MLINARIĆ ĆIPE SE PRISJETIO SVOJIH NAJTEŽIH DANA: Od ovoga vam moraju poteći suze, opisao strahote iz srpskih logora!

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Za četiri dana obilježit će 30.obljetnica pada Grada heroja Vukovara i strašnih zločina koji su nakon toga uslijedili od strane JNA i pobunjenih Srba i svih drugih hordi koje su gotovo tri mjeseca napadale i razarale grad i sravnile ga sa zemljom.

Mnogi preživjeli branitelji kasnije su završili u srpskim koncentracijskim logorima a jedan od njih je i saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipe Mlinarić Ćipe koji se tih teških dana prisjetio na svom Facebook profilu.

 


Logor Stajićevo

Nakon zarobljavanja potrpali su nas u autobus i odveli u Srbiju. Dovoze nas u jedno malo, sablasno mjesto. Kroz prozor primjećujemo samo jednu lampu u cijelom mjestu, pa je noć još strašnija. Ne znamo gdje smo ali shvaćamo da smo dovoljno daleko od civilizacije i svjedoka, a to znači da će zločinci moći što god su naumili. Bili smo hrabri u ratu i nismo se bojali smrti. No, ovdje nas, u ovom napuštenom mjestu, u ovom mraku, ipak hvata strah. Kasnije ćemo doznati da se mjesto zove Stajićevo, malo nenaseljeno mjesto blizu Zrenjanina – u istočnoj Vojvodini. Pri dolasku u ovo mjesto bio sam uvjeren da će nas strijeljati. Bez identiteta, prava, i svjedoka, čovjek osjeti svu svoju ranjivost. Vukovar i sve ono što smo ondje bili, već sad je tako daleko iza nas.



 

Jedno je poginuti u boju, a drugo biti zgažen ko crv u dalekom nepoznatom mjestu, bez svjedoka, kad su sve bitke prošle. Otvaraju se prednja vrata autobusa i brutalno nas istjeruju van. U svakom postupku iskaljuju svu silu mržnje, uz psovke, udarce, glasno deranje. Sve to narušava psihu i unosi nemir. Po izlasku nas tjeraju kroz špalir srpskih vojnika dug 20 metara u kojemu nas tuku šakama, lancima, pendrecima, kundacima, pa i bejzbol palicama. Tih 20 metara do štale izgledalo je kao vječnost. Neke od onih koji su prolaskom kroz taj špalir pali, prebili su na smrt.

I ja sam se nekako uspio probiti do štale ostavši na nogama. Uletavamo jedan za drugim i uskoro je štala bila prepuna branitelja. Bili smo naslagani kao sardine. Pogledom pokušavam vidjeti poznajem li koga od branitelja. Teško je prepoznati dojučerašnje suborce jer smo svi bili krvavi od batina. Ipak uspijevam već pored sebe prepoznati Gorana Popića, a Jankus, Denis Perko, Miro i Miki su preko puta mene. Ponovno je dio Turbo voda zajedno. To mi silno puno znači, a siguran sam i njima. Makar kad se pogledamo, osjećamo da se poznajemo i razumijemo. Ne komuniciramo riječima ali suosjećam s njihovim patnjama, a tako znam da i oni suosjećaju sa mnom. Ogromna je to utjeha, no ne umanjuje patnju.

Sati i dani su silno dugi. Često vojnici ulaze kako bi nas tukli, vjerojatno kad je tko poželio. Šakama, nogama, ili nekim oruđem. Jedini naš odgovor su stenjanja i urlici koji se otmu i izvijanja pod udarcima. Svačiji udarac i svaki urlik boli svakoga od nas. Hrvatska je sada neopisivo daleko i sve što se zbivalo prije nekoliko dana je davna prošlost, kao da je ova patnja sad jedina stvarnost na svijetu i ne možemo se uživjeti u bilo što drugo. Bez ikakvih smo informacija pa je najteže boriti se s vlastitom nadom i vjerom; i sačuvati ono malo morala u borbi s pitanjima hoće li sve ikada proći, hoćemo li preživjeti, koliko će trajati, kakve će posljedice ostati; hoće li nas ikada itko pronaći. Obuzima me i čuđenje toj ljudskoj mržnji i slamam mozak pokušavajući shvatiti kako netko može biti takav nečovjek. Pitam se ima li moj krvnik obitelj, roditelje, djecu; kad je i gdje sve to naučio.

 

Prva dva dana ništa nam nisu dali jesti. Maltretiranje na svaki način, samo da nas slome. Tjerali su nas da pjevamo Jugoslavensku himnu i četničke pjesme. Prvih par dana spavali smo na golom betonu, temperatura je bila oko -20 Celzijusa, a mi bez ikakvih pokrivača. Duge beskrajno hladne noći i nezamisliva studen. Nekim starijim logorašima prsti su posve pocrnili od hladnoće. Tek kasnije smo ipak dobili neke vojničke deke preostale još iz Drugog svjetskog rata. A prvi obrok dobili smo tek treći dan: šnitu kruha i jednu tanku šnitu salame. Voda koju smo dobivali u bocama preko noći bi se zaledila. Osim ovih iživljavanja, bilo je sve mnoštvo i drugih maltretiranja i mučenja. No, većinu od njih vjerojatno nikad neću posve opisati. Kako vam dočarati sva moguća zvjerstva, onu hladnoću, bol od udaraca, nadljudsku žilavost, smrad, domišljatu mržnju, hladna bezosjećajna mrziteljska lica bezdušnih bijednika iste ljudske vrste?

Tako prolaze dani u ovom najgorem mjestu na zemlji. Naviru mi i pitanja što li je s mojom Hrvatskom, gdje li su moji suborci? Je li moj brat Mile preživio? Valjda je bolnica evakuirana? A što ako nije? Brinu li se moji prijatelji i rodbina zbog mene? Kad i kako će saznati gdje sam? Što je s Robom i ostalima iz Turbo voda? Što je bilo s ostalim Vukovarcima? Slutim, ako ovako s nama postupaju, sigurno su se dogodili brojni zločini. Ali, koliko li ih je; hoćemo li ikada saznati? I kako ide dalj rat u Hrvatskoj; što će biti od nje?

Budući da nas nisu odmah ubili, počinjemo ipak buditi nadu da ćemo možda sve ovo nekako i preživjeti. Ali beznađa i očaj stalno se povremeno vraćaju, strah, nevjerica, čuđenja. Tek nakon dva tjedna otkrivaju nas pripadnici Crvenog Križa. To je bio nevjerojatan događaj kojem se i danas čudim. U sjećanju mi je ostala predstavnica iz Züricha, mlada Makedonka, koja je, nakon što nas je vidjela kako izgledamo, nezaustavljivo plakala 20 minuta. Bili smo prljavi i krvavi, prestrašeni, mršavi. Bacala je pogled na naša izmučena tijela i slomljena jecala, puna sažaljenja, čuđenja i očaja. Nakon suza, prionule su poslu i popisale su nas, kako bi našima dojavile gdje smo. To će nas ipak povezati sa svijetom, i glas da smo živi doprijet će i do Hrvatske.

U ovom paklu na zemlji proveli smo 32 dana neizdržive torture, nakon čega smo odvedeni južnije, u vojni zatvor u Niš. Kako bih još trpio za Hrvatsku, i kako bi mi se osvećivali što sam se za nju hrabro borio. I što uopće postojim.
Dragi mladi, ne znam hoću li vam još pisati o logoru, jer znam da je to mučno čitati. No, imamo još nekoliko nastavaka, pa ću probrati još nekoliko vrlo važnih sjećanja…

Molite za mene, za sve ono za što smo se u ovom svetom Domovinskom ratu borili i ginuli; i za našu Hrvatsku!

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI