Nakon punih dvanaest godina moći će se održati izbori za gradska tijela i gradonačelnika Mostara.
Prema sporazumu, predsjednik Gradskog vijeća, funkcija koja će očito pripasti Bošnjacima, može blokirati svaki gradonačelnikov projekt. Za sve kapitalne investicije veće od dva milijuna maraka potrebno je osigurati dvotrećinsku većinu u gradskom vijeću
Dok su trajali pregovori o novom mostarskom statutu, dio javnosti u BiH pitao se zašto se i o statutima Bugojna i Travnika ne razgovara kao o mostarskom i zašto se ne gleda popis stanovništva iz 1991.
Odmah nakon potpisivanja mostarskog sporazuma oglasio se i Milorad Dodik koji je zatražio, na temelju popisa stanovništva iz 1991., razmjernu zastupljenost Srba u Gradskom vijeću i gradskim institucijama
Predsjednici HDZ-a BiH i SDA BiH, Dragan Čović i Bakir Izetbegović, potpisali su sporazum o novom statutu grada Mostara na temelju kojeg bi se izbori u gradu na Neretvi mogli održati prvi put nakon dvanaest godina. Politički sporazum koji je trebao pomiriti odluke Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava nije bilo nimalo lako postići, uostalom, rješenje se tražilo punih dvanaest godina. S jedne strane, Ustavni sud BiH izvan snage je stavio pojedine ranije odredbe izbornog zakona na temelju kojih su se birali gradski vijećnici u Mostaru jer je nedvojbeno utvrđeno kako glas ne vrijedi isto u svakom dijelu Mostara, odnosno, u svakoj od bivših općina. Tadašnjim izbornim sustavom kojem su kumovali razni visoki predstavnici Međunarodne zajednice pokušalo se postići da Hrvati ne preuzmu potpunu političku kontrolu nad gradom jer su, prema popisu stanovništva, najbrojniji narod u tom gradu. Nakon što je Ustavni sud srušio takav izborni model, Bošnjaci su izbjegavali sve moguće prilike za dogovor i grad je više od desetljeća bio bez izbora. Taj svojevrsni izborni intermezzo prekinuo je Europski sud za ljudska prava koji je političarima naložio da hitno provedu izbore jer građani moraju imati pravo na slobodne izbore i izbor svojih predstavnika. Iskustvo s političarima u BiH pokazuje kako su sposobni postići dogovor tek pod pritiskom velikih sila, a očito je tako bilo i ovaj put.
Otvorena pitanja
Dogovor Čović – Izetbegović formalno je ispunio odluku Ustavnog suda BiH jer će glas u svakoj od šest mostarskih izbornih jedinica jednako vrijediti. Također, nizom zaštitnih mehanizama koji su ugrađeni u Statut, na temelju kojeg će se provesti izbori, omogućeno je bošnjačkoj manjini u gradu da kontroliraju sve kapitalne projekte. Prema sporazumu, predsjednik Gradskog vijeća, funkcija koja će očito pripasti Bošnjacima, može blokirati svaki gradonačelnikov projekt. Odnosno, gradonačelniku je potreban supotpis predsjednika Gradskog vijeća. Za sve kapitalne investicije veće od dva milijuna maraka potrebno je osigurati dvotrećinsku većinu u gradskom vijeću, tako da bez konsenzusa svih političkih subjekata u Mostaru nije moguće napraviti apsolutno ništa. Iako dogovor kao dogovor treba pozdraviti jer je on prvi bilo kakve vrste u dvanaest godina dugom sporu između bošnjačkih i hrvatskih stranaka u Mostaru, ovaj dogovor bi, ipak, mogao biti uteg oko vrata za budućnost Mostara. Ovakva vrsta dogovora za funkcioniranje jednog grada moguća je samo ako su sva ostala pitanja, nacionalna, u državi riješena. U suprotnom, Mostar bi mogao postati talac neriješenih međunacionalnih pitanja na razini države i međusobnog blokiranja najvećih stranaka. Prevedeno, dođe li do daljnjeg zaoštravanja odnosa između HDZ-a i SDA zbog izbora hrvatskih delegata u Domu naroda Federacije BiH te člana Predsjedništva iz redova Hrvata, Mostar bi se mogao naći na prvoj crti tih prepucavanja. To će rezultirati obustavom svih značajnijih projekata u gradu i njegovom daljnjom stagnacijom. Stoga se i na potpisivanju ovog sporazuma moglo čuti kako je on tek uvertira u veći dogovor na razini države, a vezan je uz legitimno predstavljanje naroda i izmjene izbornog zakona. Rok za ove izmjene je 2022., kada bi se idući opći izbori trebali održati, ako se postigne dogovor, prema novom izbornom zakonu.
Drukčija pravila
Opravdanje bošnjačkih političkih struktura za blokiranje izbornih procesa u Mostaru te za inzistiranje na nacionalnom zaštitnom mehanizmu u tom gradu temeljeno je na popisu stanovništva iz 1991., ali i na ratnim zbivanjima u tom gradu. Ukratko, Bošnjaci smatraju da ne treba u obzir uzimati posljednji popis stanovništva koji je proveden 2013., već kako osnova svih razgovora treba biti spomenuti popis stanovništva iz 1991. Svoje tvrdnje potkrepljuju Aneksom 7 Daytonskog mirovnog sporazuma koji jamči povratak i integraciju izbjeglih. U praksi to znači kako se nikakve veće političke kalkulacije i dogovori ne smiju raditi sve dok se svi prognani ne vrate i ponovno ne integriraju u društvo. Budući je od rata prošlo dvadeset i pet godina, pitanje je kada će se taj zamišljeni povratak realizirati i namjerava li se više itko vratiti u mjesta iz kojih je protjeran. No, sve dok nije određeno do kada traje implementacija Aneksa 7, on se i dalje može upotrebljavati za razne akrobacije u političkim vodama, pa i za blokiranje izbornih procesa u 2020.
Politička emancipacija
Dok su trajali pregovori o novom mostarskom statutu, dio javnosti u BiH opravdano se zapitao zašto se i o statutima Bugojna i Travnika ne razgovara na isti način kao o onom mostarskom. Naime, iz tih su gradova pod prijetnjom bajuneta Armije BiH protjerani deseci tisuća Hrvata. I u jednom i u drugom gradskom naselju Hrvati su bili gotovo brojčano izjednačeni s Bošnjacima. Međutim, danas nikome ne pada na pamet otvarati pitanje unutarnjeg političkog uređenja tih gradova i tražiti političku emancipaciju Hrvata na temelju popisa stanovništva iz 1991. Zašto? Jednostavno zato što praksa predstavnika Međunarodne zajednice u BiH godinama pokazuje jednu zabrinjavajuću tendenciju, a ta je da se sve žrtve i stradanja ne vrednuju jednako. Postoji tendencija “pravičnijih žrtava”, a u njih izgleda ne spadaju prognani Hrvati srednje Bosne. Oni koji su o toj temi razgovarali s veleposlanicima velikih svjetskih sila kažu kako redom ponavljaju jednu te istu rečenicu – ne postoji volja za otvaranjem pitanja drugih gradova osim Mostara!
To samo pokazuje kako se predstavnici Međunarodne zajednice u BiH nisu mnogo odmakli od vremena Petricha i Ashdowna kada se budućnost zemlje krojila uredbama, ali parcijalnim uredbama. Danas imamo sličnu situaciju u kojoj ta ista Međunarodna zajednica vrši pritisak kako bi se parcijalno riješio jedan problem, ali ni približno energije ne ulaže u rješavanje sveukupnog državnog uređenja i odnosa među narodima. Teoretičari zavjera koji stalno razvijaju teorije o zamrznutom sukobu koji se aktivira po potrebi u BiH bi imali dosta posla. Jer, kako objasniti da je od završetka rata prošlo 25 godina, a da si u jednoj zemlji prisutan s vojnim i policijskim snagama, da si joj nametnuo ustavni okvir, da imaš svog predstavnika koji ima ovlasti smijeniti bilo kojeg političara, a ti se baviš parcijalnim statutom jednoga grada umjesto cjelokupnim državnim uređenjem?
Podjela vlasti
Upravo navedena parcijalna rješenja učine više štete nego koristi, odnosno, otvore više problematičnih pitanja nego što ih zatvore. Tako je i “mostarski dogovor” otvorio jedno pitanje o kojem se u bošnjačkim političkim krugovima malo ili nimalo govori – pitanje prognanih Srba iz Federacije BiH. Samo je u Sarajevu prije rata živjelo gotovo 110 tisuća Srba, a taj broj danas je mnogostruko manji. Slična je situacija i u Mostaru u kojem je prije rata živjelo gotovo 24 tisuće Srba. Odmah nakon potpisivanja spomenutog mostarskog sporazuma oglasio se i Milorad Dodik koji je zatražio, na temelju popisa stanovništva iz 1991., razmjernu zastupljenost Srba u Gradskom vijeću i institucijama Grada Mostara. Ako se ne postupi po zahtjevima Srba, vrlo je izgledna ustavna tužba njihovih predstavnika, a ona bi vrlo lako mogla biti usvojena. Jer, kako odobriti jedan sporazum na temelju nacionalne zastupljenosti dviju etničkih komponenti iz 1991., a treću potpuno izostaviti. Tu nastaju novi problemi za bošnjačku političku elitu koja je uporno inzistirala na primjeni popisa iz 1991. jer bi se vrlo lako moglo dogoditi da na temelju političkog sporazuma Čović – Dodik, a ako se uvaže srpski zahtjevi vezani uz sudjelovanje u Gradskom vijeću Mostara, pozicije na koje su računali Bošnjaci pripadnu – Srbima.
Dogodi li se takav scenarij, bit će to još jedan dokaz nesposobnosti Međunarodne zajednice da od Bosne i Hercegovine učini funkcionalnu državu i društvo. Nažalost, otvorit će se novi procjepi između ionako podijeljenih i sukobljenih naroda. Sve je to posljedica činjenice da se nitko nije bavio funkcioniranjem Bosne i Hercegovine kao države, već prigodničarskim rješenjima od danas do sutra.