Europska unija nalazi se pred sve opasnijim izazovima i problemima sistemskog karaktera. Medicinskim rječnikom rečeno, akutne krize unutar EU-a prijete prerastanjem u one kronične. To je, umnogome, posljedica eksplozivnog vojnog sukoba u Ukrajini, koji joj nedvojbeno predstavlja istinsku sigurnosnu ugrozu i koji je dinamizirao već postojeće unutarnje dubioze.
Ruska vojna intervencija u Ukrajini i propast sankcijskog “blitzkriega” obili su se o glavu najviše samom EU-u, bacili ga u duboku energetsku krizu, vrlo vjerojatno i u onu migrantsku zbog globalne prehrambene krize koja će sigurno ubrzati migracijske procese prema Europi, a time i produbiti brojna politička proturječja oko modaliteta njihova rješavanja. Iskakanja izvan okvira zacrtanih politika Bruxellesa i sve češća soliranja država članica u tom smislu o tome jasno svjedoče.
Prošlog je tjedna, velikim dijelom i zbog kriznih elemenata ukrajinskog rata i nekontroliranog priljeva migranata iz Afrike, pala i talijanska vlada na čelu s Mariom Draghijem – glavnom uzdanicom Bruxellesa ne samo kad je riječ o politici EU-a prema Rimu.
Pobjeda desnice
Draghi je, naime, umnogome bio i predvodnik, tj. inicijator brojnih proturuskih sankcija koje je uveo Bruxelles. O tome svjedoči i 27. srpnja objavljeni intervjuu visokog predstavnika EU-a za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella za radiopostaju Cadena SER, kada je, između ostalog, rekao i sljedeće: “Moram imati određenu sposobnost samokontrole kada je riječ o unutarnjoj politici zemalja EU-a.
Vidim to s logičnom zabrinutošću jer je Draghi zastupao poziciju … s vrlo snažnom predanošću pomoći Ukrajini i kritiziranju Rusije. Čujem da se neki kandidati koji će isticati svoju kandidaturu na predstojećim izborima ne drže baš tog stava”.
Borrellove riječi mogle bi biti pucanj u prazno jer bi na izvanrednim izborima, prema svim predviđanjima, mogla pobijediti desnica, a stranke Lega i Forza Italija Mattea Salvinija i Silvija Berlusconija namjeravaju za premijerku nominirati 45-godišnju Giorgiu Meloni, čelnicu stranke Fratelli d’ Italia koja trenutačno ima rejting od oko 22 posto. Njihova koalicija navodno može računati na 45 posto glasova birača. Sama Meloni već naglašava kako će nastaviti prijateljsku politiku Italije prema Ukrajini i da ne želi da Rim bude prepreka politici Bruxellesa.
Dakle, Borrell vjerojatno “puše na hladno” iz preventivnih razloga.
Međutim, Putinov “rekvijem” unipolarnom svijetu, u koji se EU namjeravala oportunistički uklopiti i ostvariti dugoročne benefite bespogovornim slijeđenjem američke vanjske politike, nije i jedini uzrok sadašnjih nedaća Bruxellesa i ključnih europskih prijestolnica. Moglo bi se reći – on ih je samo ogolio, izdigao na površinu, tj. učinio svima vidljivima.
Naime, Europska unija već dugo prolazi i kroz krizu identiteta koja je posljedica kako različitih nacionalnih interesa samih članica, tako i pitanja ideološkog karaktera, odnosno tzv. zajedničkih vrijednosti koje je Bruxelles autoritativnim metodama nametnuo svim zemljama kao obvezujuće poput rodne ideologije, prava vezana uz LGBT i druge manjinske zajednice i slično.
Isprazna retorika
Neke od njih tim se novim ideologiziranim vrijednostima potpuno otvoreno protive na najvišim političkim razinama, dok je u nekima prisutna poslušnost političkih elita Bruxellesu, ali i vidljiva jasna, blago rečeno, distanciranost većine građana od takvih vrijednosti koje to za njih nisu i nikada neće biti.
Drugim riječima, ideologizacija politike, ili politička ideologija, nedvojbeno slabi unutarnju koheziju EU-a, čega su briselske političke elite sigurno svjesne, ali očito moraju slijediti od nekih puno jačih silnica dobivene naloge djelovanja baš u tom smjeru i na taj način.
Sve to skupa utječe na probleme EU-a vezane uz stvaranje finalne slike o sebi, kojom bi se, onda, Unija i konačno predstavila svijetu i po njoj bila prepoznatljiva te se pozicionirala na globalnoj razini kao važan i nezaobilazan geopolitički čimbenik.
Zbog svega toga, svi mi se ovi učestali sastanci i summiti različite prirode – na kojima posljednjih mjeseci sudjeluju predstavnici EU-a i zemalja članica, njihova zajednička fotografiranja uz namještene osmijehe, uz obveznu ideologiziranu i ispraznu retoriku o nikad viđenom “bratstvu i jedinstvu”, a koja ne rješava baš nikakve, a kamoli ključne probleme – čine isključivo kao pokušaj podizanja duha jednih drugima kako ne bi pali u apatiju pod teretom nagomilanih teškoća za koje je nemoguće pronaći recept ako se ne vodi samostalna politika. Politika koja prije svega polazi od svojih nacionalnih interesa. Ali koji su to, zapravo, kada je društvo tako šaroliko – glavno je pitanje.
Europska komisija je 20. srpnja predložila novu, navodno spasonosnu uredbu o zajedničkim mjerama za smanjenje potrošnje plina, koja uključuje uvođenje obveznog smanjenja potrošnje tog energenta za sve države članice u iznosu od 15 posto od 1. kolovoza 2022. do 31. ožujka 2023. To odgovara 45 milijardi kubičnih metara plina.
Odlučno ne
Traži se i energetska solidarnost među državama, tj. pomoć onih koji imaju više onima kojima plina nedostaje, nešto slično kako je bilo u ex SFRJ kada su bogatije republike, Slovenija i Hrvatska, “dragovoljno” morale uplaćivati sredstva u savezni fond za nerazvijene republike i AP Kosovo.
Ta uredba izazvala je snažno protivljenje mnogih članica. Na taj problem, koji je prijetio energetskim raskolom, prošlog je tjedna upozorio i ugledni španjolski medij El Pais, sigurno ne slučajno.
Naime, i Španjolska se, poput drugih članica s južnog krila Unije – Portugala, Italije, Malte, Grčke i Cipra, ali i Poljske i Mađarske, jasno usprotivila takvom prijedlogu predsjednice EK Ursule von der Leyen. Tim je zemljama neprihvatljiva “uravnilovka”, tj. izjednačavanje svih članica kad su posrijedi redukcije opskrbe plinom. One svoj plin, poput Mađarske, ne žele dijeliti s ostalim zemljama EU-a u sklopu tzv. energetske solidarnosti, a ako to budu i činile, za to će od Bruxellesa tražiti kompenzacije.
Ali ne ide sve glatko i bit će sigurno nužni novi kompromisi. Pritom Mađarska više nikako nije “usamljeni” i omrznuti “jahač” u pogledu suprotstavljanja rizičnoj i nepromišljenoj briselskoj energetskoj politici. Mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto prošlog je tjedna izjavio kako je plan EK o smanjenju potrošnje plina praktički nerealan jer nema konkretnosti. Zapitao se kako će se provesti plan da npr. industrija ili kućanstva smanje potrošnju plina za 15 posto? Tko to može odrediti i nadzirati kada i kako će se netko grijati, kad će paliti i gasiti svjetla?
Kritizirao je prijedlog EK i ustvrdio kako je on i u suprotnosti s izjavama zapadnoeuropskih političara da njihove zemlje više ne ovise o ruskim energetskim resursima.
Jasan stav
Szijjarto je rekao i sljedeće: “Vjerujem da će Europska komisija vjerojatnije tražiti nove izvore plina, sklapati nove ugovore … ovdje se opet postavlja pitanje da postoje sankcije čija će se učinkovitost jednog dana, prije ili poslije, morati razmotriti.
U svakom slučaju, činjenica da izvanredno stanje u energetici nije u Rusiji protiv koje smo uveli sankcije, nego u našoj zemlji koja je te sankcije uvela, tjera na razmišljanje”.
Naime, Mađarska je nedavno uvela izvanredno stanje u svom energetskom sektoru. Ono uključuje sedam mjera: povećanje proizvodnje plina u zemlji sa 1,5 na 2 milijarde kubika, potragu za dodatnih 700 milijuna kubika plina, punjenje skladišta, zabranu izvoza energenata i ogrjevnog drva, povećanje proizvodnje ugljena, ubrzanje ponovnog pokretanja termoelektrane Matra, produljenje vijeka trajanja nuklearne elektrane Paks i rezanje programa povlaštenih komunalnih računa.
Prošlog tjedna poljska ministrica klime i ekologije Anna Moskwa rekla je kako Poljska ne pristaje na dijeljenje plina s drugim zemljama EU-a.
“… Naša su skladišta, kao što znate, već sada puna. Imamo sigurne opskrbe. Sve potrebe su zadovoljene, za razliku od 11 zemalja Europske unije koje su već danas uvele ograničenja”, rekla je ministrica, dodavši kako Poljska ne treba uvoditi nikakva ograničenja.
“Ono što je Europska komisija predložila novi je mehanizam plinske solidarnosti. Ono što je neprihvatljivo u prijedlozima Europske komisije jest pokušaj nametanja obveznih mehanizama smanjenja potrošnje plina”, istaknula je Moskwa. Ona smatra kako države ne bi trebale pristati na takav potez jer nitko ne zna kakva će biti zima koja dolazi.
Čudni mehanizam
U sadašnjoj se situaciji može razgovarati samo o dobrovoljnim mehanizmima ili mehanizmima financijskih kompenzacija, rekla je, između ostalog, poljska ministrica.
Zbog svega toga jednostavno se moralo doći do kompromisa, tj. prerastanja uredbe EK iz okvira obveznog u okvir dragovoljnog. Naravno, opet sa samo jednim ciljem: pokazati jedinstvo i slogu unutar EU-a. Naime, neprijatelj nikad ne spava i sve dobro vidi pa iskazano nejedinstvo nikako ne bi bilo dobro – očito je ključni moto Bruxellesa ne samo na ovom pitanju.
Ali ako je dogovor EU-a o smanjenju uporabe plina i energetskoj solidarnosti od obveznog prebačen u sferu dragovoljnog, postavlja se pitanje koja je onda, uopće, i njegova svrha? Jer jasno je kako će sve vlade država članica EU-a najprije željeti osigurati što stabilnije energetsko stanje za svoje zemlje, a tek onda priskočiti u pomoć drugima – naravno, ako to uopće bude moguće.
Zašto bi, uostalom, i bilo drukčije? Budimpešta je, npr., godinama vodila brigu o svojoj energetskoj strategiji, između ostalog upornim, ali i uspješnim pregovorima s Moskvom o dugoročnoj nabavi ruskog plina do 2035. Iako je Mađarska bila krajnje čvrsta u zaštiti svojih interesa, odnosno tvrd, a ne poslušan pregovarač s Rusima, ta se politika nikada nije sviđala Bruxellesu jer ju je smatrao štetnom za interese EU-a – opet prije svega za njegovo jedinstvo. Međutim, što znači isprazna politička retorika ako ne možeš osigurati strateške potrebe za svoje građane, što je i primarni cilj vlada?
Bruxelles je doživio energetski fijasko sa svojom strateškom orijentacijom usmjerenom na zamjenu fosilnih goriva onim “zelenim”, a da prethodno nije ukalkulirao sve rizike takve politike poput cijena zelenih tehnologija, odnosno skupoće tako dobivenih energenata, ovisnost o klimatskim hirovima, a prije svega geopolitičke rizike koji su itekako bili vidljivi, još puno prije ruske vojne intervencije u Ukrajini 24. veljače.
Kriva orijentacija
Dovoljno je podsjetiti kako je cijena plina na europskim tržištima počela dramatično rasti još u ljeto prošle godine, kada nitko nije ni sanjao o ukrajinskom ratu i njegovim posljedicama. Njihov je rast bila izravna posljedica strateških odluka Bruxellesa, koji je, osim spomenute energetske tranzicije, godinama uvjeravao članice Unije u nužnost otkazivanja sklapanja novih dugoročnih plinskih ugovora s Rusijom i forsirao prijelaz na spot plinsko tržište, stavljajući time ovaj strateški energent u okvire tržišne utakmice privatnih kompanija i brojnih sumnjivih igrača koji su spekulativnim metodama zarađivali golem novac i neposredno poticali rast cijena plina u EU-u. Osim toga, Bruxelles je javno naglašavao kako je i prirodni plin štetan energent kojeg će se do sredine stoljeća svi morati odreći i time dodatno negativno utjecao na odluke država članica da se i dalje aktivnije bave razvojem svog plinskog energetskog sektora, u korist skupih zelenih tehnologija i isto takvih projekata.
Dakle, energetsku sigurnost, kao dio trolista nužnog za geopolitičku samobitnost, Bruxelles je iz ruku država predao u ruke privatnih kompanija – što je definitivno “grijeh struktura”. Zašto je to svjesno učinio, sigurno će jednom proučavati budući povijesni i politološki instituti diljem svijeta.
Bruxelles ne priznaje rado svoje grijehe iako za njih svi znaju. O njima otvoreno već dugo pišu i utjecajni američki mediji poput Bloomberga ili britanskog The Economista. Bruxelles dobro zna kako bi u slučaju priznanja svojih pogrešaka i propusta trebao prihvatiti i političku odgovornost, tj. da bi počele padati i “krupne glave”.
Zato, radije, svu krivnju za nastalu energetsku krizu pokriva “smokvinim listom” i sa sebe je prebacuje na za to idealnu platformu – politički i medijski sotoniziranu Rusiju, što je bio slučaj i prije njezine vojne avanture u Ukrajini.
Time ne samo što ne može riješiti uzroke nagomilanih problema nego ih i dodatno produbljuje. Bruxelles će zato rado reći kako je zbog ruske agresije bio prisiljen postupno odustati od ruskih energenata – najprije ugljena, pa smanjiti potrošnju plina zbog smanjenih ruskih isporuka, pa odustati od ruske nafte do kraja ove godine. Ali neće reći što je alternativa koja će problem riješiti.
Domino efekt
Zbog toga je, navodno, s Berlinom odlučio reći ne i već izgrađenom plinovodu Sjeverni tok 2 i time se, u ime svojih načela, odrekao dodatnih 55 milijardi m3 ruskog plina koji mu stoji nadohvat ruke i koji bi, zapravo, odmah riješio sve energetske, a time i mnoge druge probleme cijelog EU-a.
Toga su sada najviše svjesni u Njemačkoj, jednoj od energetskom krizom najpogođenijih zemalja Unije. Ali njezina državna politika paralizirana je ovisnošću u koju se dovela nova vlada u Berlinu u odnosu na američku politiku i ne može učiniti ama baš ništa. O tome sada otvoreno govore, više-manje, samo tamošnji pojedini oporbeni političari, ali i biznismeni, koji upozoravaju na krajnje ozbiljne posljedice za njemačku industriju i ekonomiju. Da o stradanju ljudi, koji će se suočiti s nestašicama energije, nužnom štednjom na grijanju, pranju, vožnji, i višestruko većim računima za komunalne naknade i ne govorimo. A gdje su još i posve izvjesni gubici radnih mjesta, tj. povećanje nezaposlenosti?
To su, kako je prošlog tjedna napisao njemački Die Welt, kumulativni problemi za koje Njemačka nema pravog recepta. Individualno su za Njemačku rješivi jer za to postoje već uhodani mehanizmi. Ali kada se pojavljuju skupno, kao što je to sada slučaj, i imaju efekt više gruda snijega koje se kotrljaju s vrha planine – postaju opasna lavina, tj. teško rješiva enigma koja će sigurno imati velike posljedice – ne samo za Njemačku.