“Koaliciono” trgovinsko izvršno vladanje nad Hrvatskom, sad već u solidnom vremenskom nizu od šest godina, nimalo nije smanjilo nastojanja prikazivanja Hrvatske po obrascu vječne krivnje za svekoliku prošlost, za manjinsku netolerantnost, za primjenu nasljedne nacionalističke simbolike i retorike, za ugrožavanje uvijek jednih te istih čak i kad su u izvršnoj vladajućoj simbiozi i za slične obrasce po kojima je Hrvatsku najjednostavnije vraćati u prošlost i mijenjati po njihovim anacionalnim željama i davno već uspostavljenim planovima.
Bilo bi logično očekivati u ovakvom “koalicionom” trgovinskom izvršnom vladajućem partnerstvu ublažavanje stalnih pritisaka i konačno zaploviti prema većoj uređenosti i razvijenosti hrvatskog društva i prostora.
Jednostavno je to, naravno, razumjeti, reći ili napisati, ali otklonom od tih obrazaca, pogotovo trgovinskih “koalicionista” naslonjenih uz izvršnu vladavinu s puno pojedinačnih, grupnih i manjinskih interesa, gubi se već uigrana i puno puta iskušana metoda negiranja hrvatskih nacionalnih povijesnih i civilizacijskih vrijednosnih kategorija.
Istina, nema ni s vladajuće većinske izvršiteljske moći gotovo nikakvih potreba i pritisaka barem ublažavanja antihrvatske retorike, a kamoli izravnih i rezolutnih reakcija na zapravo antihrvatsko djelovanje, koje uz svu nemirnost sadašnjice po puno osnova postaje izravna kočnica hrvatskoj uređenosti i ukupnoj razvijenosti.
Demografska neumitnost
Otklon od hrvatskih razvojnih potreba koji se jasno vidi i osjeća kod većine populacije izvan sadašnjih udruženih i zatvorenih političkih krugova mogao bi se zaustaviti kad bi se barem jedanput s razine trgovinskih “koalicionista” progovorilo o pripadnosti hrvatskom povijesnom i civilizacijskom okviru, naravno sa svojim etničkim razlikovnostima i posebnostima. Barem jedanput. Međutim, to se ne događa, zato što takav osjećaj ne postoji i zato što se to u združivanju zbog vladanja nad Hrvatskom i usmjeravanja Hrvatske po željama drugih ne postavlja kao vrijednosna kategorija. Time je otvorena mogućnost gotovo svakodnevnog negiranja hrvatske prošlosti, a pogotovo novovjeke vezane za vojnu agresiju na Hrvatsku, okupaciju gotovo četvrtine hrvatskog teritorija, oslobađanje od agresora i trasiranje puta prema slobodi i samostalnosti.
Tako postavljenom obrascu vladanja vjerojatno i najveći problem današnje Hrvatske, demografski, zapravo ne predstavlja posebni problem jer je on samo nastavak “oslobađanja” Hrvatske od povijesnog naslijeđa s kojim Hrvatska ne može dalje u europski zagrljaj. Koliko god združeni “koalicionisti” saginju glavu i skreću pogled od nevjerojatne demografske destrukcije hrvatske populacije, svaki ih novi podatak poput zakonitosti i usuda vladanja sustiže i po ne znamo im koji put potvrđuje nastavak nestajanja, a time i ugrožavanja hrvatske razvojne i ukupne budućnosti.
Gotovo i nema djelatnosti ili sustava u kojima se ne osjećaju izravne posljedice odlazaka i starenja stanovništva, no i dalje apsolutno nikakvog pomaka prema demografskoj obnovi nema. Peti će im iseljenički kongres u Mostaru krajem lipnja ove godine ponovno po ne znamo koji put pokazati parametre, trendove i rješenja, a uz nazočnost velikih političkih faca u pozdravnom dijelu možda će nešto i ostati upamćeno. Državni je zavod za statistiku u svojoj statistici u nizu nedavno, 21. lipnja, ponovno potvrdio svu silinu prirodnog nestanka hrvatske domicilne populacije i povijesnih demografskih negativnosti.
Prirodni pad
Već standardni i dulji vremenski trend prirodnog pada nastavljen je i u trećini godine pokazao je gotovo 11.000 (točnije 10.948) više umrlih nego rođenih. Nastavi li se takav trend, do kraja ove godine mogao bi prirodni pad ukupnog hrvatskog domicilnog stanovništva biti i veći od prošlogodišnjeg najvećeg apsolutnog minimuma u hrvatskoj demografskoj povijesti, kada je iznosio -27.106 više umrlih nego rođenih. Prevladavajući će faktor prirodnog pada stanovništva u uvjetima slabljenja virusne krize u nadolazećem razdoblju do kraja godine biti velika starost hrvatske populacije.
Međutim, nije to i jedina zabilježena demografska negativnost u tim najnovijim podacima Državnog zavoda za statistiku od 21. lipnja ove godine. Podaci o broju rođenih u mjesecu travnju ove 2022. potvrđuju kako je 2502 rođenih najmanji mjesečni broj rođene djece uopće od vođenja službene demografske statistike od samostalnosti Hrvatske.
Koga je to uopće zabrinulo u npr. Državnom uredu za demografiju Vlade RH, u Vladi, u udruženom partnerstvu ili bilo gdje u državnim institucijama? I onda se čude kad im se na to ukazuje, ljute na sve upite o tome, opravdavaju velikim postignućima na tom polju i slično. Sve je ostalo puno važnije u zemlji koja demografski nestaje, kao npr. podizanje kreditnog rejtinga, uvođenja eura i niz drugih pokazatelja po glavi stanovnika. Čekajući po tim osnovama novu europsku hrvatsku uređenost, Hrvatska će izgubiti najvrijednije što ima – svoju mladost, sigurnost i svoj revitalizacijski potencijal.
Ipak, najvažnije je hrvatsku javnu i ukupnu scenu stalno podsjećati na hrvatski vječni krimen i sve njegove implikacije, inače vidljive samo postojanim anacionalnim sljedbenicima u svim varijantama hrvatske simbolike, retorike i razvojne potrebe. Zaboravljajući, ili bolje reći, svjesno zanemarujući i preskačući nedavnu prošlost i sva zbivanja, uzroke i posljedice u njoj. Primarni problem nije naravno u takvom anacionalnom pristupu, zato što se on nije promijenio s političkim i teritorijalnim promjenama početkom devedesetih, već u mirnoći i partnerskom prihvaćanju recentnih vladara Hrvatske njihova anacionalnog djelovanja.
Svjesni zaborav
Raspravljajući i danas još o tome tko je napao Hrvatsku početkom devedesetih prošlog stoljeća, na čijem se teritoriju vodio rat, koji su bili razlozi okupacije Hrvatske, koje su to sve postrojbe krenule na hrvatski teritorij ili bile na njemu, koliko je okupacija Hrvatske trajala, kakva je uloga sudionika današnje političke scene bila i slično, samo potvrđuje naslovnu pretpostavku o ideološkom anacionalnom djelovanju koje ne prestaje. Zadatak je uvijek isti, uz nastojanje da izgovoreno putem novinskog najamništva poprimi čak i formalnu znanstvenu formu, neovisno o ideološkoj osnovi i samoj razini autorske spoznaje i naročito već potvrđenim pokušajima friziranja povijesti, znanstvenih istina i navođenja nepostojećih autorskih dometa u ranim radovima. Primjera ima podosta, ali za pokazivanje i potvrđivanje svjesne namjere nametanja njihovih istina može poslužiti i navedeni.
Goldstein: “Ne možemo ustaše i domobrane, odnosno HOS, zvati hrvatskom vojskom”.
Goldstein: “Ali, onda imate ali. 10 dana nakon Jasenovca se ide na Bleiburg i tamo se govori da je tamo stradala hrvatska vojska. Ustaše i domobrani nisu bili hrvatska vojska, oni su borili protiv hrvatske vojske, a to su bili partizani. Ne moramo partizane zvati hrvatskima, ali ne možemo ustaše i domobrane, odnosno HOS, zvati hrvatskom vojskom. Ne može se govoriti da je tamo ubijeno 200 tisuća ljudi, ne može se govoriti da su tamo ubijani žene i djeca jer to nije istina. ” (N1 Hrvatska, 4. lipnja 2022.).
Koliko samo rezolutnosti u izjavi i povezivanju dvaju sasvim različitih vremena po puno osnova i to samo na temelju ideoloških potreba i bez osobnih mogućnosti izračuna demografskih potencijala koji nedostaju u popisu stanovništva bivše zajednice 1948. godine. Razina tih mogućnosti nije ni doseg izračuna relativnog broja koordinacije. Protiv koga su se HOS-ove postrojbe borile početkom devedesetih godina prošlog stoljeća i na čijem teritoriju? Kako nazvati vojsku koju su zaustavljali?
Jesu li HOS-ove jedinice napadale ili branile teritorij i stanovništvo na njemu? Kako onda nazvati vojsku koja je napadala? Znate li “naučnici” vrli što je osnovno obilježje fašizma ili uopće razliku prema nacizmu, nacionalizmu i sličnom? Naravno, ideološka vam limitiranost ne dopušta prihvaćanje istog; kad se zaželiš tuđeg teritorija i vojskom kreneš prema njemu osvajajući ga, razarajući i demografski prazneći. I nasuprot stane HOS npr. Koji ne može niti smije ideološkom siromaštvu biti hrvatska vojska, dok o vojsci koja osvaja i razara nikad ni riječi niti bilo kakve prispodobe. Mali samo podsjetnik ideološkim nasljednicima i vječnim zagovornicima svojih friziranih misli u funkciji preskakanja povijesti, nametanja istina, negiranja hrvatskih nacionalnih vrijednosti i vječnim dušobrižnicima propale totalitarne ideologije koju je osudila i Europa bez ikakvih dodatnih primisli.
Hrvatska vojska
“Tko su oni s ploče uopće bili? Nemate pojma vi na pohodu prema prošlosti i na pozicijama zbog kojih su oni i otišli, vi koji mislite da je trebalo mirno i sklopljenih ruku dočekati agresora, vi koji možete pokazati izrekom u svojoj europskoj širini i formalnoj obrazovanosti prazninu… Bili su veliki. Najveći.” (S. Šterc, Narod.hr, 10. svibnja 2020. godine).
“Njihov je angažman bio isključivo dobrovoljan, a njihov nepopustljivi karakter opisao je u svojoj knjizi Čovjek i rat prvi zapovjednik 4. brigade ZNG-a, general Ivo Jelić, u čiju su brigadu, među ostalima, HOS-ovci kasnije primljeni.
Najteže kod postrojbi HOS-a bilo je upravo mijenjanje njihova moralnog kreda koji nije priznavao uzmak, tj. povlačenje, makar za posljedicu imao stradavanje cijele postrojbe. To općenito nije uvijek korisno, ni vojnički bezuvjetno i logički opravdano (…) Međutim, postrojbe HOS-a su i formalnim ulaskom u brigadu taj problem svele na racionalnu i objektivnu potrebu. Lavovsku ulogu HOS-ovci su imali u obrani Vukovara. Od 58 pripadnika samostalne satnije HOS-a Vukovar, 28 ih je poginulo u Vukovaru ili oko njega.”
Tko je napadao i razarao Vukovar koji su branile i HOS-ove postrojbe? Što, uostalom, određuje vrijednost u najtežim ratnim razdobljima; simbolika, retorika ili postupanje? Postupanje prema komu? Prema napadnutima kojima su u najvećoj mogućoj razini ugrožena ljudska prava. Pravo na život npr. Da, bili su to hrvatski vojnici koji nisu s cvijećem dočekali osvajače hrvatskog teritorija niti su im pjevali “Give peace a chance”.
*Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr i 7dnevno