Nazinska tragedija označava masovnu deportaciju 6000 ljudi na otok Nazino u Sovjetskom savezu 1933. godine.
Tisuće ljudi deportirane su na mali otočić u Zapadnom Sibiru na rijeci Ob.
Grupa je deportirana kao dio Staljinovog projekta GULAGA koje se eufemistički nazivalo radnim kampovima za naseljenike jer je navodno jedna od ideja bila da se Sibir naseli ljudima.
Kako bilo, ljudi su umrli, a izvještaji svjedoče o vrlo čestim slučajevima kanibalizma. Ostavljeni su na otoku s tek malo osnovnih namirnica, piše Radio Slobodna Europa.
Otok je udaljen oko 550 kilometara od grada Tomsk.
Godine 1933., mala flota drvenih brodova doplovila je do otoka Nazinski i iskrcala otprilike 3000 “naseljenika” s naredbom da izgrade “specijalno naselje”. Bio je to dio mreže Staljinovih logora. Već su na putu umrla najmanje 23 zarobljenika.
Bez oruđa, skloništa ili hrane, okruženi naoružanim stražarima koji su pucali na bilo koga tko je pokušao zakoračiti prema ledenoj rijeci, zarobljenici su brzo postali žrtve izgladnjivanja, zaraze, nasilja i ekstremnih vremenskih uvjeta.
Unatoč tome, brodovi i tegljači su uporno dovodili ljude.
Izvještavano je o brojnim stravičnim incidentima kanibalizma. Toliko mnogo, zapravo, da su ovo otok sami lokalci prozvali Otok ljudoždera ili Otok smrti.
Do kolovoza, najmanje 4000 ljudi je bilo mrtvo ili nestalo. Prema sovjetskim dokumentima koji datiraju iz 20. kolovoza 1933. godine, bilo je svega 2200 preživjelih od 6700 ljudi poslanih u Nazinski, nisku, močvarnu riječnu prevlaku dužine tri kilometra i širine 600 metara.
“Jednom je jedna žena s Otoka smrti bila dovedena u našu kuću,” sjeća se Feofila Bjlina, stanovnica sela Nazino na sjevernoj obali rijeke Ob, u dokumentima oralne povijesti zabilježene 1989. godine.
“Bila je odvedena u drugi logor… Žena je odvedena u sobu da tu provede noć, vidjela sam da su joj listovi na nogama bili odsječeni. Pitala sam je o tome i ona mi je rekla, ‘To su mi uradili na Otoku smrti, odsjekli su ih i skuhali’, sve meso na njenim listovima na nogama bilo je isječeno. Zbog toga su joj se noge smrzavale i ona ih je zamotala u rite. Mogla je sama da se kreće. Izgledala je kao starica, ali je imala nešto više od 40 godina.”
Sovjetski dokumenti sačuvani u muzeju GULAG u Tomsku bilježe ispitivanja nekih od kriminalaca koji su bili na otoku Nazinski.
Jednog su pitali da li je jeo “ljudsko meso”.
“Ne, to nije istina,” odgovorio je. “Jeo sam samo jetru i srce.”
Pitan o detaljima, odgovorio je: “Bilo je veoma jednostavno. Kao šašlik (jelo od ovčetine). Napravili smo ražnjiće od vrbinih grana, isjekli na komade, naboli na ražnjiće i pekli na logorskoj vatri.”
“Izabrao sam one koji su bili ni živi ni mrtvi,” dodao je. “Bilo je očigledno da će uskoro umrijeti, da će za dan ili dva odustati. I njima je tako bilo lakše. Odmah. Brzo. Bez patnje još narednih nekoliko dana.”
Drugi su opisivali žene koje su bile zavezane za drveće dok su muškarci sjekli njihove grudi, listove na nogama i druge dijelove tijela.