MILANOVIĆ KAO TUĐMAN 21. STOLJEĆA! Samo potezima i izjavama u posljednjih sedam dana predsjednik države si je osigurao drugi mandat!

Milanović ustaša? Ne, on je samo tuđmanist – zaključio je to u jednoj od svojih kolumni iz 2016. današnji saborski zastupnik Nino Raspudić, komentirajući snimku koja je u to vrijeme procurila u javnost, a na kojoj se moglo čuti kako tadašnji premijer na sastanku s braniteljskim udrugama Bosnu naziva šakom jada, ne birajući riječi ni za susjede iz Srbije. Prošlo je od tog Milanovićeva premijerskog nastupa podosta vremena, šator se iz Savske u međuvremenu skupio, s političke pozornice nestali su Tomislav Karamarko i Milijan Brkić, a u političku arenu vratio se Zoran Milanović. U kampanju za predsjednika Republike ušao je kao crveni Zoki, predsjednik s karakterom, koji žestoko i bez zadrške konkurira HDZ-ovoj kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović i kandidatu ujedinjene desnice Miroslavu Škori. I tada, kada se kampanja vodila za svaki glas, Milanović u jednom od sučeljavanja priznaje kako je jedan od njegovih političkih uzora prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

Jedna je to od rečenica na koju tada u srazu političkih kapitalaca nitko nije obratio pozornost. Pozornost zato Milanović privlači sada, s Pantovčaka, s kojega je, izbacivši Tuđmanovu bistu, postao jedan od glavnih promotora i provoditelja tuđmanizma, odnosno politike prvog hrvatskog predsjednika. Nerado će Milanovićev tuđmanizam potvrditi i u HDZ-u, u kojem tvrde da se aktualni predsjednik Republike do te mjere nastoji istaknuti kao odani nasljednik političkog djela Franje Tuđmana, da ostavlja dojam da je autentičniji hadezeovac od aktualnog premijera Andreja Plenkovića.

Predsjednika Milanovića s pokojnim Tuđmanom usporedio je i general Rojs, tvrdeći da nakon prvog hrvatskog predsjednika naša zemlja sve do Milanovića nije imala pravog lidera i domoljuba. U stilu pokojnog predsjednika, Milanović je i ovaj tjedan posjetio navijače na Poljudu, zajedno s njima pjevao je Bulićevu Hercegovinu, nedugo potom uputio se k papi u Vatikan, a onda i u vukovarsku Kolonu sjećanja, gdje se družio s braniteljima, koji ga sve više prihvaćaju kao svojeg političkog vođu, baš kao što su Milanoviću naklonjeni građani koji se opiru covid potvrdama. I oni u predsjedniku Republike prepoznaju svojeg zaštitnika, baš kao što velikog vođu u Milanoviću vide Hercegovci u čiju je obranu stao ulazeći u rat s Komšićem, Izetbegovićem i Sarajevom.


Milanovićev stav prema BiH znatno je bliži Tuđmanovu nego stav premijera Plenkovića, reći će to u BiH, gdje uspoređuju njihovo političko djelovanje. Za razliku od premijera koji ne želi ulaziti u sukobe s Bruxellesom, Milanović sukobe obožava i zbog njih ga desnica do te mjere obožava, da je predsjednik danas najpopularniji političar u državi, ali i jedini političar čiji rejting raste. Problem je za Plenkovića u tome što je Milanović popularan i među HDZ-ovim biračkim tijelom, a jedini razlog zbog kojega je desnica prema predsjedniku oprezna i djelomično suzdržana jest njegov stav o pozdravu “Za dom spremni”, od njega se predsjednik vrlo izravno ogradio, ali je zato, na iznenađenje svojih birača, vratio odlikovanja Branimiru Glavašu. Odličje je uručio i generalu HVO-a protiv kojeg je podignuta optužnica u Haagu, a s Tuđmanom se poistovjetio i tako što nije bio na konstituirajućoj sjednici Sabora.

Da je Milanović zaboravio na čijim je glasovima dobio izbore, svojedobno je u jednom intervjuu upozoravao stogodišnji Joža Manolić, čijem se pozivu na kavu predsjednik nije odazvao. Ispija zato pragmatični Milanović kave sa Stipom Mesićem, no oni koji ga poznaju reći će da je i s njim na oprezu. Rijetki su oni koji danas uživaju Milanovićevo političko povjerenje, a koliko god djelovao ishitreno, predsjednik je danas mnogo oprezniji u odabiru savjetnika nego što je bio u odabiru ministara.



Nije se Milanović preko noći transformirao u desničara i tuđmanista, kao što to dio javnosti misli, nego je počeo djelovati zrelije i pragmatičnije, desnici se dodvorava zato što je uvidio kako je baš na tom polju premijer Plenković najslabiji, desnica trenutno objektivno ni nema adekvatnog političkog predstavnika, a drčni Milanović svojim prilagodljivim karakterom odlučio je djelovati baš na tom spektru političke scene, vodeći računa o tome da ne prijeđe granicu od desničara do ustaše, zbog čega se i jest u startu ogradio od pozdrava “Za dom spremni”, čime ipak laska lijevom biračkom tijelu, ali i liberalima te biračima centra koji će se s predsjednikom lako složiti o covid potvrdama, zaboravljajući da je na Plenkoviću, kad je riječ o koroni, mnogo veća odgovornost.

Odgovornost je u Milanovićevu slučaju skromna, jasno je to i iz njegovih limitiranih ovlasti, koje on nastoji iskoristiti do maksimuma pripremajući time još jedan mandat na čelu države. Premda su se predsjednici i premijeri u kratkoj eri demokracije u Hrvatskoj nerijetko sukobljavali, sukobe poput ovih Milanovićevih i Plenkovićevih dosad nismo vidjeli, svjesno i zrelo predsjednik Plenkovića udara ispod pojasa, tamo gdje je najslabiji, pucajući uz ostalo i na nevještog ministra obrane Marija Banožića koji se nije uspio snaći u Milanovićevoj kaljuži, iz koje se Plenković na vrijeme i mudro povukao, znajući da će u svakom slučaju izvući deblji kraj, jer za razliku od Milanovića, on mora birati riječi vodeći računa o svojem europskom imidžu koji Milanovića ne zanima previše. On ovdje, na našem području, prerasta u surovog balkanskog političara, pozivajući se na ostavštinu pokojnog Tuđmana, velikog govornika kakvim se i Milanović može smatrati.

Može se, s obzirom na aktualne političke okolnosti u Hrvatskoj, Milanovića osim tuđmanistom smatrati i predvodnikom oporbe jer oporba u parlamentu ionako ne postoji u onom smislu u kojem su Hrvati na to navikli. S pozicije predsjednika, i kao svojevrsni vođa oporbe, u svoj je tim Milanović uvukao suradnike Željke Markić, sastao se s generalima, braniteljima, raznim ugroženim skupinama građana, a onda opet u maniri crvenog Zokija na čelo Vrhovnog suda doveo Radovana Dobronića ne bi li se upustio u misiju spašavanja Perkovića i Mustača.

Koketira predsjednik diskretno i sa svojima u SDP-u, a s vremena na vrijeme, kada voda dođe do grla, ljevici se prikloni braneći lik i djelo aktualnog zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića. Baš je zato teško definirati što točno Milanović jest svjetonazorski – desničar koji je zavarao ljevičare ili ljevičar koji trenutno zavarava desno biračko tijelo. Kod njega ideologija, čini se, ne postoji, on je sve po potrebi, no prije i iznad svega on je tuđmanist koji prodire do HDZ-ovaca i koji je, uostalom, i kao prvi čovjek socijaldemokrata zračnu luku u Velikoj Gorici nazvao po prvom hrvatskom predsjedniku.

Nije Milanović, kako sam kaže, za Tuđmana nikada glasao, ali je evidentno od Tuđmana ponešto naučio pa primjenjujući ta znanja stasa u svojevrsnog junaka hrvatskog konzervativnog biračkog tijela koje aktualnog predsjednika sve otvorenije uspoređuje s pokojnim Tuđmanom, a on očito u tim usporedbama uživa, baš kao što uživa u svojim sukobima u kojima je rijetke poštedio, no promotrite li malo preciznije predsjednikove sukobe, moglo bi vam postati jasno kakve se poruke kroz njih šalju. Tako će, primjerice, Milanović izravno napasti Pupovca, ali će zato mudro u prvi plan gurnuti Srbe koji po hrvatskim selima vode egzistencijalne bitke.

Kada napada Banožića, Milanović će mudro podilaziti hrvatskim vojnicima progovarajući o uvjetima u hrvatskoj vojsci, a kada napada covid potvrde, govorit će to s pozicije političara koji se cijepio i koji, bez obzira na sve, građane poziva da se cijepe. Balans je to koji Plenković, bez obzira na sve diplomatske manire, ne uspijeva postići, možda baš zbog karaktera s kojim se Milanović lako i bučno prodaje, a da zapravo ništa konkretno ne poduzima. Ništa konkretno od njega se, doduše, ni ne očekuje pa to i jest jedna od njegovih prednosti nad Plenkovićem od kojeg javnost puno očekuje. Golema očekivanja od Plenkovića imaju i u njegovu HDZ-u, kompletna je stranka oslonjena na premijerovu poziciju, ali je isto tako kompletna oporba oslonjena na Milanovićevu poziciju i napadačku retoriku, pa stoga nije čudno što je i Plenković toga postao svjestan jer je, uostalom, i u svojem nedavnom istupu mostovce nazvao Milanovićevim spavačima.

Tko je točno predsjednikov saborski spavač, teško je reći, no evidentno je da je Milanović od uspavanog predsjednika postao iznimno budan i elokventan političar koji vrlo dobro zna da će, transformirajući se u tuđmanista, s lakoćom ostati na čelu države i u drugom mandatu o kojem je već počeo promišljati i oko kojega je već počeo taktizirati, što je vidljivo na svakom njegovom koraku i u svakom njegovom potezu koji se u medijskom prostoru naivno opisuju kao ishitreni premda je Milanović miljama daleko od ishitrenog političara bez promišljene strategije, za koju je u velikoj mjeri zaslužan njegov savjetnički tim predvođen Draganom Lozančićem i Orsatom Miljenićem, koji slovi kao mozak svih predsjednikovih najkontroverznijih istupa, zahvaljujući kojima je osvojio branitelje i dio desnog biračkog tijela, a opet uspio ostati miljenik dijela ljevice, balansirano, promišljeno i tuđmanovski.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI