OSNIVANJE TREĆE JUGOSLAVIJE JEDINI JE SPAS ZA HRVATSKU: Zajedničko balkansko tržište vratilo bi bogatstvo i povećalo broj stanovnika

Kada bi se iskopčao tzv. beogradski sindrom, što bi sve isplivalo na površinu i kakve bi reakcije to izazvalo? Poput čuvenog serijala “Isušivanje oceana” National Geographica u kojem se grafičkom montažom isušuju oceani pa se olupine brodova, aviona i svega ostalog na morskom dnu odjednom nađu na suhom i mogu se razgledavati bez ikakvih problema, tako bi se iskopčavanjem “beogradskog sindroma” odjednom na površini pojavile knjige, dokumenti, radovi itd. niza autora koji su radili i djelovali u “bivšoj državi”. Radovi dr. Branka Horvata o temama pune zaposlenosti, rasta, razvoja, inflacije itd. itekako bi dobro došli, a veliku pozornost vjerojatno bi izazvala i knjiga “Stvaranje socijalističke Jugoslavije” dr. Franje Tuđmana. 

Beogradski sindrom

Nažalost, u toj knjizi dominira ideološka problematika. Tuđman vrlo malo pozornosti posvećuje stvaranju ekonomske baze, što, doduše, ne začuđuje jer su u to vrijeme na ekonomskom području dominirali “najveći kalibri”, od dr. Branka Horvata do dr. Mije Mirkovića. Ekonomiji su posvećena samo dva poglavlja na samom kraju knjige (IV.; Dalja izgradnja novog državnog sistema i definitivna pobjeda socijalističke revolucije i V. Razvoj novih socijalističkih društveno-ekonomskih odnosa). Samo osam stranica. Naravno, Tuđman ekonomskom razvoju druge Jugoslavije nije ni mogao posvetiti veliku pozornost jer ga je odredila Komunistička partija i ideje partijskog rukovodstva na čijem je čelu bio Tito. 

Jedna od zanimljivosti koju bi otkrilo isključivanje “beogradskog sindroma” vjerojatno bi bili sukobi oko Titove tvrdnje da “narodi i narodnosti Jugoslavije nikada neće izgraditi radnu etiku” pa je zato bilo potrebno da “Partija vodi narod i državu” tako da postavlja zadatke i kontrolira izvršenje. Naravno, Titovo uvjerenje dijelili su i ostali veliki “rukovodioci”. Dr. Mijo Mirković “nije se štel mešati” pa je o tome pisao samo retorički kao, na primjer, u “Ekonomskoj historiji Jugoslavije”: “Zašto oduvijek tako slabo radimo? Zato što smo siromašni duhom. A zašto smo siromašni duhom? Zato što oduvijek slabo radimo. Mi još nismo našli odgovor na pitanje kako razbiti taj začarani krug nerada i siromaštva”. Kolokvijalni stav partijskog rukovodstva bio je da “naši ljudi” imaju duboko, generacijama ukorijenjeno povijesno iskustvo da se rad ne isplati. Rad za plaću zato se nikad nije isplaćivao nikako, dok su se raznorazna “snalaženja” i “legalni kriminal” isplaćivali fenomenalno i omogućavali “brzo i lako bogaćenje”. 

Posljedice su bile katastrofalne: svi koji se nisu htjeli “snalaziti” ili se bogatiti na “kontroverzan način”, nego dobro zarađivati od rada za plaću, morali su ići u tadašnju Zapadnu Njemačku, gdje su brzo stekli reputaciju najboljih “gastarbajtera”. Jugoslavenski “gastarbajteri” bili su tako dobri i toliko učinkoviti da su veliki trgovinski deficit koji je druga Jugoslavija stalno vukla s Njemačkom svojim deviznim doznakama svake godine pretvarali u plaćevni suficit. O tome se govorilo na zatvorenim partijskim sastancima i to je bila jedna od tema zbog koje je Tito najviše bjesnio smatrajući to sramotom za “samoupravni socijalizam”, ali Partija tu nije nikada uspjela nešto promijeniti. 



Nabijanje carina

Koliki je značaj deviznih doznaka državljana Hrvatske koji danas rade u Njemačkoj za današnju Hrvatsku? Vjerojatno još veći nego u vrijeme druge Jugoslavije jer je Hrvatska doslovce na samom dnu omraženog “indeksa beznačajnosti” (izvoz industrijskih proizvoda kao postotka BDP-a u Njemačku) sa samo 1,7%. Ispred nje je Latvija s 1,9%, a Srbija i Estonija su treće s 2,1%. Prva je, naravno, Republika Češka s 18,3% – deset puta više od Hrvatske.  

Najvažnije područje na kojem današnja Hrvatska nazaduje je enormna emigracija. 

Dok je bila republika u drugoj Jugoslaviji, broj njezinih stanovnika stalno je rastao pa ih je na posljednjem popisu stanovništva bilo milijun više nego na kraju Drugoga svjetskog rata. Nema sumnje da bi u Hrvatskoj kao jednoj od republika u trećoj Jugoslaviji broj stanovnika počeo ponovno rasti, i to brzo. Još jedan golemi neuspjeh koji je Hrvatska u proteklih tridesetak godina svoje neovisnosti ostvarila jest pad konkurentnosti. Prošle godine IMD ju je na svojoj listi svjetske konkurentnosti svrstao na 51. mjesto, jedno mjesto iznad Mongolije. Glavni razlog što je treća Jugoslavija jedini izlaz za Hrvatsku jest upravo snažan rast broja stanovnika koji može donijeti samo ekonomski razvoj otvaranjem velikog broja radnih mjesta uz istovremeno zaustavljanje daljnjeg iseljavanja. 

Riječju, kako Hrvatska danas ima nešto ispod četiri milijuna stanovnika, za ponovni značajni ekonomski rast potrebno joj je gotovo još toliko. To znači da joj po sadašnjoj ustavnoj definiciji nedostaje barem tri milijuna Hrvata i barem 500.000 “pripadnika” drugih narodnosti odnosno nacionalnosti. Recimo to otvoreno: dok je članica EU-a, Hrvatska takav rast ne može ni teoretski ostvariti, a očekivanja da će tzv. euroatlantske integracije nešto donijeti iluzorna su. Danas je očito da su “euroatlantske integracije” samo mit koji je svim državama Balkana donio samo ekonomsku destrukciju i golemu emigraciju. Hrvatska rast koji joj je potreban može ostvariti samo u trećoj Jugoslaviji. Presudnu ulogu tu bi odigralo ponovno uspostavljanje ekonomskih odnosa među njezinim nekadašnjim republikama koje su sada nezavisne države. Na podruju bivše SFRJ danas postoji sedam nezavisnih država koje jedna drugoj “nabijaju” carine i tako jedna drugoj onemogućuju razvoj i rast. 

Pakosna pošalica

Jedna studija MMF-a utvrdila je da kamioni provode između 28 i 30 milijuna sati čekajući na graničnim prijelazima novonastalih država uz cijenu od oko 800 milijuna eura godišnje, odnosno oko 1% njihova zbirnog BDP-a. U svijetu nigdje ne postoji regija s tolikim brojem beznačajnih državica koje su među sobom ekonomski tako slabo povezane – što je sušta suprotnost državama čije su privrede toliko integrirane da se kaže da “rotiraju na istoj osovini”; poput privreda Republike Češke, Slovačke i Mađarske s Njemačkom. 

Te su države jedine ostvarile prave integracije do kojih je u EU-u ikada došlo. Na drugoj strani je primjer Hrvatske i Srbije: promatrači koji prate odnose među nacionalnim državama na Balkanu ne mogu se načuditi kako dvije nacionalne države koje su kao takve definirane u svojim ustavima gotovo identičnim formulacijama, imaju “uzajamne” manjine i zajedničku granicu, nemaju nikakve ekonomske odnose, a kamoli integrirane privrede pa poslovne i trgovinske partnere traže na udaljenostima od barem desetak tisuća kilometara.  

Za pravilan razvoj treće Jugoslavije ključno je da bude uspostavljena kao ideološki neutralna država i ustavno definirana kao država ravnopravnih građana. Uzora na temelju kojih se može napisati njezin ustav koji bi to jamčio ima napretek – Češka, Švicarska itd. Na taj način iluzije nacionalne ravnopravnosti i “nedjeljivog, neotuđivog i neprenosivog suvereniteta” najzad bi i na Balkanu konačno otišle u ropotarnicu povijesti. Hrvatska je postigla još jedan velik i značajan neuspjeh: nije uspjela ostvariti nacionalnu ravnopravnost svojih građana. To je vidljivo čak i iz “vječnog” vapaja “bez obzira na nacionalnost” koji uzalud prakticiraju “pripadnici” manjina. Ostvariti nacionalnu ravnopravnost, doduše, nije moguće ni u jednoj nacionalnoj državi (definiranoj po formuli većinski narod plus “pripadnici” manjina poput Hrvatske, Srbije, Latvije, Izraela), čak ni teoretski. Pakosnih pošalica na tu temu ne nedostaje, poput one da je pokušaj ostvarivanja nacionalne ravnopravnosti u nacionalnoj državi isto što i pokušaj dvoje ljudi da ravnopravno jašu konja: jedan, naravno, mora jahati straga. 

Uz bok Mongoliji

Riječju, Hrvatska je završila svoj razvoj tipične nacionalne države tako da se po cijelom nizu kriterija našla na dnu Europe i danas je jedna od najnazadnijih europskih država. Biti na dnu indeksa ekonomske značajnosti, po konkurentnosti stati uz bok Mongoliji i imati jedva pola stanovništva potrebnog za kakav-takav ekonomski rast i razvoj, naravno, traži radikalna rješenja. Alternativa je daljnje preživljavanje od jedne turističke sezone do druge, daljnja velika emigracija i daljnje nazadovanje. Kako je govorio Tomaš Masaryk, prvi predsjednik Čehoslovačke: “Tko puzi, nikada se neće razmahati”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI