U središnjici Socijaldemokratske partije na Iblerovu trgu ovih dana sa zabrinutošću se razrađuje nekoliko mogućih scenarija za predstojeće izbore. Ankete daju blagu prednost SDP-u pred HDZ-om i mogućnost osvajanja relativne većine za stranku ljevice. Ali kad se matematika stavi na papir, projekcije ne daju previše razloga za optimizam. Iako govore drugačije u javnosti, čelni ljudi SDP-a znaju da su u svoju Restart koaliciju usisali gotovo sve političke opcije koje su spremne s njima koalirati, a prema trenutnim podacima prolaze u Sabor.
IDS, Glas, HSS i druge manje opcije ljevice već su pod SDP-ovim šatorom, a nekim drugim ljevičarskim i liberalnim skupinama poput kombinacije Fokus – Pametno ulazak u Sabor nije nimalo izgledan. Čak i da u Zagrebu i Rijeci prođe nekoliko ekstremnih ljevičara iz ekipe okupljene oko projekta Možemo, zajedno s njima i manjincima, koji ljube svaku vlast, SDP ni u kojoj računici ne prelazi 76 mandata u Saboru.
Značit će to da će većina ovisiti o dogovoru Domovinskog pokreta Miroslava Škore, koji će odnijeti značajan broj mandata – prema procjenama između 10 i 25 – i Hrvatske demokratske zajednice. Ono čemu se SDP-ovci nadaju jest kolaps tih pregovora i nemogućnost dogovora, odnosno igraju na taštinu Andreja Plenkovića koji ne bi prihvatio Vladu u kojoj ne može biti premijer.
Nemušti javni nastup
Značilo bi to samo jedno – ponovljene izbore tijekom 2021. Dio SDP-ovaca ovdje vidi priliku da se riješi najvećeg utega koji im sputava stranku, kojim smatraju samog predsjednika stranke Davora Bernardića. Njegovi nemušti javni nastupi, loš imidž i reputacija osobe koja se okružila istomišljenicima, a kažnjava razmišljanje vlastitom glavom stranačkih teškaša poput Peđe Grbina ili Siniše Hajdaša Dončića stranci donose samo negativne bodove i demotiviraju birače s ljevice, razmišljanje je važnog dijela strančkih dužnosnika.
Mnogi od njih priželjkuju Bernardića zamijeniti nekim uglednijim i prihvatljivijim širokoj ljevici, a u tom kontekstu sve se češće spominje i ime Zvonimira Mršića. Taj koprivnički političar koji je imao svoju karijeru i u realnom sektoru očito je opet zvijezda u usponu, iako ga se već u vrijeme odlaska Zorana Milanovića s čela stranke spominjalo kao potencijalnog novog šefa stranke, a u novije vrijeme i kao potencijalnog premijera u SDP-ovoj vladi koncentriranoj na gospodarstvo. Njega se ne odriče ni Bernardić, iako ga nije uvrstio na izborne liste, navodno u skladu s njegovom željom prepustio mu je pisanje gospodarskog programa i dopustio zapažene javne nastupe u predizbornom razdoblju.
Pitanje koje se nameće u ovom trenutku jest – je li Zvonimir Mršić zaista takav mesija kakvim ga SDP-ovci doživljavaju i može li on donijeti nešto novo na hrvatsku političku scenu?
Odgovori na to pitanje možda se kriju u detaljnijem iščitavanju Mršićeve biografije.
Želio vojnu karijeru
Zvonimir Mršić rođen je u Koprivnici 1966. godine. Kao mlad, planirao je ostvariti vojnu karijeru pa je završio tadašnju vojnu gimnaziju u Zagrebu te studirao Općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje je diplomirao 1990., kad su se Jugoslavija i JNA već debelo raspadale. Ipak, mora mu se priznati da je vrlo brzo okrenuo zastavu te se pridružio Hrvatskoj vojsci, za što je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata te medaljama Bljesak i Oluja.
Problema s pronalaženjem posla nakon završetka studija nije imao, nego je već 1990. osvanuo u Podravci, najprije kao novinar u tvorničkom listu, a poslije kao direktor odnosa s javnošću. Od 1997. se otisnuo u političke vode, prvo kao dogradonačelnik Koprivnice, a od 2000. do 2012. kao SDP-ov gradonačelnik toga grada. Paralelno s gradonačelničkim mandatom, od 2003. do 2012. bio je i u Saboru, a onda je 2012. postavljen za predsjednika Uprave Podravke.
Postavljalo se pitanje je li njegovo tadašnje imenovanje imalo političku pozadinu, na što Mršić nikad nije dao zadovoljavajući odgovor. Na nedavnom televizijskom gostovanju Mršić je na to pitanje samo kratko odgovorio kako to nije istina jer je i 2000. isto imao priliku doći na čelo Podravke, ali tada to nije htio. Valja podsjetiti kako je i 2000. i 2012. na vlasti bio – SDP. Štoviše, 2012. se tvrdilo da je Milanović tim imenovanjem uklonio Mršića kao potencijalnog konkurenta za šefa SDP-a.
Mršićev petogodišnji mandat na čelu Podravke mnogima je u Koprivnici ostavio gorak okus u ustima. Najviše onima koji su dobili otkaze te su otpremljeni iz tvrtke, a bilo ih je 1500, što je zastrašujuća brojka za jednu tako malu sredinu.
Abnormalni troškovi
To Mršiću najviše zamjeraju Podravkini sindikalisti, ali i sugrađani, pogotovo oni čije su obitelji osjetile posljedice tih otkaza. Nažalost, očito je da je Mršić radio u interesu kapitala, dioničara i isplate dobiti, a protiv socijalne osjetljivosti i lokalne zajednice.
Sindikalisti kažu kako Mršić nije otpuštao samo, uvjetno rečeno, nesposobne ili neperspektivne kadrove nego i dobar dio stručnog i pouzdanog menadžmenta koji je stasao u kompaniji i imao jako dobro znanje o tržištima, tehnologiji i unutarnjem funkcioniranju tvrtke. Istodobno, troškovi kompanije za uvoz sirovine rasli su u nebo.
Kao jedan od najvećih Mršićevih promašaja u medijima je naveden danski menadžer Jorn Pedersen, koji je u Podravku doveden kao čudotvorac koji će otvoriti strana tržišta, a u garaži tvrtke ga je odmah dočekao i luksuzni terenac VW Touareg. Pedersen nije uspio u otvaranju stranih tržišta ni kasnije u restrukturiranju tvrtke pa je s kompanijom postigao sporazumni otkaz ugovora o radu. Nedavno su mediji optužili Mršića da je tada izbjegao plaćanje poreza i doprinosa na Pedersenovu milijunsku otpremninu na način da ju je fiktivno isplatio kroz ugovor o konzultantskom savjetovanju, kao i da Pedersen uopće nije imao pravo na otpremninu jer je sporazumno otišao iz tvrtke. Mršić je sve to demantirao uz arugment dvojbene uvjerljivosti, da je – za sve znao i Nadzorni odbor.
Ogorčeni sindikalisti kasnije su pričali po medijima da je Mršić na početku mandata glumio običnog radnika, hranio se u menzi, dolazio na posao pješice i hvalio se da ima malu plaću. Onda je počelo razvoženje službenim automobilima, pa bonusi i dividende, a i plaća je uskoro povećana. Onda se u medijima doznalo da mu je plaća narasla sa 35 tisuća kuna mjesečno na 45 tisuća, i to zato što se na početku odrekao dijela prihoda. Na nedavnu zamolbu novinara da pokaže imovinsku karticu Mršić je to odbio rekavši da će to učiniti ako bude morao, ali je priznao da je dobro zaradio.
Česi odnijeli vodu
Iz poslovne perspektive, Mršiću se najviše zamjera skupa i nepotrebna afrička avantura, za koju se u startu moralo znati da je osuđena na propast. U svom mandatu Mršić je potrošio 200 milijuna kuna na plan širenja na tržišta Afrike, Bliskog istoka i Kine. Ambiciozno je 2015. osnovan ured u Dubaiju, a na samom kraju Mršićeva mandata dovršena je i gradnja tvornice Vegete u Tanzaniji. Ukupno je na tim tržištima na 200 milijuna kuna ulaganja prihodovano samo 20 milijuna kuna i cijeli suludi projekt je uprava koja je naslijedila Mršića ekspresno ugasila. Jedino sjećanje koje je preostalo na te dane predstavljaju savjeti za kuhanje s Vegetom na službenom jeziku Tanzanije, svahiliju, koji se još mogu pronaći na internetu.
Drugim velikim poslovnim promašajem smatra se prodaja strateški važne industrije vode pod brendom Studenac češkoj kompaniji Kofola, inače vlasnicima Radenske. Česi su ugrabili dobru priliku i kupili Studenac sa svim pravima na eksploataciju hrvatskog vodnog blaga, a Mršić ga je prodao jer je htio zaokrenuti tvrtku u drugom smjeru – valjda prema Africi. Sada Mršić u SDP-u vidi nadu za svoju bolju budućnost.