Rasprava o pomilovanju udbaških osuđenika Josipa Perkovića i Zdravka Mustača privremeno je gurnuta u drugi plan, no to ne znači da njihov odvjetnik Anto Nobilo ne poduzima pravne korake koji su nužni za realizaciju tog procesa koji je uznemirio duhove u javnom prostoru. U tijeku je prikupljanje dokumentacije vezane uz zamolbu, a Nobilo je još 19. travnja predao zahtjev za njihovo pomilovanje Ministarstvu pravosuđa. Famozni zahtjev potpisali su hrvatski generali, a zašto su se u to upustili, general Ljubo Ćesić Rojs neuvjerljivo objašnjava naciji u svojim posljednjim medijskim istupima u kojima se poziva na pokojnog Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška. O pomilovanju se tek jednom oglasio general Ante Gotovina koji je u to uspio uplesti vjeru, ali bez obzira na generalov neosporni ratni put i činjenicu da je riječ o velikom autoritetu, njegova objašnjenja dio desnice ipak nije progutao.
Razrađena strategija
Oni koji poznaju pravne procese tvrde da bi Milanoviću zahtjev iz Ministarstva pravosuđa na Pantovčak trebao stići nekoliko dana prije 30. svibnja, odnosno Dana državnosti. Iako je lako moguće da će Milanović u povodu tog državnog praznika pomilovati udbaški dvojac, jer je to bila praksa njegovih prethodnika, upućeni svjedoče da se Milanović neće istrčavati i da će dobro promisliti i maksimalno razvući taj proces vodeći računa o vlastitom imidžu i rejtingu. Lako je moguće da će Milanović Perkovića i Mustača pomilovati tek nakon 5. kolovoza, odnosno poslije Oluje, kako bi izbjegao zvižduke i neugodnosti na proslavi u Kninu, na kojoj su ga lani dočekali kao najvećeg heroja isti oni branitelji koji su u njegovu premijerskom mandatu problematizirali “lex Perković” i dizali šator u Savskoj ispred Ministarstva branitelja. Kada god da se Milanović odlučio na pomilovanje ovoga dvojca, to bi mogao biti svojevrsni presedan za koji predsjednik po svemu sudeći teren priprema već neko vrijeme.
Nije se uzalud Milanović zbližio s braniteljima i transformirao u velikog suverenista koji vraća Glavašu odlikovanja. Sve to dio je dobro razrađene strategije, a iako strategiju ima, Milanović će, odluči li pomilovati Perkovića i Mustača, prije ili poslije morati objasniti zbog čega dosad nije odgovorio ni na jednu od 274 molbe za pomilovanje koje su mu uručene tijekom mandata. Upravo zato nije nemoguće da predsjednik u istom paketu pomiluje neke od osuđenih branitelja te da time u svojem stilu zamaže oči javnosti. Milanovićev je cilj da ova priča padne u zaborav i makne se s naslovnica, a onda će on nastojati diskretno odraditi svoj dio posla. Dok on odrađuje svoj dio posla, u HDZ-u traju burne rasprave. Nije jasno na koji će način u vladajućoj stranci pristupiti ovom procesu, dok jedni tvrde da je premijer Plenković sa svojim suradnicima odavno trebao dignuti glas protiv ovoga pomilovanja i snažnije se tomu usprotiviti, drugi kažu da s time treba biti oprezan baš zato što su generali predvođeni Gotovinom potpisali zahtjev u kojem se traži pomilovanje Perkovića i Mustača.
Najjasniji stav
Oprezni su u HDZ-u i zbog toga što su Perković i Mustač doista bili bliski suradnici pokojnog predsjednika Franje Tuđmana i ratnog ministra obrane Gojka Šuška pa oni koji se zalažu za to da se Milanovićeva odluka podrži ponavljaju Rojsove fraze podsjećajući na to da su i jedan i drugi imali određene uloge u Domovinskom ratu, s tim da se Perković posebno istaknuo tijekom nabave oružja. Njih dvojica uživala su Tuđmanovo i Šuškovo povjerenje, kažu u dijelu HDZ-a te naglašavaju da to i jest razlog Plenkovićeve suzdržanosti. Uz to, ne želi se zamjeriti Perkovićevim i Mustačevim kritičarima, odnosno u najvećoj mjeri braniteljskoj populaciji koja nije prihvatila dosadašnja objašnjenja generala Gotovine o tome da se trebamo okrenuti budućnosti. Teško je Plenkoviću pronaći balans u ovom slučaju oko kojeg se posljednjih tjedana vode javni ratovi, ali i oni interni u HDZ-u, a teško mu se postaviti i zbog toga što su upravo HDZ-ovci bili glavni kritičari “lex Perkovića” kada se Milanović kao premijer borio protiv izručenja te dvojice udbaša, koje je osudilo njemačko pravosuđe, što je za predsjednika Vlade također otežavajuća okolnost.
“Bitan je formalno-pravni zahtjev, neka se očituje predsjednik, neka se on prvi očituje. HDZ je već rekao svoj stav, nema razloga da ga ponavljam”, izjavio je Plenković nedavno prebacujući lopticu na Milanovića. Kad je o HDZ-ovcima riječ, najjasniji stav izrekao je ministar branitelja Tomo Medved koji se pomilovanju usprotivio. Premda Medved ne osporava Perkovićeve i Mustačeve zasluge u Domovinskom ratu, on je to jasno razdvojio od onoga što su njih dvojica činila kao predstavnici režima bivše države. To je prema mnogima u HDZ-u stav kojega se kompletno vodstvo vladajuće stranke treba držati i iza kojega javno i otvoreno treba stati. Iako Plenković za takvo što trenutno nema snage, kada se s Milanovićem borio za poziciju predsjednika Vlade, bio je znatno konkretniji.
“Kada je Vlada Zorana Milanovića, samo dva dana prije ulaska Hrvatske u EU, predložila ‘lex Perković’, mi smo izašli iz Sabora i vrlo jasno osudili pokušaj izigravanja europskih obaveza hrvatske države. Milanović je doveo Hrvatsku na rub kredibiliteta u EU-u, na rub dobivanja sredstava iz fondova EU-a i time je nepovratno narušio međunarodni kredibilitet i aktivnost bivše vlade. Mi smo tada osudili sve totalitarne režime. U tom kontekstu HDZ će voditi snažnu politiku zaštite nacionalnih interesa, ali i raščišćavanje”, izjavljivao je ne tako davne 2016. godine Plenković u javnim sučeljavanjima s današnjim predsjednikom koji je premijera Plenkovića doveo u nezavidan položaj. S jedne strane serviran mu je zahtjev iza kojega su stali generali, a s druge strane Milanović je Plenkovića udario ispod pojasa optužujući ga da je on udbaški gojenac koji napada generale premda Plenković ni u jednom svojem medijskom istupu nije kritizirao ni jednoga generala potpisnika zahtjeva.
Sigurnosni razlozi
Inače je Perković na izdržavanje kazne u Hrvatsku vraćen u srpnju 2019. godine, a Zdravko Mustač iz Njemačke je stigao u studenome te iste godine, nakon čega su obojica nastavila služiti kaznu u kaznionici u Glini. Procedura nalaže da od kaznionice Ministarstvo pravosuđa, na čijem je čelu HDZ-ov Ivan Malenica, zatraži mišljenje i dokumentaciju o njihovu vladanju dok su na izdržavanju kazne, a jednako tako za ovaj proces potrebna je i važeća zdravstvena dokumentacija jer su Perković i Mustač u visokoj životnoj dobi. Mišljenje bi trebao dati i sudac izvršenja sa Županijskog suda u Sisku, u čijoj se nadležnosti i nalazi glinska kaznionica.
Odande se pak može čuti da Perković i Mustač ni s kim ne dijele ćeliju, nego da su iz sigurnosnih razloga sami u sobama. Iako koriste televizore i imaju pravo na šetnju, njih dvojica s ostalim zatvorenicima nemaju nikakvog doticaja. Dva puta mjesečno u posjet u trajanju od sat vremena Perkoviću i Mustaču stižu članovi obitelji pa tako Josipa Perkovića često posjećuje sin Saša Perković koji je blizak s predsjednikom Milanovićem, koji pak tvrdi da je s Perkovićem mlađim mnogo bliži premijer Plenković. Udbaški dvojac pravo na posjete ostvaruje i praznicima, kada ih obitelj također može posjetiti na sat vremena, a naši sugovornici iz Gline svjedoče kako nisu zaboravljeni. Zaboravili su zato Perković i Mustač kako izgleda sloboda jer nemaju pravo ni na slobodan vikend niti su dosad na dulji rok boravili izvan kaznionice u bilo kojem svojstvu. Razumljivo je da njima dvojici i zbog životne dobi boravak iza rešetaka teško pada, ali isto tako treba razumjeti da se oni ondje nalaze zbog presude njemačkog suda te da se i Milanović u slučaju njihova pomilovanja igra vatrom. Nije tajna da je Milanović među ostalim i zbog svojeg zalaganja za provedbu “lex Perkovića” izgubio parlamentarne izbore, pri čemu je Hrvatsku uveo u sukobe s Nijemcima odbijajući izvršenje europskog uhidbenog naloga.
Jedina pogreška
Sam je Milanović u kampanji za predsjedničke izbore jamčio da neće koristiti institut pomilovanja, a u ovom slučaju baš bi se to moglo ispostaviti kao njegova jedina pogreška, s obzirom na to da institut pomilovanja uistinu nije koristio pa stoga nije posve jasno koji bi bili njegovi argumenti kada bi na ovako osjetljivom slučaju napravio presedan. Kao premijer, Milanović je, kršeći preuzete obveze, već djelovao u korist Perkovića i Mustača, bez obzira na to što dio nacije u njemu vidi suverenista i novog vođu desnice, on je pragmatičar koji važe svaki svoj potez i balansira između svih struktura vodeći računa o svojoj poziciji. Pomilovanje Perkovića i Mustača bio bi u konačnici samo nastavak one politike za koju se kao premijer borio. Mnogi su u trenutku njegova ustoličenja na Pantovčak upozoravali da je samo radi toga i doveden na čelo države. Nitko tada za to nije mario, što je Milanović iskoristio, vrijeme je okrenuo u svoju korist, izgradio je rejting, predstavio se kao neupitni vođa koji bi desnicu mogao prevesti žednu preko vode i to možda već na Dan državnosti, čijem se obilježavanju posljednjeg dana svibnja također protivio.