Onkraj sasvim neobične odluke Andreja Plenkovića o zanemarivanju nedavne izborne volje hrvatskih birača po kojoj će buduću vladu sastaviti uz pomoć izbornih sirotana (HNS i Reformisti, odnosno uz pomoć žalosnih šefova bivšega i aktualnoga pokojnoga HNS-a) te nacionalnih manjinaca – gdje doslovno nitko od tih i takvih HDZ-ovih partnera u budućoj vladi nema izbornoga legitimiteta – uoči sastanka narečenih manjinaca s predstavnicima bivšega i sadašnjega vladajućega HDZ-a na Markovu trgu, Hrvatsku je fascinirao Veljko Kajtazi, u političkoj javnosti poznat kao “zastupnik Roma”, izjavom da “Klub zastupnika nacionalnih manjina” očekuje barem tri mjesta u novoj vladi, pa je kao “manjincima” najzanimljivija izdvojio ministarstva: 1.) znanosti i obrazovanja, 2.) uprave te 3.) regionalnog razvoja i fondova Europske unije.
Naravno, riječ je o napola blefu, a napola o nepotrebnoj provokaciji hrvatske javnosti: prvo, jedinstveni “klub zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru” uopće ne postoji (jer su hrvatski etnički Srbi u Hrvatskom saboru ionako samoizdvojeni sa svojom zajamčenom “trojkom”), a drugo, jer bi od Plenkovića definitivno bilo samoubilački kad bi takvo što učinio (s obzirom na to da preostalih pet zastupnika nacionalnih manjina, kao što se zna, nema izbornog legitimiteta, već su unaprijed “zajamčeni” nelogičnim izbornim zakonom).
Prema tome, ništa se od toga Kajtazijeva prijedloga nije dogodilo, a čudnovato bi bilo očekivati i da bi se moglo dogoditi.
Osam romskih skupina
Tko je Veljko Kajtazi, navodno pravoslavni Rom s Kosova s albanskim prezimenom, čije je poznavanje hrvatskoga jezika otprilike identično dalmoškom poznavanju talijanskoga, koga to on u Hrvatskom saboru tobože zastupa (osim Roma)?
Na izbornim se hrvatskim listama za Sabor Kajtazi pojavio 2011., kada je od ukupnih 4572 birača (a ima 12 etničkih skupina: austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske etničke zajednice) u Hrvatskoj za njega glasalo njih – 863. Daleko je bolje prošao kad je 2016. od ukupno 3781 (među tih 12 etničkih skupina!) za njega glasalo čak 2010 birača, a najbolje je prošao sada, 2020., kada je među 4772 važećih listića za tih 12 etničkih skupina prikupio čak 3745 glasova.
Nota bene: Romi u Hrvatskoj su jedna od 22 u Ustav uglavljene nacionalne manjine. Od ovih spomenutih 12, prema zadnjemu popisu stanovništva iz 2011. godine, u Hrvatskoj živi 16.975 Roma, od čega najviše u Međimurskoj županiji. Uz to, u Hrvatskoj živi osam različitih romskih skupina (autohtoni hrvatski Romi su Lovari). Prema vjeroispovijedi, većina Roma u Hrvatskoj su katolici (8299), zatim muslimani (5039) te najmanje pravoslavci (2381).
Istodobno, prema popisu stanovništva iz 2011., u Hrvatskoj živi 297 Austrijanaca, 350 Bugara, 2965 Nijemaca, 672 Poljaka, 475 Rumunja, 2337 Rusina, 300 Turaka, 1977 Ukrajinaca, 576 Židova i samo 12 Vlaha.
Sve njih zastupa Veljko Kajtazi.
Oficir JNA
Veljko Kajtazi rođen je 14. veljače 1960. godine na Kosovu, u većinski srbijanskoj zajednici, u Kosovskoj Mitrovici, u tzv. u radničkoj obitelji, pa se po svršetku osnovne škole 1974. zaputio na školovanje u Vojnu školu u Sarajevo koju je, naravno, završio, i to 1978., da bi, logično, po nastavku srednje škole, u Prištini završio VTVŠ, smjer energetika i diplomirao 1985. te dobiva zvanje inženjera elektrotehnike (tko zna je li to bio čin poručnika ili čin kapetana JNA?). Do 1991. radio je u Vojnoj zračnoj luci Pleso u Zagrebu kao “oficir za obradu podatka” JNA, možda čak, a možda i ne (?!), u doba “Kikaševa aviona”.
Nakon toga, od 1992. godine, bio je profesor elektrotehnike – gdje? – u jednoj srednjoj školi u Virovitici. Na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu 2005. – što bi valjalo provjeriti! – položio je pedagoško-psihološke predmete, čime je stekao status “pedagoga i psihologa”, da bi na Županijskom sudu u Zagrebu položio ispit za stalnoga sudskog tumača romskog jezika (romani chib).
En passant, taj romsko-srpski jezik, odnosno miješani jezik u u kojemu ima dijelova srpskoga (južnoslavenskoga jezika, koji pripada tzv. srpsko-hrvatskomu idiomu), s jedne strane, te romskoga (indoarijskog jezika), s druge, kojim govore Romi u Srbiji (zvani: Cigani) i u vezi s kojim je 2005. godine objavljena tzv. prva gramatika romskog jezika u Srbiji, koju je napisao lingvist Rajko Đurić pod naslovom “Gramatika e Rromane čhibaki”, s jezikom hrvatskih Roma, u nekoj je dalekoj povijesnoj vezi.
Crni pojas
Veljko Kajtazi, nositelj crnoga pojasa petoga dana, od 22. prosinca 2011. do danas obnaša dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru kao predstavnik 12 nacionalnih manjina. Jer, on se još od 1972. (tada još živeći u sirotinjskoj obitelji od šestero djece) aktivno i profesionalno bavio karateom s kojim se upoznao u rodnom gradu, a nastavio je trenirati tijekom školovanja u Sarajevu i Zagrebu, gdje je doživio najsjajnije trenutke svoje natjecateljske karijere, pa zagrebački karate-klubovi Vrapče, Hidroelektra, Dinamo i velikogorički Radnik svoje najveće uspjehe 1980-ih godina zahvaljuju upravo Kajtaziju, koji je nekoliko godina zaredom osvajao naslov prvaka Hrvatske (1980., 1981. i 1982. godine) u poluteškoj kategoriji, a 1981. i u apsolutnoj kategoriji.
Premda se to ne uklapa u JNA, ali se možda uklapa u KOS, prepišimo to: uspjesi u pojedinačnoj i ekipnoj konkurenciji rezultirali su i priznanjem Karate saveza Hrvatske. Naime, 1981. godine Kajtazi je proglašen najboljim sportašem Hrvatske. Osim odličja na prvenstvima Hrvatske, osamdesetih je godina osvajao brojne turnire, a uspješno je sudjelovao na europskim i svjetskim prvenstvima. Kao natjecatelj okušao se i u Sloveniji, u klubovima “Boris Kidrič” Maribor i Ruše, te je godine 1990. i 1991., pri kraju svoje natjecateljske karijere, osvojio titulu prvaka Slovenije.
I tako dalje: ako je Veljko Kajtazi od 1978. do 1985. bio u Vojnoj akademiji u Rajlovcu pokraj Sarajeva, kako je onda od 1985. do 1987. mogao završavati Višu trenersku školu u Splitu te postati trener karatea i nekoliko godina zaredom osvajati naslov prvaka Hrvatske (1980., 1981. i 1982. godine) u poluteškoj kategoriji, a 1981. i u apsolutnoj kategoriji, te u klubovima Dinamo, Hidroelektra i Ruše imati dvojaku ulogu trenera i natjecatelja pa se početkom devedesetih godina posvetiti isključivo trenerskom radu i preuzeti stručno vođenje klubova u Virovitici, Pitomači i Đurđevcu, a uz to u Republici Hrvatskoj voditi karate-klubove Grubišno Polje 91, Garešnica i Shotokan Virovitica, ali i u Mađarskoj, te postati prvim “hrvatskim majstorom” registriranim u Međunarodnoj tradicionalnoj karate federaciji (ITKF-u), a od 2000. godine nositeljem crnog pojasa 5. dana i titulom senseija (učitelja), kad i kako je (pred kim?) položio za stalnog sudskog tumača pri Županijskom Sudu u Zagrebu za romski romani chib jezik?
Romska problematika
Ono što je s tim pravoslavnim Romom albanskoga prezimena i srpskoga imena ipak dobro jest da se on romskom problematikom (iako malko zakašnjelo u odnosu na nas) aktivno bavi od 1998. godine: bio je utemeljitelj i dugogodišnji predsjednik Udruge za promicanje obrazovanja Roma u Republici Hrvatskoj “Kali Sara”, na čijoj je tradiciji kasnije formiran Savez Roma u RH “Kali Sara” kao krovna organizacija Roma u Republici Hrvatskoj. Od 2003. do 2007. godine bio je član Predsjedništva Vijeća romske nacionalne manjine Grada Zagreba. Organizator je niza ljetnih škola za romsku djecu na temu “Uporaba i poznavanje romskog jezika” i sličnih radionica na istu temu. Inicijator je obilježavanja Svjetskog dana romskog jezika – 5. studenoga te od 2009. godine organizator međunarodnog simpozija “Svjetski dan romskog jezika”. Simpozij se održava svake godine od 3. do 5. studenoga u Zagrebu, a na njemu sudjeluje velik broj lingvista, književnika i romologa iz akademskog svijeta. Na prvom simpoziju 2009. godine donesena je Deklaracija u povodu Svjetskog dana romskog jezika na temelju koje je donesena i Povelja o proglašenju 5. studenoga kao Svjetskog dana romskog jezika, koju je 5. studenoga 2008. godine potpisalo dvjestotinjak uglednika, doktora znanosti, hrvatskih političara, romskih lidera i predstavnika iz Europe. Obilježavanje tog dana priznala je i Međunarodna romska unija (IRU). U Hrvatskom saboru je na prijedlog Veljka Kajtazija, dana 25. svibnja 2012. godine, jednoglasno usvojen zaključak o priznavanju 5. studenoga kao Svjetskog dana romskog jezika, a krajem 2015. godine je i UNESCO isti dan proglasio Svjetskim danom romskog jezika. Autor je prvog Hrvatsko-romskog i romsko-hrvatskog rječnika (2008.), Povijesti romske književnosti (2011.), serijala od osam slikovnica “Sara” te Zbornika – Svjetski dan romskog jezika te niza drugih izdanja. Član je stručne regionalne grupe, tzv. sarajevske grupe koja radi na standardizaciji romskoga jezika u zemljama regije. Također je član Međunarodne romske unije (IRU) i Romske interparlamentarne organizacije (RIPO). Oženjen je i ima tri sina.
Ukratko, zanimljivo je, čak i veselo, kad naš drug Veljko Kajtazi zatražuje, potražuje, istražuje, natražuje i traži tri ministarstva u hrvatskoj Vladi.