Dvije nastavničke grupe s Facebooka, Školska zbornica i 45 minuta, poslale su medijima i vladi očitovanje o najavljenim mjerama smanjenja plaća javnim i državnim službenicima. Kažu kako do informacija o smanjenju dolaze isključivo putem medija, ali da je potrebna pravovremena reakcija zbog mogućih vrlo ozbiljnih posljedica ako do smanjenja plaća dođe. Poručuju da jesu za solidarnost, ali da pritom ne smije biti povlaštenih, poput primjerice onih koji primaju povlaštene mirovine.
Navode i kako nisu za to da se plaće smanje primjerice liječnicima, ali da se treba pažljivo pristupiti smanjenju prava u drugim javnim službama.
Njihovo očitovanje prenosimo u cijelosti:
“Iako u jeku trenutne krize do informacija o planiranom smanjenju plaća unutar naše struke dolazimo isključivo iz medija koji kao izvor informacija navode Vladu Republike Hrvatske [1], smatramo kako je zbog mogućih vrlo ozbiljnih posljedica svake odluke potrebna pravovremena reakcija.
Zaposlenici u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju u Republici Hrvatskoj apsolutno su svjesni ozbiljnosti situacije u kojoj smo se našli, kao i mogućih dugoročnih ekonomskih posljedica. Podržavamo poteze Vlade oko pravodobnog i stručnog nošenja s posljedicama epidemije, kao i pravovremene ekonomske poteze s ciljem spašavanja privatnog sektora, odnosno cjelokupnog hrvatskog gospodarstva.
Neki rezovi su potrebni
Također shvaćamo i kako je u trenutcima krize potrebno da i učitelji, nastavnici, stručni suradnici i cjelokupno školsko osoblje pokažu solidarnost, kao što to svih ovih dana pokazuje cjelokupno hrvatsko društvo.
Neki od najavljenih „bolnih rezova“ nužno su potrebni, ali druge smatramo nepotrebnima.
Zašto ne bi bili solidarni oni s povlaštenim mirovinama?
Ono što smatramo nepotrebnim jest:
A priori odbijanje rezova u nekim sektorima.
Zabrinjavajuća je izjava premijera Plenkovića o tome kako se „mirovine neće dirati“. S ovom izjavom se možemo složiti ukoliko se odnosi na one mirovine koje nemaju status povlaštenih mirovina i koje iznosom ne prelaze iznos prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.
Dok govori o „solidarnosti cijelog društva“, premijer izričito navodi kako jedan dio društva ipak ne mora biti solidaran. Ova izjava je posebno zabrinjavajuća jer u Hrvatskoj trenutno preko stotinu i sedamdeset tisuća građana prima povlaštenu mirovinu, na što trošimo preko 6 milijardi kuna proračunskog novca.
Zbog ove činjenice Hrvatskoj je već prigovarala i Europska komisija, ali Vlada tu činjenicu još uvijek u potpunosti ignorira.
Ako učitelj za obavljanje svog posla može primati plaću od oko 5.500,00 kuna, zašto bi umirovljenik samo zbog svog „posebnog statusa“ primao znatno više? Naravno da postoje i mnogi drugi upitni proračunski troškovi oko kojih se spore različiti dijelovi političkog spektra.
Oko privilegija određenih skupina Hrvati su već tradicionalno podijeljeni, ali oko nekih drugih bi se konačno mogli i složiti.
Ignoriranje činjenice da se na javnom sektoru već štedi.
Samo neisplaćivanjem prijevoza (290 kuna po zaposleniku) te neisplaćivanjem naknade za smjenski rad, kao i neisplaćivanjem prekovremenih sati (zamjene), trenutno se dolazi do značajnih proračunskih ušteda.
Radi se o stavkama isplata kojih bi u novonastaloj situaciji bila suluda, ali ne možemo ignorirati ni činjenicu da država zbog toga već štedi. Prema okvirnoj procjeni samo ovih nekoliko stavki i samo za zaposlenike u obrazovanju, bez ostatka javnog sektora, državnom proračunu trenutno donosi uštedu od oko 34 milijuna kuna mjesečno.
Za usporedbu, to je preko 400% više od uštede koju je Ministarstvo znanosti i obrazovanja najavilo na reformi, a koja je, ne sumnjamo, sasvim slučajno točno ista kao i iznos koji je isto Ministarstvo ne tako davno zbog vlastite greške moralo vratiti Europskoj Uniji. U oba slučaja radi se o točno 6,4 milijuna kuna.
Najava uvođenja dispariteta unutar javnog sektora.
Već u prvim najavama govori se o tome kako se liječnicima plaće nikako ne smiju smanjivati, s čime se naravno u potpunosti slažemo. Međutim, „praćenje stečenih prava“ unutar javnih i državnih službi nešto je što sindikati već desetljećima odbijaju mijenjati. Ako sada zbog izvanrednih okolnosti dolazimo u situaciju da se uvodi disparitet unutar javnog sektora, smatramo da je krajnje potrebno da se isto provodi temeljito i promišljeno.
Zaposlenici u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju se, primjerice, prema angažmanu u trenutnoj situaciji nikako ne mogu uspoređivati s onima koji na „prvoj crti“ nadljudskim naporima u opasnost dovode vlastite živote, a tu prije svega mislimo na liječnike, medicinske sestre, policiju i vatrogasce. Međutim, u trenutnoj krizi učitelji, nastavnici i stručni suradnici obavljaju svoj posao u pojačanoj mjeri, a to svaka nadležna institucija poput Ministarstva znanosti i obrazovanja lakše nego ikad može provjeriti.
U sve virtualne učionice može se dobiti pristup, pa je provjera rada učitelja lakša nego ikad. I to ne samo rada s učenicima, nego i kontinuiranih timskih planiranja kojima se pokušava što brže i efikasnije prilagoditi novonastaloj situaciji, te doći do efikasnijeg učenja uz manje napora za učenike. Dakle – učitelji, nastavnici i stručni suradnici rade i jače nego inače. Dok se s nekima u javnom sektoru ne možemo uspoređivati, ne sumnjamo da za velik dio javnog sektora ne vrijedi isto.
Vjerujemo kako će ekonomski stručnjaci u Vladi i sindikatima pronaći odgovarajući model kojim bi svi zaposleni u javnom, kao i u privatnom sektoru, bili zadovoljni.
Jedan takav laički model mogao bi izgledati ovako:
a) Isplata prekovremenih sati onima koji rade pojačano i pritom ugrožavaju vlastite živote (liječnici, medicinske sestre, ostalo bolničko osoblje, policija, vatrogasci…)
b) Minimalno zadiranje u stečena prava uz zadržavanje osnovice i koeficijenta onima koji rade jednako ili pojačano (učitelji i nastavnici, ostalo školsko osoblje, zaposleni u HZZ-u…)
c) Rezanje prava, osnovice i koeficijenata onima kojima je opseg posla znatno smanjen (državni dužnosnici, zaposleni u raznim državnim agencijama, općinama, županijama…)
Moguće rezanje primanja i nakon prestanka izvanrednih mjera
Možda su neki zaboravili, ali podsjetimo kako se javni sektor tijekom prošle ekonomske krize dobrovoljno odrekao ugovorenih povećanja uz potpisanu obvezu Vlade Republike Hrvatske o tome kad će se to povećanje ipak dogoditi (nakon određenog uzastopnog gospodarskog rasta od najmanje 2%). Podsjetimo i kako je Vlada prekršila zakon odbijanjem isplate ugovorenog povećanja kad su se uvjeti za to ostvarili. Podsjetimo i da su sindikati na hrvatskim sudovima dobili probne tužbe protiv Vlade[8], kao i da zbog trenutne situacije do masovnih tužbi vjerojatno neće ni doći.
Budući da smo na taj način već izigrani od strane Vlade, smatramo kako je neophodno da se trajanje svih potencijalnih ušteda definira isključivo za vrijeme trajanja izvanrednih mjera.
Zbog svega navedenog apeliramo na sindikate javnih i državnih službi da nadolazećim pregovorima pristupe iznimno oprezno, kao i na Vladu Republike Hrvatske da ozbiljno analizira dugoročne posljedice svake nadolazeće odluke.
Zaposlenici u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju već su pokazali da se za vlastita prava znaju izboriti kada gospodarstvu ide dobro. Isto tako smo spremni u trenutcima krize biti apsolutno solidarni, ali samo ako će to vrijediti za cijelu državu na svima prihvatljiv način.
S poštovanjem,
Nastavničke grupe:
Školska zbornica
45 minuta”