Jedan od prvih i jedan od ozbiljnijih sukoba između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića odvijao se kada je postalo jasno da će se njih dvojica morati usuglasiti o imenovanju predsjednika Vrhovnog suda. Za zamjenika Đure Sesse mimo protokola i bez prijave na natječaj Milanović je predlagao profesoricu Zlatu Đurđević koja, kao što je poznato, HDZ-u nije bila prihvatljiva zbog stavova o “lex Perkoviću”, ali je unatoč tomu, inzistirajući na tome da je on taj koji predvodi reformu pravosuđa, Milanović zahtijevao njezino imenovanje.
Njegov prijedlog nije prošao u Saboru, a nakon profesorice Đurđević dovitljivi predsjednikov savjetnik Orsat Miljenić iz rukava je izvukao suca Radovana Dobronića, koji u javnom prostoru dotad nije bio previše eksponiran, ako se izuzme njegova uloga u presudi vezanoj uz švicarac, koju su Milanović i njegovi suradnici naknadno prikazali kao Dobronićev rat s bankarskim sektorom, što mu je onda među građanima osiguralo ulogu favorita za preuzimanje Vrhovnog suda.
Pravosudna revolucija
Znajući da je Dobronić favorit među građanima, ali i da predsjednika Vrhovnog suda treba imenovati bez otezanja, premijer Plenković pristaje na njegovo imenovanje kao na svojevrsno kompromisno rješenje premda se mjesecima po vladajućoj stranci pričalo kako je Plenkovićev kandidat ugledni sudac i potpredsjednik Vrhovnog suda Marin Mrčela, koji je favorit bio i među kolegama s Vrhovnog suda i koji je uostalom bio vršitelj dužnosti predsjednika toga suda sve dok na vodeću poziciju nije izabran Dobronić.
Dobronićev je izbor među građanima zbog Milanovićevih najava možda i dočekan kao svojevrsna pravosudna revolucija, no u sudačkim krugovima već u startu se tvrdilo da od toga neće biti ništa i da Dobronić u sudstvu nema iskustva te da se njegovim imenovanjem preskače niz stepenica jer je on prije Vrhovnog suda radio kao prosječan sudac na zagrebačkom Trgovačkom sudu, gdje je imao prilično loš prosjek, dok je Mrčela u sudstvu prešao sve razine, ima respektabilnu razinu obrazovanja i respektabilno iskustvo, što Milanoviću nije bilo dovoljno.
Jasno je s višemjesečnim odmakom da je Mrčelin problem u predsjednikovim očima bio njegov kritični stav o “lex Perkoviću”, kao i to što se sudac Mrčela među prvima založio za to da se udbaški dvojac Perković i Mustač preda u ruke njemačkom pravosuđu koje je prije nekoliko godina zahtijevalo njihovo izručenje. Za razliku od Mrčele, Dobronić zastupa oprečna stajališta, bio je protivnik Perkovićeva i Mustačeva izručenja, a kada je postao šef jednoga od najvažnijih sudova u zemlji, najavljivao je propitivanje spornog zakona, s tim da na Vrhovnom sudu Dobronićevi kritičari smatraju kako on to ne radi na svoju ruku, nego uz konzultacije s profesoricom Đurđević, i sve to po zagovoru predsjednika Zorana Milanovića.
Velika hajka
Već u prvim mjesecima sudačkog staža Dobronić se svojim kolegama ne samo na Vrhovnom sudu nego i izvan njega uspio zamjeriti šaljući im dopis u kojem od njih zahtijeva popis honorara koje dobivaju uz jasnu definiciju onoga od koga taj honorar dobivaju, a usporedno s time od sudaca na nižim razinama zahtijevao je da otkriju tko od članova njihove uže obitelji radi u pravosuđu, što je izazvalo veliku pobunu među sucima koji su smatrali da su svi podaci o njima vidljivi iz njihovih javno dostupnih imovinskih kartica. Jedno vrijeme na Visokom kaznenom sudu trajao je bojkot toga Dobronićeva zahtjeva, a sudac Ivan Turudić u svojem je stilu javno i bez zadrške komentirao takvu ideju.
Ispod glasa i uz malo zadrške i u samom Vrhovnom sudu komentiraju Dobronića, kritiziraju njegove sposobnosti te se tvrdi kako je Dobronić umislio da je pravosudni revolucionar, precjenjujući svoju poziciju i osobne ovlasti, što u pitanje dovodi i njegovu generalnu sposobnost. Sve je jasnije kako je stanje na Vrhovnom sudu daleko od idealnog, a upućeni svjedoče da ondje mjesecima traju sukobi između Dobronića kao Milanovićeva kadra i suca Mrčele kao HDZ-ova, odnosno Plenkovićeva kadra koji usput rečeno i sada među sucima Vrhovnog suda uživa veće poštovanje od Dobronića koji ga je nedavno smijenio kao i suca Damira Kosa nakon što su na okruglom stolu rekli da se ne slažu s njegovim stajalištem.
Nije trebalo dugo da se Kos, koji je smijenjen s mjesta predsjednika Kaznenog odjela, oglasi te da se time pokrene javni obračun među sucima. Kos je Dobroniću spočitao da ga je smijenio mimo propisane procedure, naglašavajući kako sumnja da će bilo tko od sudaca Vrhovnog suda imati želju ući u tim novog predsjednika.
“Neće Vrhovni sud Republike Hrvatske zaostajati u kadrovskim promjenama za drugima, iako na drugačiji način. U bijelom svijetu i našoj vladi odluka o napuštanju funkcije rezultat je ljudi koji su se zahvalili na funkciji. Na VSRH-u predsjednik suda, bez obaveznog mišljenja opće sjednice, mijenja godišnji raspored poslova razrješavajući mene pozicije predsjednika Kaznenog odjela, a kolegu Mrčelu predsjednika Odjela za praćenje europskih propisa!”, napisao je sudac Kos na Facebooku i pitao zašto, a onda sam ponudio odgovor na navedeno pitanje.
“Pa drznuli smo se na okruglom stolu misliti i reći da mislimo drugačije od predsjednika! A to se ne oprašta! Zar ne bi bilo korektno barem osobno reći da nekoga ne želiš kao dio svoga tima i omogućiti mu na općoj sjednici da kaže što misli, a ne da odluku saznaš iz mailom dostavljenog akta?! Ne!
Ovako se pokazuje sila prema onima koji dolaze! Baš me zanima što će učiniti drugi kolege iz sudske uprave danas i oni koji bi za to bili predloženi sutra! O Bože moj, kako je sve to tužno! Ne za mene, već za sudbenu vlast!”, napisao je Kos napominjući da je diskutirao na okruglom stolu govoreći da vjeruje kako je Dobronić dorastao sudačkom poslu na kojem se odluke donose u vijeću, uz moguće neslaganje mišljenja.
“No očito sam pogriješio. Očito je to pristup – ako nije kako ja želim, kolega suče, treba te (s)maknuti”, zaključio je smijenjeni sudac Kos.
Drugačije mišljenje
Svoje zaključke Mrčela nije javno iznosio, ali oni koji ga poznaju potvrđuju kako nije zadovoljan tom odlukom, baš kao što generalno nije oduševljen Dobronićevim upravljanjem sudom jer se na svakom koraku može vidjeti njegovo neznanje i nedostatak iskustva, o čemu svjedoči i dio naših sugovornika, odnosno sudaca izvan Vrhovnog suda koji ovaj Dobronićev potez nazivaju povratkom u komunistički režim i svojevrsnom egzekucijom onih koji imaju hrabrosti misliti drugačije, što je za sudačku praksu nedopustivo, posebice u današnjem vremenu. Inače je Dobronić okrugli stol sazvao nakon mjeseci priprema, a rasprava se vodila o sudačkoj angažiranosti u arbitražama i zaradi koju ostvaruju mimo sudačke plaće te o čuvenom zapošljavanju članova obitelji na sudovima, baš kao i o sudskim tužbama koje pojedini suci pokreću protiv medija.
Kos je imao drugačije mišljenje o temi zarade pored sudačke plaće i o temi zaposlenja obitelji u sudstvu te je doveo u pitanje ideju da se zamjera zapošljavanje članova obitelji sudaca u sudstvu, da se ograničava moguća dodatna zarada i zarađivanje od honorara na stručnim knjigama jer to smatra anti-intelektualnim, duboko pogrešnim i povratkom u jednoumlje kakvo smo već imali. Mrčela je pak naglasio kako bi najbolje bilo zabraniti djeci sudaca upise na pravne fakultete te je osporavao javnu impresiju o kvaliteti sudstva i povjerenju građana u pravosuđe, što je dakako posve suprotno od Dobronića i njegovih argumenata u kontekstu kojih se doista jest pozivao na podatke koje je prikupio.
Pozivao se i na podatke iz europske prakse prema kojoj više od 70 posto zemalja EU-a zabranjuje sucima dodatnu zaradu, dok u Hrvatskoj ne postoje nikakva ograničenja već suci imaju mogućnost dodatno zaraditi u arbitražama, ali i radom za razne institucije, što definitivno nije dobro za sudačku neovisnost. U tom pogledu teško se ne složiti s predsjednikom suda Dobronićem, međutim, njegov idući potez odnosno micanje dvojice sudaca koji imaju izdvojeno mišljenje i koji ne podržavaju njegova stajališta u najmanju ruku nije primjereno.
Ozbiljne bitke
Mrčela i Kos imaju, i u demokratskoj državi moraju imati pravo na svoje mišljenje bez obzira na to što takvo mišljenje Dobroniću ne odgovara. Činjenično je stanje da su Mrčela i Kos svoju poziciju zaslužiti radom, a ne treba zaboraviti ni to da je Mrčela nerijetko i prijašnjih godina u svojim presudama bio na strani demokracije. Tako je, primjerice, bio na strani Ferala kada je pokojni predsjednik Tuđman uvrijeđeno pokrenuo sudski postupak protiv toga medija, pri čemu je Mrčela oslobodio novinare, zbog čega je poslije bio stopiran u napredovanju, baš kao što je zaustavljen i degradiran sada samo zbog toga što se usudio propitivati ideju suca i svojeg formalnog šefa Dobronića.
Iako doista nije posve neispravno zapitati se što s djecom sudaca i na koji način bez diskriminacije riješiti pitanje njihova zaposlenja u sudstvu ako je trenutno broj članova obitelji koji su u sudstvu zaposleni problematičan. Kako odgovor nije imao, tako je Dobronić ušao u obračun s Mrčelom i Kosom, koji nisu njegovi odnosno Milanovićevi kadrovi, no ne treba zaboraviti da je to problem zbog toga što ovakvo Dobronićevo gušenje demokracije dovodi u pitanje i izdvojeno mišljenje suca u predmetima kojima se bave, što je također nedopustivo.
Rat je izgleda definitivno krenuo, a tko će ga u konačnici dobiti ostaje da se vidi, no na koncu nije teško zaključiti kako je Vrhovni sud podlegao klasičnim problemima hrvatskog pravosuđa te da su sukobi kojima ovdje svjedočimo uvertira u ozbiljne bitke u kojima će biti poraženi građani koji su se nadali da će im Dobronić, za kojega se Milanović tako grčevito borio, doista moći ponuditi reformu pravosuđa.