Činjenica da je vodstvo NOP-a stalno naglašavalo opasnost koja, navodno, prijeti sa Zapada, svjedoči o popriličnoj ideologizaciji, koja se može usporediti s klasičnim obrazloženjima SKP/b-a o vanjskoj intervenciji u korist kontrarevolucije. Osobito se to osjetilo u razdoblju zaoštravanja odnosa sa zapadnim saveznicima, ujesen 1944.
Još tijekom Drugog svjetskog rata, svijet je već ušao u fazu novog, hladnog rata, odnosno podjelu “interesnih sfera”, te su Britanci i Sovjeti već 1943. počeli razgovarati o zajedničkoj politici na Balkanu, ističe dr. Jera Vodušek Starič u svojoj knjizi “Kako su komunisti došli na vlast 1944. – 1946”.
Nakon kapitulacije Italije, o budućim granicama jugoistočne Europe su u kolovozu 1943. razgovarali britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden i sovjetski ambasador u Londonu Ivan M. Majski. Potonji se nije protivio Edenovu prijedlogu da se Velika Britanija i Sovjetski Savez dogovore o politici na Balkanu. No, već je tada dao do znanja da postoje dva načina uređenja buduće Europe: ili isključiva podjela na dvije sfere ili pak obostrana zainteresiranost za sve dijelove Europe, što bi Sovjetima više odgovaralo.
Tom je razgovoru slijedilo još nekoliko razmjena mišljenja, ali dogovor nije postignut. Međutim, u svibnju 1944., kad se sovjetska vojska približavala Balkanu, a saveznici su tek nadirali prema Rimu, Churchill, koji je bio protivnik komunizma (“uvijek sam prema njemu gajio najveću averziju”), počeo se pitati hoće li se Zapad tek tako pomiriti s komunizacijom Balkana, pa možda i cijele Italije. Pritom se nije toliko radilo o Jugoslaviji – jer su se upravo vodili razgovori između Tita i Churchilla – koliko o drugim otvorenim pitanjima: Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj.
Churchill je zbog toga 31. svibnja 1944. predložio predsjedniku Rooseveltu takvu zajedničku politiku na Balkanu, koja bi Sovjetskom Savezu dopustila vodeću ulogu u pogledu Rumunjske (što je već i bilo tako, otkako je tamo došla Crvena armija), a Angloamerikancima u pogledu Grčke, pri čemu bi se međusobno potpomagali. Churchill je u više navrata nagovarao Amerikance na takav, kako je isticao, privremeni sporazum, uvjetovan ratom i neodgodiv. Predlagao je čak da vrijedi samo tri mjeseca i da ne utječe na ulogu velike trojice na mirovnim pregovorima nakon rata. Međutim, Roosevelt je oklijevao. A Staljin, koji je znao za to oklijevanje, spretno je izbjegavao takve razgovore, s izlikom da treba sačekati američki odgovor.
Kako god bilo, ujesen, sastavši se u Moskvi, Churchill i Staljin su se definitivno sporazumjeli. Američka politika, odnosno Rooseveltovo popuštanje Staljinu (i u slučaju Jugoslavije), kasnije je još godinama različito tumačeno. Rooseveltove postupke neki su političari već tada osuđivali, dok su ih drugi pripisivali njegovoj bolesti (osobito kada je riječ o razgovorima u Jalti). Među prvim tumačima Rooseveltova ponašanja bio je američki diplomat Robert Murphy, koji je u svojim memoarima napisao da je još za konferencije u Kairu pokušao Rooseveltu jasno predočiti odnose između Tita i Mihailovića. Roosevelt je, međutim, tek posve neodređeno napomenuo da bi obojicu trebalo ograditi zidom i ostaviti ih da se međusobno obračunaju, pa onda razgovarati s pobjednikom. Ni tada, a ni kasnije, kaže Murphy, Roosevelt nije imao konzistentnu politiku prema Jugoslaviji i čak ga ni William (Bill) Donovan, šef Ureda za strateška istraživanja (Office of Strategic Services – OSS), koji mu je slao izvještaje svojih ljudi iz Jugoslavije, nije uspio potaknuti na veću zainteresiranost za operacije u Jugoslaviji.
Roosveltovo povlačenje
Kad su se, u kolovozu, pokazale razlike između britanske i američke politike prema NOP-u, Murphy je smatrao da će Britanci skupo platiti svoju slijepu podršku Titu. Dok je Crvena armija prodirala na zapad, Staljin se svjesno klonio susreta na vrhu sa zapadnim saveznicima, premda je to bilo već dogovoreno. Trebalo je razgovarati o političkom uređenju poslije rata. Tako je ispalo da su se u rujnu 1944. na konferenciji Octagon u Quebecku sastali samo Roosevelt i Churchill. Churchill je opet pokrenuo pitanje vojnog prodora u istočnu Europu, ne toliko iz vojnih, koliko radi budućih, poratnih političkih razloga. Dvojica državnika su na slučajevima Jugoslavije i Grčke vagali rastuću napetost između Istoka i Zapada, nakon čega je Churchill predložio da zajedničkom poslanicom na nju upozore Staljina. No, Roosevelt se i opet povukao.
Uz to, dvojica državnika su se složila da ne žele komunističku vladu u Italiji. Javno su dali do znanja da će Italiji pružiti veću gospodarsku pomoć i samoupravu, što baš nije bilo u skladu s planovima NOP-a o revoluciji u Italiji. Rujanska zbivanja – zaključenje primirja između saveznika i dotadašnjih njemačkih saveznica, Rumunjske i Finske, a neformalno i Bugarske, te zapleti na konferenciji u Dumbarton Oaksu, gdje su gotovo dva mjeseca trajala teška dogovaranja o načinu rada buduće Organizacije ujedinjenih naroda – potakla su među Britancima razmišljanje: Hitler i nacizam su poraženi, što slijedi?
Dva tumačenja sovjetske politike
Churchill je smatrao da komunizam diže glavu s grmljavinom ruskih topova. Nisu ga odveć zabrinjavale sudbine Rumunjske i Bugarske, ali posve su nešto drugo za njega bile Grčka i Poljska. Zbog njih je bio sve čvršće uvjeren da je krajnje vrijeme za definitivan dogovor sa Staljinom o tim pitanjima. S tim ciljem se 9. listopada 1944. otputio u Moskvu. O potankostima sovjetskih stajališta i o planovima Moskve na Balkanu mnogo se manje zna. Do sada su poznata dva tumačenja sovjetske politike. Prema prvome, 1944., u vrijeme prodiranja Crvene armije na zapad, zauzela je stajalište da svojim susjedima i balkanskim zemljama neće odmah i izravno nametati svoj sustav, pa je pristala na formiranje vlada narodnih fronti, ali je u njima izričito poticala komuniste da preuzmu vlast u svoje ruke. Zahtijevala je da se uhićuju pronacistički, ali isto tako i antikomunistički elementi te da se provode agrarne reforme.
Prema drugom tumačenju, Sovjetski Savez je već u posljednjoj fazi rata imao precizan plan sovjetizacije istočne Europe. Neovisno o tim tumačenjima, nastalima u atmosferi hladnog rata, stoji činjenica da je Sovjetski Savez tada sve više išao tragom isključivo svojih državnih interesa i interesa svjetske revolucije, dok je interes savezništva bio gurnut u stranu. Većina autora smatra da je Sovjetski Savez, dominacijom vlastitog političkog utjecaja u susjednim zemljama i formiranjem tzv. cordon sanitaire prema zapadu, želio učvrstiti vlastitu sigurnost iz raznih unutarnjopolitičkih razloga: zbog loše situacije u gospodarstvu, zbog nacionalnog ustanka u Ukrajini koji se otegao sve do 1947. i sl. Već ujesen 1944. pokazale su se konture sovjetske interesne sfere. Do jeseni 1944. Britanci su ocjenjivali da se, u slučaju Jugoslavije, Sovjetski Savez pridržava dogovora među saveznicima, ali kasnije su izmijenili i tu ocjenu.
NOP je preferirao sovjetskog saveznika. Peter Wilkinson je, na primjer, još u proljeće 1944. izvijestio da Slovenci (tj. vodstvo NOP-a) slijepo, patološki obožavaju Sovjetski Savez, napomenuvši pritom da Maclean podcjenjuje ekstremno proruski komunistički karakter NOP-a, bar kad je riječ o Sloveniji. Slična su bila zapažanja Lindsaya Rogersa, novozelandskog liječnika na slovenskom oslobođenom području, koji je 1944. napisao da je Kidriču na licu gorjela vrućica revolucije, da su mu riječi bile krute, koncizne i dogmatski formulirane, da su mu oči bile oči religioznog zelota, a religija je bila komunizam. Također je zapisao da se požalio Josipu Vidmaru zbog toga što mu je tajna policija bila stalno za petama. A Vidmar mu je, smijući se, odgovorio da se ne brine zbog tajne policije, jer je to stvar revolucije, te da i njega stalno uhode, ali mu to uopće ne smeta.I činjenica da je vodstvo NOP-a stalno naglašavalo opasnost koja, navodno, prijeti sa Zapada, svjedoči o popriličnoj ideologizaciji, koja se može usporediti s klasičnim obrazloženjima SKP/b-a o vanjskoj intervenciji u korist kontrarevolucije. Osobito se to osjetilo u razdoblju zaoštravanja odnosa sa zapadnim saveznicima, ujesen 1944.
Teško se može osporiti tumačenje da je KPJ ujesen 1944. ponovno započela širiti staro ideološko uvjerenje s početka rata, kada je Britance i Francuze proglašavala protagonistima imperijalističkog rata. To je dovelo do sumnjičenja i kritike anglofila u vlastitim redovima. KPJ je izjednačavala anglofile i engleske agente s onima koji žele da se u Jugoslaviji obnovi stari sustav. Kardelj je 28. kolovoza 1944., na sjednici OF-a, ocijenio da se u Sloveniji podliježe anglofiliji i u propagandi o vanjskopolitičkim pitanjima zapostavlja Sovjetski Savez.
Vodstvo NOP-a sve je više naglašavalo savezništvo sa Sovjetskim Savezom, unatoč tome što je NOP upravo tada, u proljeće i ljeto, u nekoliko navrata uzaludno čekao sovjetsku pomoć. Prilikom utvrđivanja politike NOP-a četrdeset četvrte je bila podjednako važna i njegova politika spram oslobodilačkih pokreta i komunističkih partija susjednih zemalja. Riječ je bila o dvije stvari: prvo, o planovima povezivanja u federaciju na Balkanu i, drugo, o angažmanu KPJ na usmjeravanju i pomaganju komunističkih partija susjednih zemalja. KPJ se, dakako, i u tome našla oči u oči s interesima Zapada.
Razilaženje sa saveznicima
Polovicom rujna 1944. odnosi NOP-a sa zapadnim saveznicima temeljito su se pogoršali. Tito je 17. rujna dao direktivu svim glavnim štabovima i štabovima korpusa da zabrane svako kretanje (zapadnim) savezničkim misijama i skupinama, ako za to nemaju pismenu dozvolu Vrhovnog štaba. Prema direktivi, misije se smiju zadržavati samo pri glavnim štabovima i štabovima korpusa, a ne smiju posjećivati druge jedinice, niti znati njihov raspored i njihovo kretanje. A sve to zato što su u posljednjevrijeme zapaženi pokušaji povezivanja misija s četnicima, ustašama, bjelogardistima i drugim reakcionarnim elementima.Direktiva je bila izvršena, o čemu svjedoče izvještaji savezničkih oficira za vezu. Major Franklin A. Lindsay izvijestio je iz Štajerske da su do polovice rujna odnosi bili dobri, a nakon toga loši. Neko vrijeme čak je neslužbeno bila zatvorena cijela saveznička skupina.Osjetili su i sve veće sumnje partizana u namjere saveznika nakon rata. Slična su bila i zapažanja oficira za vezu pri Devetom korpusu: dok šef sovjetske misije ima slobodan pristup štabu, oni moraju formalno zamoliti za svaki razgovor, a od partizana više ne dobivaju dogovorene obavještajne informacije o neprijatelju. I potpukovnik Peter Moore je u slovenskom Glavnom štabu primijetio da se slovenski komunisti odnose prema Britancima s odbojnošću i sumnjičenjem, da Britanci nemaju pristup ni običnom seljaku ili borcu bez pratnje partizanskog promatrača i da je sovjetski utjecaj dominantan te da će takav i ostati. Kao posljedica tog pogoršanja odnosa, smanjena je britanska vojna i materijalna pomoć, što se osobito osjetilo u Sloveniji za oštre zime 1944./45., kada je okupator pojačao svoje aktivnosti. Odnosi su se zamrsili zbog bojazni vodstva NOP-a od obavještajne djelatnosti angloameričkih oficira za vezu.
Ograničenja su trajala sve do posjeta feldmaršala Harolda Alexandera Beogradu, kada je postignut sporazum i o obavještajnoj djelatnosti, odnosno do Titove upute Glavnom štabu da se ide na ruku savezničkim časnicima, da im se daju sve informacije, osobito one o neprijateljskim jedinicama, kao i uvid u neprijateljske dokumente koji su u partizanskim rukama, da im se dopušta odlazak na frontu itd.
Nakon što je, potkraj rujna, došlo do nenajavljenog iskrcavanja britanskih specijalnih jedinica u Albaniji, Tito je 1. listopada izdao i naredbu da bez pristanka Vrhovnog štaba saveznička vojska ne smiju stupiti na jugoslavensko tlo. Nazočnost savezničkih jedinica u Dalmaciji i inače je izazivala stalne poteškoće. Nakon oslobođenja Dubrovnika, koji je slovio kao anglofilski grad, Vrhovni štab se odmah pobrinuo da se u njemu ne usidre Britanci. Iz naredbi je očito da je britanska pomoć (u materijalu i automobilima) bila, doduše, dobrodošla, ali da je Vrhovni štab strahovao da će Britanci ujedno ubacivati svoje agente i dati utočište četnicima i ustašama ili im čak pomagati da pobjegnu na Zapad. Zato je Vrhovni štab naredio da se u Dubrovniku pojačaju organi sigurnosti i zatražio da mu se odmah dostave informacije o neprimjerenom ponašanju Britanaca. Zapleti su se u Dalmaciji razvlačili sve do siječnja 1945., kada je Titov šef kabineta priopćio Macleanu da se očekuje povlačenje britanskih jedinica iz Dubrovnika, budući da one više nisu potrebne. Tito se zbog toga, doduše, opravdavao Macleanu, ali je ipak napomenuo da se i sam uznemirio nad izvještajima o ponašanju britanskih vojnika (koji psuju NOP i miješaju se u lokalnu politiku), a i zbog toga što i nadalje dobivaju pojačanja i streljivo, iako nigdje nema nijednog Nijemca.
Jugoslavenska je strana u svojoj propagandi umanjivala značenje angloameričke pomoći, zbog čega je prosvjedovalo i britansko Ministarstvo vanjskih poslova, navodeći da se na radiju Slobodna Jugoslavija čuju uvredljive izjave o količini savezničke pomoći partizanima i tvrdnje da je Tito odbio pomoć UNRRA-e. Od Macleana je zatraženo da kaže Titu da ubuduće svoje prigovore upućuje redovnim putem, umjesto što ih razglašava preko radija.
Jugoslavenske simapitje prema Sovjetima
U uvjetima rastućih napetosti između zapadnih saveznika i Sovjetskog Saveza, Jugoslavija je sve manje skrivala svoje simpatije prema sovjetskoj strani. Britanci su pak pomno analizirali pozadinu i posljedice pogoršanja odnosa s NOP-om i na kraju došli do zaključka sličnog Macleanovom iz rujna 1944: Uzvratimo li im istom mjerom ili pokušamo nešto iznuditi na političkom polju, još ćemo ih više gurnuti u ruski zagrljaj, a sami za sebe ili za bilo koga drugog nećemo dobiti ništa. Takav je zaključak još dugo poslije rata prevladavao u analizama Foreign Officea.
Prema svemu sudeći, i Sovjetski Savez je želio da se pogoršaju odnosi između Jugoslavije i Zapada, a u ostvarivanju te želje imali su udjela i sovjetski vojni izaslanici u Jugoslaviji. Ako ništa drugo, nastojali su sijati sumnje i nepovjerenje između dviju strana. Elizabeth Barker piše da su ljeti 1944. Sovjeti na razne načine utjecali na Tita i da ga je Staljin upozoravao da ne podliježe utjecaju Britanaca i ne dopusti njihovo miješanje. Propaganda u prilog Sovjeta još je pojačana nakon oslobođenja Beograda, o čemu svjedoče mnoge izjave i govori vodećih ljudi NOP-a. U listu Borba i drugdje propaganda je isticala ulogu Crvene armije i hvalila sovjetsku bratsku pomoć, a omalovažavala britansku te krivila Britance za razne teškoće. Tim povodom je Josip Smodlaka siječnja 1945. u Beogradu u svom dnevniku zabilježio: Naši vođe posvuda vide neprijateljski prst Engleske…
Rezerve spram jugoslavenske federacije
Saveznici suimali rezervi i u pogledu jugoslavenske federacije i njezinih šansi da uspije. Posve su bili svjesni opasnosti od težnje za obnovom srpske hegemonije. Roosevelt je 17. svibnja 1944. (kad su već bili u toku pregovori saveznika i Tita o zaključivanju sporazuma sa Šubašićem) pisao Churchillu da njih dvojica moraju i nadalje računati i s mogućnošću da nova zajednička vlada neće biti uspješno rješenje za Jugoslaviju. Osobno bih radije vidio jednu Jugoslaviju, pisao je Roosevelt, ali tri posebne države (tj. slovenska, hrvatska i srpska država) s posebnim vladama, udružene u balkanskoj federaciji, mogle bi riješiti mnoge probleme. Slabost monarhije vidio je i u tome što se kralj Petar poistovjetio s velikosrpskim krugovima. Napomenuo je da mu je još prije godinu dana kralj Petar rekao da će on – stvori li se u Jugoslaviji, umjesto jedne, više država – postati kralj Srbije; zažarenih mu je očiju ponavljao da je on Srbin.