Kao i tolike druge, i mene su duboko šokirala i rastužila zbivanja u Ukrajini, i ja suosjećam sa svim žrtvama. Ta su nas događanja navela da fundamentalno preispitamo BP-jev položaj u Rosneftu – rekao je glavni izvršni direktor British Petroleuma Bernard Looney u veljači ove godine. Njegova kolegica, predsjednica tvrtke Helge Lund, izjavila je: “Ruski napad na Ukrajinu akt je agresije koji ima tragične posljedice za cijelu regiju. BP je poslovao u Rusiji dulje od 30 godina, radeći s briljantnim ruskim kolegama. Ova vojna akcija, međutim, donosi fundamentalnu promjenu…” Nakon tih riječi British Petroleum je otpisao svoj vlasnički udjel od 19,75 posto u ruskoj naftnoj kompaniji Rosneft i pretrpio jednokratni gubitak od 25 milijardi dolara.
Nedugo nakon BP-ja iz Rusije se povukla i treća po veličini francuska banka Societe Generale. Ona je svoju rusku banku Rosbank prodala natrag Vladimiru Potaninu, “ruskom kralju nikla”, i jednom od rijetkih ruskih oligarha koji tada još nisu bili obuhvaćeni sankcijama Europske unije ni Ujedinjenog Kraljevstva. Odlazak iz Rusije Societe Generale platio je oko 3,1 milijardu eura… No dvije među najvećim europskim bankama, talijanska UniCredit i austrijska Raiffeisen, ni osam mjeseci nakon divljačke ruske invazije na Ukrajinu, ni nakon svijetlih primjera British Petroleuma, Societe Generale i brojnih drugih – ne napuštaju Rusiju.
To se nas u Hrvatskoj možda i ne bi previše ticalo da ne predstavlja potencijalno fatalan reputacijski rizik za dvije među pet najvećih hrvatskih banaka, Zagrebačku i Raiffeisen Austria banku, koje su u stopostotnom vlasništvu UniCredita i austrijske Raiffeisen Bank International grupacije, i koje skupa drže između 35 i 40 posto hrvatskog tržišta bankovnih usluga. Kako je to moguće?
Zašto ti talijanski i austrijski bankari i dalje posluju u Rusiji kao da se ondje ništa ne događa? Kako će se to odraziti na hrvatski financijski sustav i ekonomiju u cjelini potraje li dovoljno dugo da u punom svjetlu dopre do svijesti hrvatskih korisnika njihovih usluga? Zašto se o tome ne oglašavaju ni hrvatska Vlada ni Hrvatska narodna banka, unatoč tomu što je hrvatska država zabranila i svojim tvrtkama i svojim građanima da posluju s Rusijom kao agresorom na Ukrajinu?
Golema je lista zapadnih, odnosno multinacionalnih, kompanija koje su odlučile da neće u Rusiji poslovati zbog njezine agresije na Ukrajinu i/ili dok njome vlada tiranin Putin. Yale School of Management nabrojio ih je tisuću i taj popis nije konačan. Većina ih je, odlazeći iz Rusije, u toj zemlji ostavila velik kapital, mnoge vjerne kupce i poslovne veze stvarane desetljećima.
Svijetli primjer
Prema New York Timesu (od 25. kolovoza ove godine), Adidas je u Rusiji napustio oko 500 svojih trgovina, British American Tobacco je odustao od investicija i proizvodnju sveo na minimum, H&M je rasprodao robu i zatvorio oko 120 trgovina. Carlsberg je obustavio prodaju i pretrpio štetu od 1,4 milijarde dolara, Heineken je progutao 400 milijuna dolara troška, McDonald’s je prodao svoj biznis od 850 restorana i otpisao između 1,2 i 1,4 milijarde dolara. Ikea i Nestle sveli su ponudu na najnužniju, banka Citigroup je zatvorila 15 ogranaka i otpustila svih 2300 zaposlenika, pretrpjevši gubitak od milijarde dolara, od financijaša isto su učinili i Deutsche Bank, Goldman Sachs, JPMorgan Chase, Mastercard, Western Union…
Iz Rusije su otišle i sve četiri velike konzultantske i revizorske kuće – Deloitte, EY, KPMG i PwC. Od velikih europskih kompanija koje imaju i značajne investicije u Hrvatskoj, Ericsson je već u veljači obustavio isporuke Rusiji, svoje ruske zaposlenike poslao je na plaćeni godišnji odmor na neodređeno vrijeme i za gubitke rezervirao ogromnih 95 milijuna dolara. U tehnološkom sektoru kao i Ericsson postupili su i Amazon, Apple, Google, IBM, LG Electronics, Microsoft, Nokia, SAP, Sony, Uber…, redom kompanije itekako prisutne i u Hrvatskoj.
UniCredit i njegov šef Andrea Orcel intenzivno su se, baš kao i Francuzi, posljednjih šest mjeseci bavili Rusijom, piše internetski portal Euromoney (od 4. listopada, autor Dominic O’Neill). Jer Rusija je za tu talijansku bankovnu grupaciju bila možda i jedini preostali prostor za rast. Ali, za razliku od BP-ja i ostalih, za koje su se mogli čuti komentari da su svoju imovinu praktički poklonili ruskoj državi, UniCredit to nije želio učiniti. Za Orcela, “odricanje od imovine bilo bi iracionalno, preuranjeno, pa čak i nemoralno”.
“Poklanjate onim istim ljudima protiv kojih se pokušavate boriti”, rekao je Andrea Orcel na financijskoj konferenciji Bank of America u rujnu. “Mi se trudimo zaštititi imovinu koju imamo i eventualno otići, ali na način koji neće predstavljati poklon.”
Enormna dobit
Veliki dio svojih potraživanja od ruskih poduzeća UniCredit je mijenjao “jedan za jedan” s ruskim bankama za njihova potraživanja od europskih poduzeća pa je tako svoje ruske dužnike zamijenio europskima. Također, našao je međunarodne kupce za svoje kredite ruskim klijentima: uz veliki diskont, ali i dalje za cijenu veću od 30 posto potraživanja. Kupci su pretežno bili iz država kao što su Kina, Indija, Turska i Južnoafrička Republika, “čije vlasti nastoje ostati u prijateljskim odnosima s obje suprotstavljene strane, ublažavajući tako ograničenja nametnuta sankcijama”.
Po okončanju hladnoga rata krajem 1980-ih godina Raiffeisen grupa, tada najveća austrijska banka, među prvima je iskoristila zemljopisnu blizinu europskog Istoka da bi po njemu proširila svoje poslovanje. Tako je Reiffeisen Austria stigao i u Hrvatsku. Ta je epohalna ekspanzija kulminirala sredinom 2000-tih, kada je karizmatični bivši predsjednik banke Herbert Stepic predvodio preuzimanja banaka za štedno-kreditne i platne usluge tvrtkama i građanima (tzv. retail) u Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji.
Budući da su zarade banaka na “starim” i “zrelim” tržištima bankovnih usluga na zapadu bile sve skromnije, a banke svojim vlasnicima sve manje profitabilne, prodor na Istok donio je Raiffeisenu obilatu svježu zaradu. Prema istraživanjima američkog JPMorgana, lani je ruska podružnica osigurala Raiffeisenu oko 40 posto od 1,4 milijarde čiste dobiti, dok mu je ukrajinska podružnica donijela još oko 10 posto. Ruska agresija na Ukrajinu brutalno je raspršila tu idilu. Na prvi šok glavni direktor Raiffeisena Johann Strobl u razgovoru s analitičarima otklonio je spekulacije da će se banka hitro i odlučno odreći svoje ruske filijale.
Neizvjesna budućnost
Ni dva tjedna poslije, međutim, Raiffeisen je objavio priopćenje u kojem je praktički priznao da je njegov položaj u Rusiji postao neodrživ: “Situacija bez presedana navodi RBA da iznova razmotri svoju poziciju u Rusiji”, izjavio je Strobl, “pa mi, prema tome, proučavamo sve strateške opcije za Raiffeisenbank Russia, uključujući čak i pomno upravljan izlazak”. No RBA se našla na meti kritičara već kada je ostala u Rusiji nakon što je 2014. Putin anektirao Krim. Opasnost u kojoj se austrijska bankovna grupacija našla zbog svoje ovisnosti o Rusiji naglo je analitičarima postala bjelodana, baš kao i položaj u kojem se cijela Europska unija dovela ovisnošću o ruskom prirodnom plinu i nafti. Pogotovo kada su i brojne austrijske kompanije kojima je RBA pružala usluge počele žurno napuštati Rusiju, a Ukrajinci se našli u goloj borbi za život u kojoj im je uredna otplata Raiffeisenovih kredita bila najmanja briga… RBA je, međutim, još u Putinovoj Rusiji. Zašto?
Raiffeisen je od ožujka do početka ljeta otprilike prepolovio svoju prekograničnu izloženost Rusiji od 600 milijuna eura, ali ne kao UniCredit razmjenom potraživanja s ruskim bankama i prodajom kredita kineskim, indijskim i turskim bankama, nego ponajprije prijevremenom naplatom. Ukupni iznos kredita ruskim klijentima banka je do kraja lipnja smanjila za 22 posto, a nove kredite je prestala odobravati.
Navodna prodaja Raiffeisenbank Rusije Gazprombanku, dijelom pošteđenom sankcija da bi mogao provoditi naplatu ruskog plina u Europi, pokazala se nerealnom, baš kao i ideja da se cijela banka prenese na neku lokalnu rusku zakladu – pitanje je, naime, tko bi tada uopće upravljao bankom. A da nevolja bude veća, zahvaljujući aprecijaciji ruske rublje, vrijednost imovine preostalih dviju velikih europskih banaka u Rusiji naglo je skočila, UniCreditu za 3,5 milijardi eura, a Raiffeisenu za 4,3 milijarde eura.
Slabo opravdanje
Ipak, glavno opravdanje i talijanskih i austrijskih bankara što “još posluju s Putinom” dok on ubija Ukrajince, otima ukrajinske teritorije i Europi prijeti atomskim bombama, jest obzirnost prema lokalnim zaposlenicima i pomaganje preostalim talijanskim i austrijskim poduzećima da uredno pogase i pozatvaraju svoje biznise u Rusiji. Pitanje je, dakako, koliko dugo ta opravdanja u ratnim uvjetima imaju smisla. I koliko će Raiffeisenu trebati vremena za mirenje s tim da se mora odreći ruskih profita i ponovo postati banka samo za područje bivšega habsburškoga carstva.
Ni Societe Generale vjerojatno ne bi tako naglo napustio Rusiju da njegov ostanak uz Putina i njegova bliskog prijatelja Potanina nije počeo izazivati sve veći bijes francuskih društvenih medija i sudionika političke scene… Takav bijes, međutim, protiv Zagrebačke banke u vlasništvu UniCredita i hrvatske Raiffeisen Austria banke u vlasništvu austrijskog Raiffeisen Bank Internationala u Hrvatskoj se još nije probudio. Ali ne znači da neće. Što UniCredit i RBA dulje ostanu u Rusiji, to će rizik od gubitka reputacije, klijenata i poslova za te banke i u Hrvatskoj biti veći. Nikoga ne bi trebalo čuditi ako na njega i hrvatske korisnike bankovnih usluga ukaže i njihova lokalna konkurencija.