti po skupim restoranima o trošku poreznih obveznika, onda petstotinjak eura za list radiča i neki kuharski preserans i nije tako puno. A i mala je to cijena za taj osjećaj koji prosječan porezni obveznik, pripadnik hrvatskog aspiracijskog društva i čitatelj Telegrama ili nekoć Jutarnjeg, ima kad čita Butkoviće poetične opise njemu nedostižnog, a tako bliskog luksuza: nekako mu se tada čini da je i sam dio tih visokih društvenih krugova, gdje se uz čašu Chateau d’Yquema iz 73. pretresaju važne društvene teme, najnovije filozofske knjige i znanstvene teorije, iako Butković zapravo samo lupeta a da ni sam ne zna o čemu. Doduše, ne znaju ni njegovi čitatelji pa im može prodati priču.
Tri Michelinove za Butkovića
Ali lupeta sa stilom, i to sjajnim stilom, stilom za tri Michelinove zvjezdice, dostojnim kulinarskih remek-djela o kojima piše: doduše, mislim da nikad nije recenzirao nešto što je jeo preko telefona, za razliku od njegovih intervjua s političarima gdje mu se takvo nešto znalo omaknuti, ali morate se diviti njegovu spisateljskom daru kada pročitate kako su “šparoge gorke, pelinkovac je gorko-sladak, a njihova kombinacija čini valjda najugodniji gorki herbalni okus koji smo probali”. Pa onda još znalački primijeti: “Stabljike zelenih šparoga bile su, naravno, oguljene sve do vrhova, što je konvencija u visokoj kuhinji koje se u Hrvatskoj nitko ne drži. Tart punjen kremom od Velog Jože svojim je bogatstvom i aromatikom savršeno kontrirao gorčini.” Kako meni porezni obveznici ne plaćaju večere, a nikad ne dobijem ni kuvertu serviranu ispod tanjura, nisam tako detaljno upoznat s “konvencijama visoke kuhinje”. Ipak, koliko mi je poznato, divlje se šparoge ne gule, ni do pola ni do vrhova, a osim toga, stvarno bi me zanimalo od koga ili čega je napravljena “krema od Velog Jože”. No valja čovjeku odati priznanje na rijetko viđenom umijeću, da piše o stvarima o kojima evidentno pojma nema kao da je vrhunski svjetski autoritet na tom polju i da čitateljima svojih elitističkih kolumni približi svijet vrhunskog luksuza na način na koji su samo najbolji pisci u povijesti, poput Dickensa ili Zole, stvarali u čitatelja osjećaj prisutnosti, osjećaj da su dio književnih svjetova i događaja koji ostavljaju snažan dojam, koji se pamte, nakon kojih imate dojam da ste sve to sami proživjeli. Pročitate što je pisao o restoranu i ne morate potrošiti sav taj novac na večeru: osjećate se kao da ste stvarno jeli ondje. I bolje, jer stvarni doživljaj hrane u restoranima, po mom ograničenom iskustvu, najčešće ne odgovara njegovu nadahnutom literarnom opisu. Cijene odgovaraju.
Drugo, fascinantno je da netko tko je sam, kako bi izbjegao vraćanje duga, na sudu pokušao dokazati da je zapravo uzimao mito kako bi pisao dobre recenzije restoranima, tj. reketario ih (i svejedno uspio financijski propasti!) i dalje smatra da je njegovo pisanje o hrani relevantno. I da postoje ljudi koji ga takvim smatraju. Bule je, naime, svojedobno na sudu pokušavao dokazati kako mu vlasnik Bevande zapravo nije posudio stotinjak tisuća kuna, nego je taj novac bio “naknada za promociju restorana i hotela Bevanda u Opatiji”, a kao dokaze je priložio svoje tekstove s Plave kamenice u kojima hvali hotel i restoran kao jedan od najboljih u Europi i svemiru. Sud mu je spustio kajlu i naveo u presudi kako je on gastrokritičar koji piše neovisne recenzije o restoranima te se stoga one ne mogu naručiti, niti se može naručiti da se pozitivno piše “jer tada to ne bi bile neovisne recenzije”. Stvarnost ponekad piše komedije bolje od bilo kojeg scenarista.
Ali zabavan je, gdje drugdje nego kod Buleta možete pročitati kako vino ima blagi dodir arome morskog kamenja? Tko je kad, uostalom, kušao morsko kamenje pa da to može poreći? Bule je umijeće preseravanja, koje se u Zagrebu oduvijek itekako cijenilo i koje karakterizira Zagrepčane koliko i umijeće zavođenja Parižanke, doveo do razine umjetnosti, praktički je od preseravanja stvorio novu novinarsku vrstu koju bi trebalo izučavati na fakultetima. Da je snobovština sportska disciplina, bili bismo na svakim olimpijskim igrama, a vjerojatno bismo imali i svjetskog prvaka. Da Hrvatska nema Butkovića, vjerojatno bismo još mislili kako je gastronomski vrhunac krkanje kilograma janjetine uz domaće bijelo, pa mu treba odati priznanje i kao narodnom prosvjetitelju koji je Hrvate naučio, primjerice, kako razlikovati kamenice iz Limskog kanala od onih malostonskih. Stoga se možemo nadati da će Ivan Violić u Telegramu kad-tad napisati kakav panegirik novinarskom velikanu i narodnom prosvjetitelju te stručnjaku za luksuz i žicanje, Davoru Butkoviću.
*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala 7dnevno.