Voljeli ga ili ne, jedno mu se mora priznati premijer Andrej Plenković svojom Vladom i državom rukovodi u najtežim uvjetima od Domovinskog rata.
Pandemija koronavirusa uz koju su stigli i razorni potresi doveli su Plenkovića kao lidera na veliki test, očekivanja od njega kao predsjednika Vlade u ovim krizama sve su veća, a u isto vrijeme mogućnosti i prilike sve manje. To što je osigurao Hrvatskoj europske injekcije financijske pomoći moglo bi biti nedostatno, jer postoji na našim plećima i onaj dio dugovanja koji se neće moći namiriti tim novcem. Neprilika koje prijete državi sve je više pa se paralelno s time i Plenković našao u gotovo uobičajenoj problematici koju je sa sobom i uz manje krize svim njegovim prethodnicima nosio drugi mandat.
Sanader je primjerice u drugom mandatu naprasno napustio svoju poziciju, dok su i samom Tuđmanu od sredine drugog mandata naslućivali poraze. I Sanaderova i Tuđmanova ostavština manifestirali su se na HDZ kojega je bilo potrebno regenerirati.
Bivša premijerka Jadranka Kosor nije znala ni umjela pokazati te regenerativne političke vještine, oporavak stranke krenuo je u Karamarkovoj eri putem koalicija s desnim političkim opcijama, dok je Plenkovićeva današnja politika vladajuće stranke nešto bliža onoj Sanaderovoj. Dodirna točka im je to što su obojica uveli Srbe u svoju vladu, a Plenković je baš poput Sanadera stranku preuzeo s ambicijom da je mijenja. Mora mu se priznati da je u toj korekciji HDZ-a djelomice uspio, njegovi ljudi na vodećim su pozicijama u stranačkoj hijerarhiji, obuhvatio je dio centra, dok s Tomom Medvedom nastoji privući dio desnog biračkog tijela, na kojem konkurencija nikada nije bila brojnija niti žešća.
Istovremeno je iz stranačke hijerarhije eliminirao takozvane predstavnike desnog krila, koji su otvoreno zagovarali Plenkovićev pad tvrdeći da ovaj stranku vodi u pogrešnom smjeru. Ako je suditi po rezultatima parlamentarnih izbora ta teza s desne fronte ipak ne drži vodu. No, tim rezultatima unatoč situacija je po Plenkovića u stranci, ali i Vladi daleko od idealne. Po njega nije dobro to što mu Vlada ovisi o tankoj većini, a u igru su se vratili i ljudi poput Martine Dalić, Božidara Kalmete i nekolicine zaboravljenih kapitalaca s prilično negativnom stigmom, što pokazuje da je Plenkovićev HDZ tek površno umiven u europske boje, i demokratske standarde.
Na površinu gotovo svakodnevno izlaze afere istaknutih članova stranke, a u isto vrijeme i afere onih bliskih stranci poput primjerice ‘cjepiša’ preko reda. Dok jedno te iste već viđene face dovodi, s Plenkovićem suradnju raskidaju oni iskusni i provjereni menadžeri poput Damira Vanđelića koji je odbio biti rezervni igrač Milana Bandića. Sve se to odvija uoči lokalnih izbora na kojima će se zapravo po prvi puta ozbiljno testirati Plenkovićev drugi mandat. Teško je očekivati da bi i eventualni poraz na tim izborima označio Plenkovićev kraj na čelu Vlade, no poraz bi ga zasigurno nagrizao.
Ti će izbori pokazati ostaje li Plenković na tronu ili počinje padati, a nezgoda u tome svemu jest i to što ovoga puta njegova sudbina ne ovisi samo o njemu, već i o lokalnim čelnicima koji nerijetko grcaju u aferama, ali i čelnicima zbog kojih sukob u HDZ-u ne jenjava premda ga se nastoji skriti pod javnosti i barem do svibnja zgurati pod tepih.