Ruska invazija na Ukrajinu uvelike je utjecala na međunarodna politička kretanja i odluke, tako je Finska, koja je desetljećima vodila politiku neutralnosti, najavila da se želi priključiti NATO-u, očekuje se da će odluku o pristupanju donijeti i podjednako neutralna Švedska, a očekuje se i da će ruske reakcije na te odluke biti iznimno burne jer je njihov predsjednik Vladimir Putin prijetnje već iznio. Objektivno rečeno, Finska i Švedska možda dosad nisu bile članice Atlantskog saveza, ali su s njim zasigurno desetljećima povezane. Primjera radi, u Finskoj godinama djeluje zajednički EU-ov i NATO-ov centar za borbu protiv hibridnih prijetnji, kao svojevrsni centar izvrsnosti iz kojega se razvijaju modeli i načini na koje će se države članice EU-a i NATO-saveza braniti od potencijalnih prijetnji s toga polja, koje uglavnom i dolaze s ruske strane. Prijetnje su u međuvremenu ovim dvjema zemljama, ali i samom NATO-savezu, počele stizati i iz Hrvatske. Da ne poznajemo predsjednika Zorana Milanovića, njegov kruti gard spadao bi u rubriku vjerovali ili ne jer je on još prije nekoliko tjedana najavio kako će tražiti da hrvatski veleposlanik stavi veto na ulazak Finske i Švedske u NATO-savez, opravdavajući svoj zahtjev brigom o promjeni izbornog zakona u susjednoj BiH, gdje doista za takvim nečim ima potrebe s obzirom na nadolazeće izbore i činjenicu da hrvatski narod u tamošnjem parlamentu predstavlja nelegitimno izabrani Željko Komšić. Znaju i u Vladi vrlo dobro za ovaj problem BiH Hrvata, ali jednako tako naglašavaju kako međunarodni incident koji izaziva predsjednik Republike našoj zemlji ne treba.
Burne reakcije
Već na prve Milanovićeve izjave Šveđani i Finci burno su reagirali i kontaktirali hrvatskog šefa diplomacije Gordana Grlića Radmana, no Milanovića to nije zaustavilo, štoviše, moglo bi se reći kako su ti pozivi njemu bili dodatan motiv da nastavi s retorikom od koje su se diskretno ogradili i u njegovu SDP-u, iz kojega se relativno jasno može čuti da će, ako njihovi zastupnici budu u prilici, u parlamentu glasati za ulazak dviju država u NATO-savez. Iste poruke odavno i izravno stižu iz platforme Možemo, ali i iz svih ostalih parlamentarnih stranaka s izuzećem Mosta koji bi, kako zasad stvari stoje, jedini mogao ostati na Milanovićevoj strani. Time bi se, kažu u HDZ-u, mogla potvrditi Plenkovićeva teza da je Most u savezništvu s predsjednikom. Savezništvo Milanovića i Plenkovića ne postoji pak ni na jednoj razini, njih dvojica posljednjih mjeseci ne prestaju voditi verbalne sukobe, no Plenković se takvog oblika suradnje zasitio jer je svjestan kako mu Milanović bez previše odgovornosti narušava rejting i ruši njegovu percepciju u javnom prostoru, posebice kada ulazi u sukobe s pojedinim ministrima koji tim sukobima nisu dorasli. I prije nego što su se zaoštrili odnosi između Banskih dvora i Pantovčaka, Plenkoviću je s desnog HDZ-ova krila sugerirano da pokrene opoziv predsjednika Republike.
Prvi je tu ideju javno iznio stranački doajen Vladimir Šeks, međutim, Plenković tada za takvo što nije htio ni čuti, znajući da je riječ o iznimno složenom procesu za koji u parlamentu ne bi dobio potporu. Sada, u ovim složenim i ratnim vremenima, situacija se okrenula, Milanović trenutačno saveznike ima samo u Mostu pa mnogi u HDZ-u, čak i oni bliski Plenkoviću, smatraju da je to idealna prilika za pokretanje opoziva. Dio HDZ-ovaca smatra da i sam Plenković razmišlja o tome te da neće propustiti priliku koja mu se nudi na dlanu jer je Milanović Hrvatskoj prouzročio velike probleme svojom najavom o stavljanju veta.
Zanimljiva teorija i žestoka praksa
Za pokretanje opoziva Plenkoviću bi trebala potpora oporbenih stranaka pa je u konačnici upitno hoće li se odlučiti na taj čin, ali i same naznake te ideje vode prema još dubljem sukobu s Milanovićem, a to ponovno dovodi u pitanje proces imenovanja veleposlanika, koji je već mjesecima na čekanju. Nastavi li Milanović inzistirati na vetu, Plenković možda neće imati drugog izbora nego da se odluči za njegov opoziv, no u Plenkovićevu krugu poručuju predsjedniku da ima opciju do kraja biti frajer te se sam pojaviti na summitu NATO-a koji bi se ovoga mjeseca trebao održati u Madridu. Bez obzira na Milanovićevu borbenu retoriku, pitanje je hoće li on uopće biti u poziciji stavljati veto na ulazak Finske i Švedske u NATO jer će odluku o prihvatu tih dviju zemalja donositi Sjevernoatlantsko vijeće, što znači da će ona biti donesena na razini veleposlanika, a ne na razini vlada ili predsjednika država, što prema tvrdnjama upućenih HDZ-ovaca, i Milanović vjerojatno jako dobro zna, ali unatoč tomu, ovu situaciju koristi za populističke napade predstavljajući se ponovno kao najveći borac za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Dao je takvo što još prije nekoliko tjedana naslutiti Grlić Radman, koji je poručio kako predsjednik može samo napraviti šou u proceduralnom smislu, ne otkrivajući što bi to točno trebalo značiti. S druge strane, profesorica ustavnog prava Sanja Barić tumači kako u ovoj situaciji predsjednik može uložiti veto na prijam Finske i Švedske, a da uz to svoj stav ne usuglašava ni s kim. U svakom slučaju, ovo je jedna od brojnih situacija u kojima Milanović i Plenković moraju usuglasiti svoja stajališta jer u suprotnom nema odluke, ali zato ima blamaže na koju premijer neće gledati ravnodušno, što je u jednu ruku razumljivo kada se zna da bi Hrvatska za takav stav mogla snositi posljedice u pogledu ulaska u Schengen.
Nanošenje štete
Ako Milanović doista bude u mogućnosti provesti svoje ideje, to bi onda moglo značiti da Hrvatska do daljnjeg može zaboraviti na ulazak u Schengen, tumače u vladajućoj stranci te kažu da predsjednik tim svojim inzistiranjem na ovoj temi nastoji ubiti dvije muhe jednim udarcem. U jednu ruku pokazuje da je odan proruskoj politici, a u drugu ruku destabilizira premijera Plenkovića koji je još na početku ovoga mandata kao jedan od svojih strateških ciljeva odredio hrvatski ulazak u Schengen. Podsjećaju u vladajućoj stranci da je predsjednik slično djelovao i u vrijeme hrvatskog ulaska u Europsku uniju, kada je s pozicije premijera Kukuriku vlade spašavao udbaške osuđenike Perkovića i Mustača inzistirajući na “lex Perkoviću”. Tu smo krizu uspjeli prebroditi bez većih posljedica, no otpor NATO-u za sobom bi mogao povući ozbiljne i dalekosežne posljedice. Nije Milanović naivac, sve to on vrlo dobro zna, a ono što građani znaju i vide jest mimoilaženje vladajućeg dvojca u svim važnim pitanjima, kako u unutarnjoj, tako i u vanjskoj politici koja nikada nije bila ovako razjedinjena. Čak je i bivši predsjednik Stipe Mesić, koji je vječno ratovao sa Sanaderom, s vremena na vrijeme održavao s njime sastanke te su se uspjeli koordinirati kako njihov odnos ne bi prerastao u skandal. Odnos koji danas Plenković i Milanović imaju skandalozan je, ne bi u njihovu koškanju bilo ništa problematično da se ono ne odražava na normalno funkcioniranje države u kojoj ionako gotovo na dnevnoj bazi svjedočimo raznim oblicima političkog ludila.