Sviđalo se to nekomu ili ne, predsjednik Zoran Milanović uspješno se uvukao pod kožu hrvatskoj desnici, koja u nedostatku pravih i istinskih lidera baš u bivšem šefu Partije vidi svojega novog i velikog vođu. Milanović govori ono što se nitko drugi dosad nije usudio govoriti, veličaju predsjednika desničari, na čijoj ga se političkoj sceni uspoređuje s velikim i prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.
Milanoviću gode te usporedbe s utemeljiteljem HDZ-a, no ne i vodstvu vladajuće stranke koje u njemu vidi svojega najvećeg i najljućeg neprijatelja koji je duboko zaronio u HDZ-ov birački bazen, od Hrvatskog generalskog zbora i raznih braniteljskih udruga pa sve do susjedne Hercegovine u kojoj je predsjednik rado viđen gost. Ovih se dana Milanović šepirio po Kupresu, odakle je ponovno poslao značajne poruke koje su podržali i u HDZ-u, pitajući se u čemu je tajna njegove transformacije, uz napomenu da im je drago što je Milanović promijenio mišljenje.
Glas razuma
Ono o čemu Milanović ne mijenja mišljenje jest to da neće dopustiti da ukrajinski vojnici dolaze na obuku u Hrvatsku, to pak tenzije diže u Vladi jer je premijer Plenković taj posao već dogovorio, i to pomalo naivno, da se prethodno nije konzultirao s Milanovićem, s kojim će se o tome i formalno morati usuglasiti. Sve ovo upućuje na novu, potencijalnu međunarodnu blamažu zbog koje HDZ-ovci tko zna koji put od početka rata u Ukrajini Milanovića etiketiraju kao igrača Kremlja, dok u Milanovićevu uredu lopticu prebacuju na Plenkovića, nazivajući ga krivcem za ovu neugodnu situaciju za koju ni građani nisu smjeli doznati iz medija.
Sve to što je vezano uz obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj zaista bi moglo izazvati neugodnosti za premijera, no i predsjednik Republike uskoro bi se mogao susresti s neugodnostima zbog svojeg stava o Ukrajini. Nedavno je to dala naslutiti njegova nekadašnja stranačka kolegica Sabina Glasovac koja se, gostujući kod Stankovića, ogradila od Milanovićevih stavova o Ukrajini, koje ne podržava ni dobar dio vodećih ljudi iz SDP-a, među kojima se može čuti da je Glasovac u “Nedjeljom u 2” izgovorila ono što se Grbin još ne usudi izgovoriti nigdje.
Stav je dobrog dijela SDP-ovaca da neće dopustiti da ih Milanović uvuče u svoju politiku vezanu uz Ukrajinu, koja doista ponekad podsjeća na prorusku, baš kao što ni Milanoviću ni Grbinu neće dopustiti da ih uvuku u koaliciju s Mostom koji se nedavno deklarirao kao stranka desnog centra, čime ideološki nemaju dodirnih točaka. Sve manje dodirnih točaka u SDP-u imaju sa stavovima koje iznosi Milanović pa se zato u posljednje vrijeme ponovno kritizira Grbin, od kojega se zahtijeva da se ogradi od predsjednika, ali i da poput njega zauzme stav, što on nikada nije uspio.
Učestale kritike
Grbin i jest promašen vođa oporbe baš zbog toga što ne zna pokazati zube i lupiti snažno šakom o stol kada to treba, a pitanje Ukrajine jedno je od takvih na kojima se nacija jasno podijelila. Grbin, međutim, nema ni snage ni političke moći za to jer vrlo dobro zna da bez Milanovića nema takmaca za iduće parlamentarne izbore niti ima nekoga iza koga će stajati dok ovaj glumata vođu oporbe i puca na Plenkovića iz svih sredstava.
Kritike na račun HDZ-a i jesu razlog zbog kojega se u vodstvu SDP-a još suzdržavaju od toga da se distanciraju od predsjednika, no u svakom slučaju to nije i ne može biti duga vijeka jer SDP-ov rejting stagnira ili pak pada, dok s druge strane, bez obzira na Milanovićeve kritike, Plenkovićeva stranka zadržava stabilnu poziciju. U tim križaljkama velikih momaka Grbina nema ni na vidiku, a on ne samo da se Milanoviću ne može oduprijeti nego ni jednu važniju odluku ne donosi a da se prethodno ne konzultira s predsjednikom koji Velog Jožu iz Pule i jest dovukao do nacionalne političke scene, na kojoj se on ne snalazi i na kojoj se ne uspijeva nametnuti kao kandidat za premijera premda mu je to velika želja. Ako želi dobiti priliku da barem pokuša ostvariti tu želju, Grbin će se uskoro morati očitovati o Milanoviću jer dobar dio vodstva stranke više ne misli šutjeti, tvrdi naš dobro upućeni sugovornik, uz napomenu da Grbin uskoro više neće imati izbora jer Ukrajina nije jedina tema zbog koje se SDP mora ograditi od Milanovića.
Generalno SDP s Grbinom ima problema sa zauzimanjem stavova, on još nije uspio ni odrediti politiku i smjer kojim će voditi svoju stranku, svemu se tomu još uči, no to učenje traje predugo, reći će njegovi kritičari koji strahuju od toga da će gomilanje i guranje problema pod tepih SDP-u doći na naplatu već na idućim parlamentarnim izborima, koji bi zbog stidljivog broja mandata mogli rezultirati potpunim slomom Partije koji se već dugo predviđa.
Nediplomatska retorika
Sudbinu SDP-a možda je moguće predvidjeti, no nemoguće je predvidjeti Milanovićeve stavove i njegovu putanju, kako je svoje bivše kolege iz SDP-a zgrozio stavovima o Ukrajini, tako ih je šokirao svojim postupcima tijekom posjeta predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi. Poruke koje je tada izrekao u SDP-u nazivaju uličnom i nediplomatskom retorikom koja je dugoročno štetna ne samo za predsjednika nego i za stranku koja mu je osigurala poziciju na Pantovčaku.
Što god u SDP-u rekli i koliko god zahtijevali od Grbina da se ogradi od predsjednika, izgledno je da karakter Zorana Milanovića odgovara Hrvatima jer je Milanović najpopularniji političar u državi, kojega treba respektirati i na kojega baš nitko ne može ostati ravnodušan. Jedni se dive njegovoj popularnosti, drugi, koji to nisu ni slutili prije koju godinu, Milanovića su počeli poštovati, a postoje i oni treći koji su se gorko pokajali što su mu dali svoj glas. U svakom slučaju, politička scena je njegova, Milanović je postao svojevrsni “influencer” i medijska zvijezda, što vrlo dobro koristi.
On jednostavno uživa u publicitetu, ne smeta mu čak ni onaj negativni, dapače, izgleda da se drži one što su riječi žešće, to im je odjek jači, iako se na početku mandata ni izbliza nije činilo da će baš tako biti jer je na inauguraciji održao velik i pomirljiv govor, od kojeg danas nema ništa. Milanović je danas drugi i drugačiji čovjek, i zreo i odmjeren, perfidan političar koji je svoju retoriku prilagodio publici i medijima gladnima atrakcija pa ga snimaju i prate i onda kada vrijeđa novinare, ali i kada sipa salve uvreda na račun HDZ-ovaca, Plenkovića i ministara.
Na mahove bi se reklo da Milanović sve to sipa onako iz rukava, no njegovi nastupi uglavnom su dobro pripremani, štoviše izrežirani, pa je tako, primjerice, vrlo mudro izrežirana ideja o pomilovanju udbaškog dvojca Perkovića i Mustača, na sličan način Milanović je režirao izbor za predsjednika Vrhovnog suda, a isto tako je na vrlo sličan, mudar način skrenuo pozornost sa svojih posjeta klubu u kojem se sastajao s Draganom Kovačevićem.
Režirana igra
No ništa od toga ni izbliza nije plijenilo pozornost kao što je plijeni Milanovićev i Plenkovićev odnos, koji se sada slobodno može nazvati njihovim osobnim ratom čiji se kraj ne nazire, jer kraj rata za Milanovića bi značio poraz i posustajanje, izlaskom iz rata s Plenkovićem Milanovićeva politika izgubila bi na smislu, a to bi se vjerojatno odrazilo i na njegov rejting koji trenutno, uz kritike na račun HDZ-a i Plenkovića, može zahvaliti i svojoj novoj, suverenističkoj politici koja je usporediva s Orbanovom.
Milanović danas ne nalikuje na predsjednika s početka mandata, a još manje na premijera svoje Kukuriku vlade, je li posrijedi velika i iskrena politička transformacija ili je riječ o obratu koji je usmjeren isključivo na zadržavanje popularnosti, teško je reći sa sigurnošću, no potpuno je sigurno da SDP, ako kani opstati, mora početi graditi vlastitu i drugačiju politiku, što će s Grbinom na čelu stranke teško postići jer Grbin doista živi u Milanovićevoj sjeni, što nije odlika nekoga tko želi preuzeti kormilo hrvatske Vlade.
Štoviše, to je nešto zbog čega je Plenković još u prednosti pred predstavnicima oporbe. Koliko je Milanović svjestan da mu time što Grbina drži iza sebe zapravo izlazi u susret, još je jedno od pitanja na koje zasad ne postoji razuman odgovor, no odgovore o Milanoviću predsjednik SDP-a Peđa Grbin uskoro će biti prisiljen dati svojim stranačkim kolegama koji imaju sve manje strpljenja za njegovu amatersku politiku.