Pritisak na Rusiju moramo maksimalno pojačati i istodobno smanjiti na minimum kolateralnu štetu za nas i naše partnere u svijetu, otkrila je prošle srijede u Strasbourgu europskim parlamentarcima predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ekonomsko-političku formulu kojom će Europska unija pokušati zaustaviti ili barem usporiti rusku agresiju na Ukrajinu. Najnoviji i vjerojatno posljednji mogući pokušaj prije slanja vlastite vojske u Ukrajinu jest prestanak kupnje ruske sirove nafte i naftnih derivata te gašenje najvećeg dijela deviznog priljeva iz kojeg ruska vlast financira svoju oružanu silu u razaranju Ukrajine te ubijanju i protjerivanju Ukrajinaca, dosad gotovo njih deset milijuna.
Formula se čini jednostavnom, razumnom i učinkovitom. Ali kod većine Europljana izazvala je zebnju kakvu dosad nije izazvao ni zbjeg od pet milijuna ukrajinskih izbjeglica ni slanje europskog oružja i uvježbavanje ukrajinskih branitelja ni najava prestanka kupnje ruskog prirodnog plina, kao ni definitivna zabrana uvoza ruskog ugljena. Ruska nafta, naime, Europljanima osigurava gorivo za njihove automobile, jamči im dosegnuti standard i postignuti stil života, a njih se najteže odreći.
S prestankom kupnje ruske nafte svima je pred oči odjednom došao benzin od 20 kuna za litru, nestašice i redovi pred benzinskim crpkama, zabrana korištenja automobila, nemogućnost prijevoza na posao, kraj odlaska na ljetovanje. Budući da 90 posto turista u Hrvatsku stiže cestama, mnogim Hrvatima sinulo je da bi prestanak europske kupnje ruske nafte mogao preko noći uništiti hrvatski turizam. A sve to s vrlo dvojbenim efektom na zaustavljanje ruske divljačke agresije na Ukrajinu.
Globalna hiperinflacija
Doduše, predsjednica europske “vlade” u objavi najnovijeg paketa ekonomskih sankcija Rusiji ostavila je i tračak nade da prestanak kupnje ruske nafte neće imati tako katastrofalan učinak na Europu. “Pobrinut ćemo se da prestanak korištenja ruske nafte bude postupan, na način koji će nama i našim partnerima dati vremena da osiguramo alternativne pravce opskrbe i da se najviše što je moguće smanje negativne posljedice na globalno naftno tržište”, rekla je Ursula von der Leyen zastupnicima u Europskom parlamentu.
No odmah se nametnulo i pitanje: neće li vrijeme dano europskim potrošačima ruske nafte da pronađu druge dobavljače i Rusiji pružiti priliku da za svoju naftu nađe druge kupce, možda čak i po višoj cijeni, pa joj europsko odustajanje od kupnje neće nanijeti baš nikakvu štetu, a pogotovo neće zaustaviti njezinu agresiju na Ukrajinu? Manji će, međutim, biti problem ako europske naftne sankcije Rusiji ne budu mogle potpuno ispuniti svoj cilj. Puno su dramatičnija pitanja neće li europsko odustajanje od kupnje ruske nafte izazvati umjetnu nestašicu nafte u cijelom svijetu, neće li joj lansirati cijenu u neslućene visine (spominje se 200, pa i 250 dolara za barel), što bi izazvalo globalnu hiperinflaciju, potpuni raspad globalnog financijskog sustava, a zatim i svjetske ekonomije, daleko gori od Velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća?
Tim više što je barelu nafte cijena počela ubrzano rasti puno prije ruskog oružanog upada u Ukrajinu i najave zapadnih sankcija, što analitičari pripisuju predviđanjima dugoročnih problema s ponudom nafte zbog prirodnog pada proizvodnje.
Da bi bilo moguće barem donekle odgovoriti na sva ta pitanja, treba preciznije reći koliko, gdje i kakvu “sirovu” naftu Ruska Federacija uopće proizvodi, odakle je, kojim sredstvima i komu sada transportira, te koliko brzo (ako uopće) svoj golemi i složeni sustav eksploatacijskih polja, naftovoda, skladišta, rafinerija i otpremnih terminala može preustrojiti da bi se suprotstavila zapadnjačkom embargu.
Potom, treba barem približno iznijeti i kakve su stvarne, tehničke, mogućnosti zemalja članica Europske unije da potrebne količine nafte i naftnih derivata, koje joj sada kopnenim naftovodima i tankerima stižu iz zapadnog Sibira, kupe negdje drugdje u svijetu, te dopreme, prerade i distribuiraju.
Nikakav utjecaj
Naftne kompanije Ruske Federacije posljednih godina crpe prosječno oko 11 milijuna barela sirove nafte na dan ili golemih 11 posto svjetske proizvodnje. Nakon izbijanja pandemije koronavirusa u 2000. godini proizvodnja je pala na oko 9,5 milijuna barela na dan, ali se do danas postupno vratila na prijepandemijsku razinu. Oko šest milijuna barela na dan nafte prerade domaće ruske rafinerije, dok se preostalih oko 5 milijuna b/d izvozi u svijet. Rusija također izvozi oko dva milijuna barela dnevno derivata i rafinerijskih poluproizvoda, tako da ukupno nafte i naftnih prerađevina izvozi oko 7,2 milijuna barela. Sve derivate izvozi tankerima, a od sirove nafte pola tankerima, a pola kopnenim cjevovodima.
Važno je reći da se nafta u Rusiji eksploatira u dvjema zasebnim golemim regijama, najveći dio u zapadnom, a puno manje u istočnom Sibiru, a te dvije regije gotovo su posve odvojene, povezuju ih tek lokalni sabirni naftovodi male protočnosti. Sva nafta proizvedena u istočnom Sibiru odvozi se Sibirsko-pacifičkim naftovodom (ESPO) kapaciteta oko 1,8 milijuna barela na dan do izvoznih terminala za tankere u lukama Kozimino (85 kilometara jugoistočno od Vladivostoka na Japanskom moru) i na otoku Sahalin na Ohotskom moru, odakle se ruska nafta izvozi morem u Južnu Koreju, Japan i Kinu. Dio nafte se prerađuje u rafineriji u Khabarovsku.
Ogranak ESPO naftovoda kapaciteta oko 700 tisuća barela na dan može prevesti rusku naftu izravno kopnom u kineske rafinerije. Zaključno se može reći da 1,8 do 1,9 milijuna barela nafte proizvedene u istočnom Sibiru, nešto više od trećine ukupne nacionalne proizvodnje, Rusija može nastaviti izvoziti u Aziju, europski embargo na te količine neće imati nikakvog utjecaja. Ako i Južna Koreja i Japan posve prestanu kupovati rusku naftu, te količine mogla bi preuzeti Kina, ali tek u srednjem roku jer je prerada u njezinim rafinerijama još smanjena zbog pandemije. Sirovu naftu koju eksploatira u zapadnom Sibiru Rusija izvozi naftovodom Družba, kapaciteta oko 1,4 milijuna barela na dan, u Europu, te tankerima iz lučkih terminala: tri od najvažnijih pristaništa za tankere nalaze se na Baltiku (Primorsk, Ust-Luga i Novorossiysk) i dva na Barentsovu moru (Murmansk i Varandey), a tu je i još nekoliko malih. Kroz njih je Rusija 2021. godine izvozila oko dva milijuna barela nafte na dan. Nešto malo nafte iz zapadnog Sibira, oko 200 tisuća barela na dan, Rusija izvozi kopnom u Kinu preko Kazahstanskog naftovoda.
Kad bi, dakle, Europa posve prestala kupovati oko 1,2 milijuna barela ruske nafte koja joj pristiže naftovodom Družba, Ruska bi Federacija, tehnički gledano, i dalje iz svojih luka nesmetano mogla otpremati oko tri milijuna barela nafte na dan tankerima i 0,9 do jedan milijun naftovodima u Kinu. Samo za 1,2 milijuna barela naftovoda prema Europi ne bi imala alternativnog načina otpreme ni alternativnih kupaca. Ta nafta po današnjim cijenama maksimalno vrijedi između 130 i 133 milijuna dolara na dan.
Potpuna zabrana
No za naftu i derivate koje zemlje članice Europske unije sada iz Rusije kupuju i dopremaju tankerima, Rusija u svijetu ne bi lako našla nove kupce. Analitičari procjenjuju da bi nešto te nafte mogla preuzeti Indija, a puno manje ostale države naklonjene Rusiji jer su njihove postojeće rafinerije prilagođene za preradu drugih vrsta (“gradacija”) nafte i ne mogu se brzo ni lako preorijentirati.
“Stoga vjerujemo da bi, zahvaljujući europskom embargu, osobito u prvim mjesecima, mnogi ruski bareli ostali neprodani. No to također ovisi o tome koliko će brzo Europa odustajati od ruske sirovine. Budu li imale dovoljno vremena, rafinerije izvan Europe naći će načina da se prilagode ruskim tipovima nafte”, zaključuju analitičari portala Goldmoney Insights.
“Ako bi Europa odmah prekinula svaki uvoz, Rusija bi inicijalno izgubila kupca za oko tri milijuna barela nafte na dan, što bi se postupno smanjivalo pa bi trajniji gubitak bio bliže dva milijuna. Međutim, ako bi se europski prestanak kupnje ruske nafte razvukao na nekoliko godina, Rusija možda u početku ne bi pretrpjela nikakav gubitak, a do trenutka kad bi nastupila potpuna zabrana imala bi vremena da poveća svoje lučke izvozne kapacitete i nađe nove kupce, koji bi imali vremena da prilagode svoje rafinerije. Prema tome, silina udarca nanesenog Rusiji jako će ovisiti o tome koliko će brzo EU prestati kupovati rusku naftu.”
Zahtjevi država članica Europske unije za izuzeće od embarga na rusku naftu i derivate stoga ne pomažu Europi da zaustavi rusku agresiju na Ukrajinu, ali treba ih i razumjeti: Mađarska i Slovačka nemaju drugog načina da svoje rafinerije i potrošače goriva opskrbe drukčije osim putem ruskog naftovoda Družba; Grčka nema komu osim Rusiji iznajmiti svoje tankere; Hrvatskoj je lakše i jeftinije u riječkoj rafineriji proizvoditi dizel iz ruskog vakuumskog plinskog ulja nego iz sirove nafte… No kako će sve to skupa utjecati na globalnu cijenu barela nafte, a potom i na globalnu ekonomiju?
Prestane li kupovati naftu i derivate od Ruske Federacije, Europska unija će se morati nadmetati za naftu u ponudi na svjetskom tržištu, na kojem je odnos ponude i potražnje već sada krajnje zaoštren, a izostanak i samo jednog milijuna barela na dan ruske nafte, ili jednog postotnog boda globalne ponude, stvorit će golemi manjak. Nedostatak ruske nafte trebale bi nadomjestiti zemlje izvoznice OPEC-a, no čini se da ni one više nemaju rezervnih kapaciteta, a i odgovara im viša cijena nafte, dok državama izvan OPEC-a proizvodnja “obične” ili tzv. konvencionalne nafte rapidno prirodno pada. Zbog toga je cijena barela nafte sa 20 dolara sredinom 2000. godine dosegnula sto dolara i prije ruske agresije na Ukrajinu.
Burzovne špekulacije
Rusija će, da bi privukla nove kupce, morati svoju naftu, rafinerijske poluproizvode i derivate nuditi jeftinije, što će kočiti rast njihovih cijena na globalnom tržištu. I vodeće države svijeta nastojat će intervenirati na tržištu svojim (sve oskudnijim) rezervama. Ali, nesumnjivi izostanak već i samo milijun-dva barela ruske nafte na dan, prirodni pad proizvodnje svagdje u svijetu osim u Saudijskoj Arabiji, povećana europska potražnja i oporavak globalne ekonomije nakon pandemije (osobito zračnog civilnog prometa), čemu treba pridodati burzovne špekulacije… sve ukazuje na to da nafta može biti samo sve skuplja, a 150 dolara za barel ne bi bilo nešto što već nismo vidjeli.