Treba jednom otvoreno reći. Mirka Filipovića rijetki su iskreno voljeli i podržavali
Prije petnaestak godina kretao sam se često u tim sportskim i borilačkim krugovima. Među ostalim, glumio sam kao nekakvog menadžera prijatelju koji je po fizionomiji izgledao gotovo isto kao slavni francuski borac Jerome Le Banner. Nažalost, borilačka kondicija mu je bila ravna nuli i nije bio pretjerano zainteresiran ni za prave sparinge, a kamoli mečeve. Nije htio ozbiljnog trenera, već je htio da ga ja treniram. Pa sam onda glumio i trenera za K1, iako nisam imao nikakvog stručnog znanja. Bili smo dva golema bilmeza koji misle da je dovoljno dizati velike težine u teretani kako bi se osvojio borilački svijet. Srećom, neki unutarnji instinkt, odnosno razumna podsvijest, čuvala nas je od testiranja ove teorije u praksi. Uspjeh projekta je zapravo ovisio o umijeću izbjegavanja stvarnog testa mog pulena i onda smo vazda smišljali razne izgovore zbog čega ne može doći na sparing kojim bi potvrdio taj svoj „izniman talent“.
Obilazio sam tih dana menadžere, sportske novinare i promotore te im nudio „mačka u vreći“. Sporedna, ali ipak neizbježna tema u svakom od tih razgovora bio je i Mirko Filipović. Niti jedan od tih sugovornika nije mogao sakriti zlurada nadanja u vezi daljnje karijere Mirka Filipovića. Vidjet ćemo kako će se snaći protiv Heatha Herringa, uz pomalo zločest osmijeh, rekao mi je i Orsat Zovko, danas najuspješniji promotor borilačkih priredbi i televizijskog sadržaja, ne samo u Hrvatskoj, već možda i Europi. Čisto da se razumijemo. Ni ja nisam bio Mirkov navijač. Ustvari, potpuno sam siguran kako u Hrvatskoj ne postoji čovjek koji ama baš nikada nije bar malo kenjao po Mirku. Pritom ne mislim samo na one koji ga ne znaju, već i na one koji se s njime dobro znaju, pa se čak i zovu njegovim prijateljima. Za svakog navijača u Hrvatskoj, Mirko Filipović je barem jednom, a obično i više puta, bio prestar, ozlijeđen, otpisan, ili onaj „koji više nije pravi“.
Treba jednom otvoreno reći. Mirka Filipovića rijetki su iskreno voljeli i podržavali. U zadnjih 15 i više godina, otkad sam prvi put slušao ogovaranja Mirka, naredalo se priča, poluistina i izmišljotina o ovom borcu da bi se od toga svega mogao sastaviti debeo roman, i svi ti glasovi, anegdote i objede, imale su samo jednu svrhu. Umanjiti, relativizirati, pa i negirati uspjeh koji je postigao. Kada bi mu i priznali pobjede, tražili bi mane u ljudskom karakteru. Pričali su kako se iživljavao nad sparing partnerima, lomio im namjerno noge, samo da mu ne bi ugrozili zvjezdani status. „Molio sam ga da mu ne lupa po ozlijeđenoj nozi, i onda ga je baš po njoj udarao. Slomio mu je rebra na samom kraju sparinga.“
To su bile izjave jednog menadžera koji je gurao nove mlade borce. Što je od svih tih priča istina, ne mogu znati. Ne poznajem Mirka osobno, ali mogu pretpostaviti kako je tijekom godina sva negativna energija, taj svehrvatski jal, u kojem ima zavisti i ljubomore, pa i patološke mržnje, imao efekt morske vode, oluje i promjenjivog vremena na kamenu stijenu, dijelom je oblikujući, nagrizajući njezin prvotni izgled sve dok se ne formira shodno tim stalnim nasrtajima. Odbijao je sve napade. Padao, i uvijek iznova ustajao. Mirko Filipović je veteran kojeg muče razne ozljede, ali prave ožiljke on nosi na duši. Nisu to više otvorene rane, već razni otrovni ujedi, danas samo ožiljci, tragovi, valjda cijena životnog uspjeha u Hrvatskoj.
Kažu da vrijeme liječi sve rane, i to je valjda poprilično istinita misao, ali isto tako vrijeme slabi i mržnju. S vremenom ona otupi, umori se od same sebe. Teško je reći u kojem je trenutku Mirko Filipović prestao biti osporavan, otpisivan i pljuvan. Vjerojatno se to nije dogodilo nakon jednog meča ali revanš s Gonzagom, bio je važan trenutak, možda i ključna točka za široku publiku i sve te pametnjakoviće. Da je izgubio od Gonzage, hrvatski jal bi opet dobio na snazi. Pošto je ga pobijedio, razmontirao, jal je oslabio, povukao se i utihnuo, i to po prvi puta do te mjere, nakon koje za njega više nema povratka. Nikada više, nakon te borbe neće se u Hrvatskoj jednako slaviti Mirkove pobjede i Mirkovi porazi. Predugo je odolijevao. I sad je za sve kralj, legenda, i to desetak godina nakon što je takve titule već debelo zaslužio.
Osvajanje Rizinovog turnira u Japanu, na samu staru godinu, posljednji je Mirkov nokaut hrvatskom jalu, nakon kojeg se on više nikada neće ustati. Ostat će živ, ali u ležećoj poziciji poziciji, tamo gdje i spada, baš kao što će i Mirko Filipović uživati na tronu, vrhu borilačkog svijeta u tom drevnom Japanu koji ga nikada nije otpisao, i koji mu je poslije svakog poraza i teškog razdoblja karijere pružao ruku i pomagao mu da se ustane na noge….