OVO JE TOČKA NA KOJOJ BI MOGAO POČETI TREĆI SVJETSKI RAT! O tome se otvoreno govori unutar najviših američkih političkih krugova!

Počela je završna faza geopolitičkog preustroja svijeta, u kojoj se, nažalost, ne može očekivati ništa drugo doli bolne porođajne muke i krajnja neizvjesnost. Rađa se novi međunarodni poredak, temeljen na novim pravilima igre i s novim odnosima snaga. Ono staro više ne postoji niti funkcionira (usprkos formalno i dalje aktivnim, ali krajnje jalovim međunarodnim institucijama poput UN-a), a da još nitko sa sigurnošću ne zna kako će ovo nadolazeće novo izgledati i kako bi trebalo funkcionirati.

I prošli mjesec obilovao je značajnim događajima koje nužno moramo sagledavati u sklopu globalnih geopolitičkih igara unutar dominantnoga trokuta SAD – Rusija – Kina, koji odlučuje o budućoj slici svijeta, a svi su ostali, bez iznimke, samo statisti, s većom ili manjom ulogom u interesima nekog od navedenog trojca koji ne pokazuje interes ni za minimalne kompromise, a kamoli ustupke.

Evo nekih najzvučnijih prošlomjesečnih zbivanja koji najbolje pokazuju i dinamiku promjena, ali i to koliko je u svijetu zaiskrilo i koliko sve ovo postaje krajnje opasno i nepredvidljivo. Tako je Ukrajina od SAD-a naručila oružje u vrijednosti od šezdeset milijuna dolara, u Kijev je žurno stigao američki ministar obrane Lloyd Austin, a u Moskvu je stigla kuratorica američke proturuske politike – podtajnica State Departmenta za politička pitanja Victoria Nuland.


Novi japanski premijer Fumio Kishida, tek što je stupio na dužnost, u parlamentu je rekao kako južnokurilski otoci Iturup, Kunashir, Shikotan i Habomai, koji su u sastavu Rusije, podliježu suverenitetu Japana, iako su od završetka Drugoga svjetskog rata ti otoci pripali SSSR-u, što je potvrdio UN, tj. Rusiji kao njegovoj pravnoj nasljednici. Predsjednica Tajvana Tsai Ing-wen izrekla je niz vrlo borbenih izjava na račun Kine i njezinih aspiracija, a Peking joj nije ostao dužan, odgovorivši o mogućem početku rata, te je poslao više stotina borbenih aviona u neposrednu blizinu odmetnutoga otoka.

S obzirom na to da malo tko u svijetu danas ne može uvidjeti snažan utjecaj SAD-a na politiku Ukrajine, Japana i Tajvana, jasno je kako se Washington polako oporavlja od afganistanskog “šoka” i kreće u novo širenje globalne destabilizacije – u čemu mu je teško ne priznati uspjeh.



Dovoljno je reći kako se proteklih tjedana u SAD-u, unutar najviših političkih i medijskih krugova, otvoreno govori baš o Tajvanu kao onoj točki svijeta na kojoj bi mogao početi Treći svjetski rat.

Između mogao i hoće velika je razlika, ali je iz tih izjava razvidna verbalna odlučnost Washingtona da brani demokraciju na Tajvanu od pretenzija “tiranije” iz Pekinga. Posljedičan je to slijed događaja nakon prethodnog formiranja novog angloameričkog vojnog i političkog saveza AUKUS, gotovo neskriveno protukineskog karaktera iako se to, naravno, u Washingtonu izrijekom ne govori.

Međutim, to je svima jasno, a najviše Pekingu, koji javno prijeti protumjerama u slučaju opasnosti za njegov suverenitet i nacionalne interese. Tajvan mu je za tu svrhu najplodnije tlo s obzirom na to da u svijetu postoji vrlo mali broj zemalja koje priznaju tajvanski državni suverenitet, a među njima, naravno – nema ni SAD-a.

Postoje manjkavosti međunarodno-pravnih uporišta za vojno angažiranje SAD-a u obrani Tajvana, no takvih manjkavosti bilo je i ranije u povijesti pa nisu previše sprečavale Amerikance za samostalno ili djelovanje sa saveznicima. Trenutno je puno značajniji vojni i geostrateški segment koji ukazuje na nerazmjernu vojno-stratešku prednost Kine u slučaju rata za Tajvan s obzirom na količinu i snagu kineskih vojnih efektiva i čimbenik vremena njihova prebacivanja s obzirom na malu udaljenost Tajvana od kopnene Kine. Da o aspektu odlučnosti i motiviranosti i ne govorimo. Ipak, malo je vjerovatno da bi se Amerikanci uključili u taj rat.

Međutim, jedna druga zemlja ima puno veći potencijal od Tajvana postati poligon koji bi mogao zapaliti iskru globalnog požara. Riječ je o Ukrajini. Ukrajina je trenutno postala “crna rupa” koja je u stanju “usisati” ne samo Rusiju i druge Ukrajini susjedne zemlje nego i cijeli EU, a onda i SAD. U doslovnom smislu riječi “usisati”, tj. politički ih i vojno uvući u vrtlog iz kojeg nema povratka i iz kojega pobjednik može biti samo jedan, i to uz veliku cijenu.

Zato i nije čudno što je predvodnica rusofobne politike u SAD-u, vjerojatno najjača diplomatkinja u Bidenovoj administraciji i kuratorica ukrajinske revolucije iz 2014., Victoria Nuland, pretprošli tjedan došla u Moskvu – i to u trodnevni posjet. Što je htjela postići i koliko je u tome uspjela? Teško je odgovoriti na to pitanje s obzirom na to da o tome i u samoj Bidenovoj administraciji postoje različiti pogledi.

Neki od njih smatraju kako baš ta, najiskusnija i najbolja poznavateljica Rusije u novoj administraciji, s obzirom na svoj neupitni ugled “jastreba”, tj. čvrstih i nepokolebljivih proturuskih stavova, može sebi dopustiti nekakvu elastičnost prema Moskvi u odnosu na druge američke političare manje “zaražene” rusofobijom koji bi zbog toga vrlo brzo postali meta medija i oporbenih političara u smislu njihove stigmatizacije kao “ljubitelja Putina i Rusije”, nešto slično onomu što je proživljavao Donald Trump.

Nuland je Moskvi željela ponuditi “mrkvu”, nudeći joj “zamrzavanje” sukoba u Ukrajini i tzv. stratešku stabilnost, u zamjenu za rusko stajanje po strani pri američko-kineskom obračunu, tj. hladnom ratu s Pekingom – upravo ga je tako označio Washington – koji je već počeo i koji će trajati jako dugo, svakako dulje od američko-sovjetskog hladnog rata.

Prevedeno s diplomatskog na dobri stari hrvatski jezik, Moskva bi, minimalno, u tom sukobu titana trebala biti neutralna, tj. ne ulaziti u bilo kakvo savezništvo s Pekingom, a za tu neutralnost Amerika je spremna žrtvovati slobodu Ukrajine.

Ima, naravno, u krugu američke administracije i puno realističnijih razmišljanja, poput onih koji s primjetnom dozom sarkazma govore kako su od posjeta Victorije Nuland Moskvi očekivali malo pa zbog toga njegovim rezultatom i nisu bili razočarani jer ništa nije ni postignuto. Bilo je u Washingtonu i onih koji su mislili kako je, s obzirom na to da je Moskva Victoriji Nuland uoči posjeta ukinula zabranu ulaska u zemlju, a ona se na ruskoj sankcijskoj listi nalazi od 2019., to bio signal kako je ruski državni vrh njoj spreman ići na ustupke. Međutim, osim ljubaznosti i kurtoaznih osmijeha, sugovornici Nuland s ruske strane čvrsto su zauzeli dobro poznate stavove koje ruska vanjska politika javno demonstrira posljednjih godina, a idu u smjeru ne samo jačanja rusko-kineskih odnosa nego i promicanja i razvoja strategije jačanja ruskoga globalnog utjecaja kao nepovratnog procesa.

U Washingtonu iz nekog, samo njemu znanog razloga, uporno vjeruju u iluziju povratka Rusije u okvire američkih globalnih interesa, pa tako bivši američki veleposlanik u Ukrajini John Herbst, jedna od čelnih osoba utjecajnog američkog think-tanka Atlantic Council, koji, inače, navodi kako vidi korist od posjeta Nuland Moskvi, kaže kako će za 10 ili 20 godina Washington i Moskva biti partneri koji će zajednički gledati na ugrozu koja stiže iz Pekinga.

S druge strane, mnogi ruski analitičari smatraju kako je američki glavni cilj gurnuti Ukrajinu u proxy rat s Rusijom, ali ih u tome sprečava nepredvidljivost razvoja koja bi i samu Ameriku mogla gurnuti u ponor rata. Ukrajina, kao takva, pa čak ni Krim koji je “čudesno” iščezao iz agende američko-ruskih pregovora za razliku od Donbasa, nisu toliko važni za američke globalne interese koliko se to praćenjem medija može zaključiti. Čak ni crnomorski bazen, gledano u cjelini, nema velik značaj za SAD, ne samo zbog geografske udaljenosti i dominantne ruske vojne nazočnosti nego i zbog činjenice da tim morem ne prolaze nikakve bitne energetske rute i što njime ne plove američki trgovački brodovi jer se zna kamo oni primarno plove – u Aziju. Ti elementi – Ukrajina, Krim… – Washingtonu primarno služe samo kao sredstvo pritiska na Moskvu i pokušaj sprečavanja širenja njezinih interesa na zapad – u EU. I ništa više od toga. Washington zbog Ukrajine ne namjerava ratovati s Rusijom i to se nikada neće dogoditi. Ono što njemu treba jest nestabilna, ali poslušna Ukrajina, koja živcira Moskvu i fokusira njezinu političku i vojnu pozornost – smanjujući mogućnost jače projekcije ruskih interesa u drugim dijelovima svijeta.

Zbog svega toga Washingtonu ne odgovara eskalacija stanja u Donbasu ni izjave Kijeva kako će to pitanje, ako zakaže diplomacija, riješiti on sam vojnim putom. S obzirom na to da bi takav scenarij sigurno rezultirao ruskom otvorenom vojnom intervencijom u Ukrajini i vjerojatnim prestankom njezine državnosti, kako je to Vladimir Putin nedavno javno izjavio, Bidenova administracija činit će sve moguće da obuzda riskantne vojne ambicije Kijeva iako mu istodobno šalje naoružanje. Ali skupa s oružjem stigao je i američki ministar obrane Austin, sigurno ne u turistički obilazak ukrajinske prijestolnice, nego kao podsjetnik predsjedniku Zelenskom i vrhu te zemlje tko je stvarni gospodar njihova “života i smrti” i tko u stvarnosti kurira ukrajinskim sigurnosnim vrhom.

I drugi američki zadatak, kao što je on to već posljednjih trideset godina, nastavak je politike svekolikog distanciranja Ukrajine od Rusije i sprečavanje bilo kakvog pokušaja normalizacije odnosa između Kijeva i Moskve jer nije mali broj onih u objema zemljama koji bi upravo to željeli. Nalaziti zadovoljstvo u životu u vječnoj sjeni izbijanja opasnog rata mogu samo militaristi i poremećene osobe koje i nemaju što izgubiti.

No sukobe Washington još ne pokreće isključivo zato što ne želi potpuno zbližavanje Moskve i Pekinga na protuameričkoj agendi. S druge strane, ne čini ama baš ništa konkretno kako bi to spriječio, suludo očekujući da će Rusija, u ovakvim okolnostima, okrenuti leđa svom ključnom strateškom partneru – Kini. Američki analitičari odašilju Moskvi upozorenja da će joj Peking “zabiti nož u leđa”, da mnogi kineski povjesničari i, primjerice, kineski veleposlanik u Pakistanu, govore o Vladivostoku kao o kineskom gradu i sl.

Međutim, odgovor Moskve u tom je pogledu jasan i može se sažeti u rečenicu: Ne plašite nas Kinom uzalud. Pritom ponavljaju kako su Rusija i Kina početkom ovog stoljeća, nakon tisuću godina, potpisale ugovor o granicama i riješile sva pogranična pitanja i kako kineski državni vrh ni jednom svojom izjavom ne djeluje suprotno. Dvije zemlje međusobno si čuvaju leđa u ovim ključnim vremenima koja određuju sudbinu svijeta za dugoročno razdoblje. Kina, u vremenu u kojem je SAD protiv nje otvoreno objavio hladni rat, pucala bi sebi u nogu ili učinila samoubojstvo kada bi, umjesto strateškog partnerstva, Rusiju počela pretvarati u neprijatelja, i to na svojim tisuće kilometara dugim granicama. I to Moskva dobro zna.

Ali američke elite uporno žive u svojim iluzijama, nekom paralelnom svijetu kada je riječ o Rusiji, već godinama i desetljećima očekujući povratak te zemlje pod svoje okrilje, do čega nikako ne dolazi. I ne samo da ne dolazi.

Svojom potpuno pogrešnom politikom prema Rusiji još od pobjede u hladnom ratu, Amerikanci su uspjeli ono nemoguće: od hladnoratovski poražene zemlje, spremne za svekoliku suradnju sa Zapadom kojemu civilizacijski i kulturološki pripada, ponižavajući je i obmanjujući lažnim obećanjima poput onog o neširenju NATO-a na njezine granice, omogućili su rusko geopolitičko uskrsnuće. Jer Rusiji, osim “povratka samoj sebi i svojim snagama”, u takvim okolnostima ništa drugo nije ni preostalo. Kolektivni Zapad nudio joj je samo jedno, poniženje i dezintegraciju.

Washington je katastrofalnom analitičkom i strateškom pogreškom, uživajući u blagodatima hladnoratovske pobjede i nadolazećeg “kraja povijesti”, Rusiju pretvorio u stožernu državu sadašnjeg svijeta, koja jedina od svih zemalja stvarno ometa potpunu uspostavu američke globalne dominacije. Naime, bez Rusije, ili s Moskvom pod skutima Washingtona, američki konačni obračun s Kinom izgledao bi potpuno drukčije i sigurno bi trajao puno kraće i imao predvidljiviji rezultat.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI