Njemački politolog Oswald Spengler nakon završetka Prvoga svjetskog rata napisao je svoje čuveno djelo “Propast Zapada”. Naravno, motiva mu nije nedostajalo – uvidjevši sve strahote kroz koje je upravo prošao Stari kontinent i nakon kojih je njegova domovina ostala poražena, opustošena, ponižena i trajno moralno osakaćena. Govoreći o “dobroj staroj Europi”, Spengler joj je posvetio sljedeće riječi: “Ti umireš. Vidim u tebi sve značajke stigmi propasti. Mogu dokazati da tvoje golemo bogatstvo i tvoje golemo siromaštvo, tvoj kapitalizam i tvoj socijalizam, tvoji ratovi i tvoje revolucije, tvoj ateizam, tvoj pesimizam i tvoj cinizam, tvoj nemoral, tvoji uništeni brakovi i tvoja kontrola rađanja, cijede iz tebe i posljednju kap krvi odozdo i ubijaju te odozgo, ubijaju te u mozak i istrijebit će te – mogu ti dokazati da se kod tebe vide svi znakovi umirućih zemalja iz davnih vremena – Aleksandrije, Grčke i neurotičnoga Rima”.
Da ne znate o čemu je riječ, pomislili biste da netko govori o Europi današnjice – preciznije “kolektivnom Zapadu” koji se našao u vrlo sličnoj situaciji, o kojoj tako nihilistički piše njemački politolog. Jer ono što su Europljani, odnosno njihove elite sposobne učiniti sebi, ali i “ostatku svijeta”, vjerojatno ne može nitko. Europljani su se naviknuli na komfor i siguran život u kojem su uživali više od pola stoljeća nakon što su – mnogi su pogrešno vjerovali – izvukli pouke iz svoje krvave i opterećujuće prošlosti, prije svega iz pakla Drugoga svjetskog rata u koji ih je uvukao Adolf Hitler i njemačka nacistička ideologija i koji im je još bio urezan u sjećanje. Ali sjećanja blijede, a s njima i oprez, pa tako svemu lijepom jednom dođe kraj.
Vrijeme žrtve
“Veliki brat” upravo je Europljanima objavio kako je došlo vrijeme da se za “sigurnosni kišobran” ispod kojeg su desetljećima besplatno živjeli i razvijali se – od sada mora plaćati. Štoviše, za njega će se oni morati žrtvovati ne samo novcem nego i ljudima i materijalnim sredstvima. Jer novi veliki rat ponovno je pred vratima – kaže on, čineći sve da to toga i dođe. Zapravo, kako je papa Franjo rekao još prije desetak godina – Treći svjetski rat već je počeo. I sigurno to nije izrekao bez razloga, ne znajući što govori i ne shvaćajući što se događa i koje zle sile manipuliraju današnjim svijetom želeći ga odvesti u propast. A propast je bliža nego ikad, a prema njoj vode i u tu se svrhu koriste svi manipulativni instrumenti: od ideoloških do manipulacija (geo)političkim i ekonomskim interesima – uvlačeći u taj smrtonosni vrtlog beskonačnih podjela, mržnje i borbi sve više naroda i zemalja, pri čemu se tomu više nitko ne može suprotstaviti.
To je i najbolji znak da sve ovo nekako poprima i eshatološku dimenziju borbe dobra i zla, u kojoj se do krajnosti izmanipulirani ljudi više ne snalaze, kritički ne žele ili nisu sposobni razmišljati, ne razlikuju laž od istine i radije se prepuštaju “matici”, time nesvjesno pomažući nadolazećem kaosu. Na europskom se kontinentu upravo spušta nova željezna zavjesa. Zasad još prilično oprezno, da njezin tresak ne bi zgnječio nekoga koga ne bi smio. Ukrajinski sukob je onaj koji će odrediti njezine konačne granice, koje bi, prema zamislima moćnika, zadugo trebale ostati neprobojne. Međutim, neprobojna ostaje samo ljudska glupost koja je do toga i dovela i koja iz povijesti ne uči ništa – uvijek spremno ulazeći u rizike koji redovito završavaju katastrofom. A nema baš nikakva razloga da tako ne bude i sada. Za to su postavljene sve potrebne kulise, uloge su podijeljene, a akteri poznati. Proteklih mjesec dana u svijetu su, kao nikad prije – održana čak četiri velika i važna međunarodna summita, BRICS, G7, NATO i summit kaspijskih zemalja.
Pravi fijasko
Oni najbolje svjedoče kamo nezaustavljivo ide današnji svijet: prema podjeli, razdoru i neizvjesnim sukobima. Ovi sastanci globalnih moćnika poprimaju nekakvu grotesknu formu. Svojevrsnu smjesu zveckanja oružjem i farse. Parade ozbiljnosti i infantilnosti istodobno. Dječačke zaigranosti zbog napokon postignutog jedinstva koje to zapravo nije. Lažnih osmijeha u situaciji u kojoj nikom normalnom nije do smijeha. Prije svega tu mislim na zastarjeli format G7, formiran davne 1973. od tadašnjih najjačih ekonomija svijeta (SAD, Kanada, Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Italija, Japan) od kojih to neke već odavno nisu (što npr. prema kineskoj, znače ekonomije jedne Kanade, Italije…?), čiji se čelnici, u naizgled ležernoj i opuštenoj atmosferi pred televizijskim kamerama – svim silama upiru održati dosadašnji svjetski poredak u kojem oni imaju dominantnu ulogu i određuju pravila.
Ali nije im pošlo za rukom – sastanak je bio pravi fijasko. Međutim, usprkos neskrivenom zadovoljstvu uspostavljenim jedinstvom u pogledu Ukrajine kojoj je obećana svekolika pomoć koliko to god bude potrebno u njezinoj borbi s Rusijom, nervoza je na vrhuncu jer je svijest o neizbježnim velikim globalnim promjenama duboko prisutna u svakome od njih i nemoguće ju je prikriti, kao što je nemoguće prikriti i duboke probleme u njihovim društvima. Dovoljno je reći kako je talijanski premijer Draghi morao prije vremena napustiti summit zbog krize talijanske vlade: koalicijski partner – raspadajući Pokret 5 zvjezdica – zaprijetio je izlaskom iz vlade ako se Ukrajini nastavi isporučivati oružje i ako se nastavi kaos s novim migrantskim valom iz Afrike. Nešto ranije pala je bugarska vlada, a u Bruxellesu su održani masovni prosvjedi čak 80.000 ljudi zbog pogoršanja socijalnog stanja.
Domino-efekt
U Njemačkoj, golemi i najveći svjetski kemijski koncern BASF, star više od jednog stoljeća, koji je temelj njemačke industrije, zbog nestašice ruskog plina prošlog je tjedna najavio moguće zatvaranje – prvi put u svojoj povijesti. Apsurd je u tome što je ruski plin Nijemcima nadohvat ruke, u napunjenim cijevima novog plinovoda Sjeverni tok 2 spojenog s njemačkim teritorijem i spremnim za eksploataciju odmah. Ali ne – nova njemačka vlada odrekla ga se i prije ruske intervencije u Ukrajini koja joj je samo poslužila kao kulisa za takvu otprije definiranu odluku. Dovoljno se prisjetiti da su i Zeleni i Slobodni demokrati, kao dio SPD-ove koalicijske vlade, i prije nego što su u studenome prošle godine došli na vlast, najavljivali zatvaranje tog plinovoda, a da je državni mrežni regulator još u listopadu donio odluku o odgodi certifikacije plinovoda “do daljnjeg”, nakon što su protiv njega oštre sankcije uvele Sjedinjene Države.
U Velikoj Britaniji priprema se prvi opći generalni štrajk još od 20-ih godina prošlog stoljeća. U Francuskoj je Macron nedavno izgubio nadzor nad parlamentom ostavši na izborima bez čak stotinjak svojih zastupnika, a krajnja ljevica i desnica Marine Le Pen – obje snažno za suverenističku francusku politiku, ostvarile su povijesne rezultate, ovladavši parlamentom. Istodobno, EU i Josep Borrell najavljuju mogućnost ukidanja nužnog konsenzusa o vanjskopolitičkim pitanjima i uvođenje instrumenta kvalificirane većine kao preduvjeta za buduće širenje EU-a. Hoće li jedna Francuska željeti predati i taj jedini preostali element suvereniteta bilo koje zemlje članice u vrijeme kada su u njoj spomenute suverenističke političke snage prvi put nadjačale one atlantističke ili joj možda prijeti Frexit? Sve su to pitanja i problemi na koje europske elite nemaju jasnog odgovora, ali se zato njihovi politički namjesnici pred kamerama rado kese i raduju naglo postignutom jedinstvu – kao da ih se sve to što se kod njih doma događa uopće ne tiče ili da nije važno.
Ništa nije važno
Jer cilj je zadan i on je samo jedan: poraziti Rusiju po svaku cijenu – makar to značilo i europsko samoubojstvo. Još jedan paradoks sa summita G7 koji jasno ukazuje na krajnju ozbiljnost ukupnog stanja. Na njega su, kao gosti, pozvani i čelnici pojedinih drugih važnih svjetskih i regionalnih država, poput Indije i Argentine, kao i Afrike – kako bi se pojačao dojam globalne orijentacije G7, odnosno njegova djelovanja na dobrobit cijelog svijeta. I ništa sporno u tome ne bi bilo, da se nije dogodilo sljedeće: drugog dana summita, u idiličnom ambijentu bavarskih Alpa, argentinski predsjednik Alberto Fernandez, kao gost, daje šokantnu izjavu koju odmah prenosi britanski Reuters – Argentina je predala zahtjev za članstvo u formatu BRICS, a čine ga Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR. Onom istom koji sada predstavlja najveći izazov globalnim namjerama G7 i o čemu se s obiju strana otvoreno govori (riječ je o njihovim potpuno drukčijim poimanjima svijeta i njegove budućnosti).
A da bi dojam bio potpun – isti dan je i Iran potvrdio kako je poslao zahtjev za članstvo u BRICS-u. I kao “šlag na torti”, tijekom sastanka G7 stiže i vijest iz Indonezije, prema kojoj je Jakarta, usprkos snažnim američkim pritiscima, uputila službeni poziv ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu za rusko i njegovo osobno sudjelovanje na sastanku zemalja G20 u studenome ove godine na Borneu. Još indikativnije: istog dana i njemački kancelar Olaf Scholz i predsjednica EK Ursula von der Leyen izjavljuju kako se oni ne slažu s isključenjem Rusije i Putina iz formata G20. Dalje, indonezijski predsjednik Joko Widodo nekoliko dana nakon toga, 30. lipnja, stigao je u posjet Moskvi i sastao se osobno s Putinom i s njim razgovarao o globalnom problemu s hranom. Indonezija je velika uvoznica ruskog žita, umjetnih gnojiva, oružja, i nikakav zapadni embargo na Rusiju neće spriječiti njihov nastavak suradnje, navode ruski mediji i analitičari nakon sastanka.
Gole činjenice
Globalna važnost Indonezije postaje sve veća: to je najveća muslimanska zemlja svijeta s oko 300 milijuna stanovnika; članica je G20, a najveća je i najvažnija članica utjecajne organizacije ASEAN – koja politički, ekonomski i kulturno povezuje zemlje jugoistočne Azije. One iste čije je čelnike američki predsjednik Biden prije otprilike dva mjeseca na sastanku u Washingtonu neuspješno pokušao pretvoriti u protukineski instrument. O fijasku tog sastanka izvijestili su i ugledni američki mediji. Iako su pojedine članice ASEAN-a zabrinute političkim nastupom Pekinga, poput Vijetnama, Kina je njihov daleko najveći trgovinski partner i ASEAN-u ne samo što nudi nego i s njim realizira brojne unosne projekte koje spremno financira, ne dajući prazna obećanja i ne razbacujući se frazama ideološkog karaktera – zbog čega nikomu od njih ne pada na pamet nepotrebno ulaziti u sukobe s moćnim azijskim divom.
O fijasku summita G7 piše i ugledni američki medij POLITICO u svom članku “View from the summit: A self-defeating G7 fails on all fronts”, u kojem, između ostalog, navodi: “Kad su završili razgovore, činilo se da najmoćniji svjetski čelnici petljaju po marginama i ne uspijevaju na svim frontovima — nemoćni zaustaviti ruski rat ili zaustaviti da cijene izmaknu kontroli, nesposobni zaustaviti topljenje ledenjaka Zugspitze ispod kojeg je summit i održan ili čak okončati blokadu milijuna tona ukrajinskog žita… Dok su se hvalili neuobičajenim i zajedničkim ciljem bez presedana u suočavanju sa svim tim izazovima, rješenja koja su poduprli u nekim su se slučajevima činila samoporažavajuća i kontradiktorna, poput pokušaja snižavanja cijena ruske nafte i plina, dok su istodobno ponavljali svoje ciljeve za prekid uporabe fosilnih goriva. Oni žele okončati rat, ali ne i boriti se u njemu. Oni žele promicati kapitalizam temeljen na pravilima, dok nameću kontrolu cijena energije”.
Dobili što žele
Kina trenutačno predsjeda formatom BRICS koji je tjedan dana prije G7 održao svoj virtualni summit na vrhu. Taj format, od samo pet država, ali kakvih, okuplja više od 40 posto ukupne svjetske populacije i čini 26 posto svjetskog BDP-a. S Argentinom i Iranom to će biti još više, a Peking i ne skriva da u BRICS-u uskoro želi vidjeti i Indoneziju i Egipat koji su za to već spremni i o čemu će se sigurno postići suglasnost. Nije tajna da su za BRICS zainteresirani i 130-milijunski Meksiko, ali i UAE i Saudijska Arabija koje su već članice Razvojne banke BRICS, čiji je inicijator bila Indija.
I iz Turske su ne jednom stizale izjave o njezinoj zainteresiranosti za članstvo u tom formatu. Ankara neskriveno djeluje na svom samostalnom geopolitičkom nastupu, što se još jednom očitovalo i na prošlotjednom summitu NATO-a, kada je konačno deblokirala prijam Finske i Švedske, ali tek nakon što je s njima postigla sporazum u kojem su ove dvije pristale na ispunjenje doslovno svih turskih zahtjeva. A da ne bi bilo zabune, Ankara je već idućeg dana poslala službeni zahtjev Stockholmu i Helsinkiju za izručenje 30-ak osoba povezanih s radikalnim kurdskim pokretima ili u Turskoj zabranjenom oporbenom organizacijom FETO. Osim toga, na summitu su se čule naznake i da će SAD Turskoj ipak isporučiti tražene zrakoplove F-16, što je odbijao činiti zbog “neposluha” Ankare vezanog uz nabavu ruskih sustava PZO S-400 Triumf. I sve to bez obzira na to što Ankara ne želi i neće ni nakon ovoga pokrenuti proturuske sankcije.Turska možda trguje, ali trguje isključivo za svoje interese i od njih ne odstupa. Uostalom – tko od velikih ne trguje? Ne trguju samo vazali. A ono što je, između ostalog, rečeno u završnoj deklaraciji BRICS-a, jasno ukazuje kako svijet više nikada neće biti isti: usvojena je odluka o potrebi osiguranja nove međunarodne alternative američkom dolaru. Na sutradan održanoj platformi BRICS+ sudjelovalo je čak 15 država promatrača i mogućih budućih članica tog formata, između ostalih Alžir, Etiopija, Egipat, Indonezija, Meksiko, Malezija, Tajland…
Bolne točke
U The Financial Timesu komentator Edward Luce u autorskom članku “The West is falling quarantine to Russia”, između ostalog navodi: “Jedan od najneugodnijih aspekata američkih rasprava o Ukrajini je stupanj samoobmana o globalnom jedinstvu. Ta je pretpostavka pogrešna. Bojim se da SAD i Zapad u cjelini ignoriraju reakciju ostalog svijeta na Putinovo barbarstvo. Rat u Ukrajini povećava potražnju za multipolarnim svijetom, koji se jako razlikuje od onoga u što smo mi sebe uvjeravali. Veliki dio ne-zapada iščekuje stratešku autonomiju. Rat u Ukrajini udara svijet po dvjema bolnim točkama: cijenama hrane i energenata. Radikalno odsijecanje Zapada od Rusije sudara se s geopolitičkim ograničenjima. Zemlje poput Kine i Indije pomažu uspostaviti alternativne platne sustave i tranzitne rute za ruske proizvode. One također blokiraju nastojanja Zapada za isključenje Rusije iz globalnog sustava”. Zapadu, koji čini samo 1 od gotovo 8 milijardi ljudi, zapravo, prijeti izolacija od svijeta. Ako se što kvalitetno i dubinski ne promijeni u njegovu globalnom pristupu, na kraju bi mogao, poput kanibala – početi proždirati samoga sebe. Čini mi se da se to već i događa i da je prva žrtva Europa.