MARCEL HOLJEVAC: Plenkoviću, što vam je to trebalo?

Patrik Macek/PIXSELL

Sudbina Todorića, pa i sudbina Agrokora, je posve nebitna, a bitno jedino hoće li Hrvatska preuzeti dugove istog ili ga prepustiti Rusima, što su oduvijek bile jedine realne opcije. Treća u stvarnosti nikad nije postojala. Ali nekako je hrvatsku javnost uvijek više zanimalo to hoće li Todorić biti javno obješen, a najmanje to hoćemo li za ljubav naših "zapadnih saveznika i prijatelja" dovesti Hrvatsku u situaciju da mora vraćati Agrokorove dugove. Pa ako vam je to satisfakcija, vjerojatno ćete je doživjeti. No to što će biti s Todorićem je marginalno. Što će biti s dugom nije nimalo marginalno pitanje

Rusima smo pod nosom oteli Agrokor, i sad se čudimo da ne daju novac?

Rusi su kategorični: neće dalje kreditirati Agrokor. Osim ako država ne bude jamac za buduće i prošle kredite. Usto, smatraju hrvatsku vladu odgovornom za dugove, jer je ona ta koja je preuzela upravljanje kompanijom. Da je upravljanje prepušteno njima, odnosno Alvarezu, sve skupa se na Hrvatsku ne bi reflektiralo – dugovi Agrokora bi ostali problem jedino onog tko je Agrokoru novac i posudio. Ali tada bi se oni u Buzinu jako naljutili na Plenkovića, a još više oni u Bruxellesu.

Time se ostvaruje scenarij koji sam predvidio u ovoj kolumni prije oko dva mjeseca. Razlog je jednostavan, i ne, nema veze s bedastoćama koje je Plenković izvaljivao po Ukrajini, iako to svakako nije pomoglo: niti jedna banka, ruska, američka, hrvatska, tunguzijska, neće financirati spašavanje bilo koje tvrtke, ma koliko da je prethodno u nju uložila, ukoliko nema kontrolu nad procesom restrukturiranja, što je ljepše ime za stečajni postupak. Što naravno ne znači nužno likvidaciju. Ali ako restrukturiranje ne uspije, a bez hrpe novca kojeg Ramljak nema neće, onda znači.

Usto, CEO Sberbanke Gref kaže da mu nije do toga da tuži Hrvatsku, božesačuvaj takvog scenarija, ali… eh, uvijek to ali. Ali ako Hrvatska odbije, je li… nije isključeno. Da ne bude zabune, taj spor Hrvatska nema nikakvih izgleda dobiti.

Plodovi “Lex Agrokora” su bili lako predvidivi svakom tko ima bar osnovno znanje o ekonomiji, i pravno je pismen. Uključujući tužbe i arbitraže, jer, kako kaže Gref, “Ne biste smjeli usvojiti zakon koji oduzima prava vjerovnicima post factum, nakon što je kredit već dan”. I ima pravo. Za poslovne odluke rizik snosi banka, ali poslovne odluke se donose prema važećim zakonima, a ovdje je Hrvatska retroaktivo oduzela prava ulagačima. Dakle, donijeti zakon kojim su post festum promijenjeni odnosi dužnika i vjerovnika, oduzeti pravo vjerovniku da se naplati od imovine dužnika – a dužnik je Agrokor, nipošto i ni u kojoj varijanti Todorić, da ne bude zabune oko toga – je neodrživo na bilo kojem međunarodnom sudu. Ako je država suspendirala važeće zakone i preuzela privatno poduzeće, jasno je da mora preuzeti i obavezu plaćanja dugova. A sad je valjda jasno da ga nije preuzela zbog Todorića, već zato da ga ne preuzmu – Rusi.



Nedaća je što sad te iste Ruse mora moljakati za kredite, jer bez njih Agrokor nema odakle isplaćivati plaće. A sad konačno i ugledni ekonomisti govore ono o čemu pilim već mjesecima – Agrokroru su potrebne stotine i stotine milijuna kredita samo da bi nastavio vegetirati, dok bi restrukturiranje koje bi mu omogućilo opstanak koštalo oko milijardu eura, kojih na vidiku nema. I to, naravno, podrazumijeva zatvaranje pola Konzumovih dućana koji su neprofitabilni, i otkaze tisućama radnika. Što Plenković ne može uraditi pred vrlo izgledne izbore.

Ramljak je pak ili iznimno bezobrazan ili iznimno loš lažov i kad tvrdi kako “razgovori o kreditiranju idu u dobrom smjeru” i kako je “interes drugih banaka za kreditiranje Agrokora jako velik.” “Interes koji oni nude premašuje iznos koji mi tražimo”, laže Ramljak. A još gore laže kad tvrdi da je Rusima prihvatljiv model “roll up financiranja”, jer su ga već iz same Sberbanke demantirali i rekli da im to nije prihvatljivo.

Jasno je da Agrokoru nitko ne nudi ništa, niti domaće niti strane banke, iako i Plenković i Ramljak šire optimizam u stilu sovjetskih polit-komesara. Jer banke ne smiju financirati kompanije u bankrotu, osim ako su ih same preuzele na ime hipoteke zbog nevraćenog duga. Jasno je isto tako da će plaća za lipanj u Konzumu vjerojatno biti zadnja, i da potom slijedi likvidacija, uz potpuni potop domaće poljoprivredne i industrijske proizvodnje. A sve se to moglo izbjeći da vlada nije donijela imbecilni zakon o strateškim kompanijama, i da je Agrokor prepustila Rusima i Alvarezu. Ovako, izgleda da ćemo pored desetak milijardi odštete Mađarima za prevaru oko INA-e morati platiti i četrdesetak milijardi vjerovnicima Agrokora. I sve to zahvaljujući ingenioznim potezima prvo Milanovića, potom Plenkovića i Petrova. A na kraju će Pedro biti netko drugi. Po svoj prilici će sve završiti spektakularnim suđenjem Todoriću i osudom istog na dugogodišnju zatvorsku kaznu kako bi se pokušalo ukloniti u javnosti stvoren dojam da je Lex Agrokor donesen u svrhu njegovog spašavanja.

Što neće spasiti Hrvatsku: sudbina Todorića, pa i sudbina Agrokora, je posve nebitna, a bitno jedino hoće li Hrvatska preuzeti dugove istog ili ga prepustiti Rusima, što su oduvijek bile jedine realne opcije. Treća u stvarnosti nikad nije postojala. Ali nekako je hrvatsku javnost uvijek više zanimalo to hoće li Todorić biti javno obješen, a najmanje to hoćemo li za ljubav naših “zapadnih saveznika i prijatelja” dovesti Hrvatsku u situaciju da mora vraćati Agrokorove dugove. Pa ako vam je to satisfakcija, vjerojatno ćete je doživjeti. No to što će biti s Todorićem je marginalno. Što će biti s dugom nije nimalo marginalno pitanje.

“Dijete je stalno plakalo, ali to nije bio naš problem”

Gnjusni detalji surovog ubojstva trogodišnjeg dječaka u Puli su toliko degutantni da se to ne da ni čitati. Da čovjeku srce pukne. Kako normalan čovjek uopće može razumjeti da postoje na svijetu ljudi poput Chiare? Niti životinje ne ubijaju svoju djecu. Kamoli na tako sadistički, bezosjećajan način.

“To je tipično nagonsko ponašanje, a pritom se tu inkorporirao i njen zlobni karakter pomiješan s manjkom intelektualnog kapaciteta. To je grozna kombinacija. To, dakle, nije odraz bolesti nego deformacije svih ljudskih osjećaja, potpuno je lišena morala, etike, a najviše znanja. Bila je toliko sebična i narcisoidna da joj je bio problem mlađim muškarcima kazati da ima dijete, a emocija prema djetetu je instinktivna. U tom smislu možemo govoriti najprije o egoizmu i slabijem stupnju intelekta”, kaže profesor Borben Uglešić, psihijatar u mirovini. “U ovom slučaju se, prije svega, radi o jednom primitivizmu i zapanjujućoj količini egoizma. Ona nije imala razvijenu ljubav prema djetetu, bila je lišena emocija i njezini koraci pokazuju da je bila vrlo sebična”, objašnjava on.

A susjedi pak kažu, ‘‘Da smo znali da je Chiara zlostavljala dijete, svakako bismo to bili prijavili, ali tko zna što se događa unutar nečija dva zida. Jedino što smo čuli jest to da je dijete stalno plakalo, a toliko je plakalo da je gospođa u stanu ispod nje skoro zvala policiju da vidi što se događa. Ali odustala je od toga. Jednom je jedna susjeda tom djetetu kupila igračku, a on ju je nakon toga uhvatio za nogu i nije je htio pustiti”.

Dakle, susjedi nisu imali hrabrosti umiješati se, policiju nije bilo briga, socijalna služba je očito imala drugog posla, oni tvrde da nikakvu prijavu nisu zaprimili: tragedija je visila u zraku. Pa drugi put kad čujete dijete kako cijele dane plače, nemojte se miješati. Okrenite glavu na drugu stranu, jer je tako jednostavnije. Pravite se da vas se ne tiče. Kasnije uvijek možete reći, krivo je društvo, socijalna služba, policija. Ne, oni su odgovorni, baš kao i svatko od nas, kriva je isključivo pokvarena majka. Krivnju i odgovornost valja razlikovati, ne može se majku abolirati pasivnošću okoline i službi, ali u konačnici, ako ne želimo da se to događa, moramo na zlo reagirati – sami. Imati više građanske hrabrosti, a ne čekati da policija nešto uradi.

A kad smo kod majke, i riječi profesora Uglešića, nije li upravo sebičnost, stavljanje samog sebe i svojih fizičkih i seksualnih potreba na prvo mjesto, ono što promiče današnja lijevo-liberalna agenda koja pod firmom ljudskih i tko zna čijih prava zapravo prodaje sebičnost, narističnost, neodgovornost i glupost upakiranu u celofan “liberalizma”? I to da se ne smijemo miješati u živote drugih ljudi, “jer tko smo mi da prosuđujemo njihov životni stil”, i kad taj životni stil uključuje opijanje, promiskuitet, zanemarivanje djece. Ne, to nije “životni stil”, već trash-moral kakav se danas kroz medije propovijeda kao poželjan i “slobodouman” način života, poglavito za žene (od muškaraca se ipak očekuje odgovornost čak i u liberalnim medijima, što jasno govori da žene zapravo smatraju nižim bićima ma koliko promovirali ravnopravnost), maltene kao vid emancipacije. Da, imamo se pravo miješati i kritizirati, jer takav neodgovoran i primitivan “način života” često i dovodi do takvih tragedija, pa i do erozije morala cijele zajednice. Do toga da nikog nije briga za dijete kat iznad.

Uvrijeđeni i iznenađeni Markovina

Božo Petrov ipak nije najveći nadureni loš gubitnik. To je Dragan Markovina, lider Nove ljevice, koja se od one stare iz vremena najdražeg sina ne razlikuje ni po čemu, čak tamo sjede isti ostaci totalitarnog režima poput Zorana Pusića. Taj lijevi genijalac je prvo brutalno izvrijeđao Split i Splićane proglasivši Dalmatince malicioznim i zlobnim ljudima, a one koji su se doselili iz Hercegovine “šljamom”. Pri čemu je i on sam doselio iz Mostara! A onda se kandidirao za gradonačelnika, pri čemu mu je jedini program bio uklanjanje spomenika Vojnoj policiji i HOS-u. Naravno ne i raznih kakti “antifašističkih”, u biti komunističkih spomenika.

“Tragedija u kojoj se kao ljevica nalazimo je ta da u izboru između Keruma i Opare ne postoji manje loše rješenje. Jedan je, i kao tajkun i političar, strukturni proizvod HDZ-a i predstavlja lokalni problem, dok je drugi reprezent najveće pošasti koja je zadesila društvo, državu i Split. Mislimo, naravno, na HDZ … Tragične su tvrdnje o Kerumu kao vođi splitske ljevice, jer je taj čovjek mnoge splitske i dalmatinske radnike te male i srednje poduzetnike zavio u crno, što je činjenica koju svi znaju, uključujući i lokalne SDP-ovce. Povrh svega pretvorio je prekrasan modernistički i mediteranski Perkovićev hotel Marjan u neuglednu staklenu kocku koja s arhitektonskom baštinom Split nema nikakve veze”; kaže Markovina. A u što su baštinu pretvarali komunisti, pobogu? Gradili su betonjare i uništavali “buržoasko” naslijeđe i Splita i Zagreba!

“Pozivamo stoga sve birače ljevice da u nedjelju ostanu kući i sruše izlaznost ispod 40 posto te tako pokažu što misle o ovakvom tipu izbora”, vapi Markovina. Dakle, čovjek koji je dobio jedva nešto preko 3% glasova na izborima.

Građani su time već rekli što misle o Markovini. I u pravu su, jer ovo čak nije ni potez lošeg gubitnika. To je zapravo teški balkanski primitivizam i prezir spram demokracije: “Ako niste glasali za mene, onda izbori ionako nemaju smisla”. Posve na tragu razmišljanja one stare ljevice: Vlast trebamo obnašati mi jer smo napredni i pametni, neovisno o tome za kog ljudi glasali. No, možda ga njegovi birači i poslušaju. Svih tristo. Što prijatelji što rodbina. Što bivša redakcija i suradnici Ferala.

Jahta i helikopter Ivice Todorića

Od početka krize s Agrokorom mediji su puni komentara tipa “neka država proda Todorićevu jahtu i helikopter i vrati dugove”. Oni manje neinteligentni spominju i prodaju Belja, Jane, i tako dalje.

Ramljak možda nema ideju gdje će dobiti 200 milijuna eura kredita za koji se kune da je “zadnji” i da nakon toga Agrokor više neće trebati kredite (“od sutra više ne pijem, evo ovo mi je zadnja”), možda nema plan restrukturiranja Agrokora, i možda neće uspjeti isplatiti ni plaću za lipanj, a to bi bilo jako nezgodno obzirom na praktički neizbježne izbore u srpnju ili najkasnije krajem ljeta. Ali je zato poslušao vapaj javnosti i stavio na prodaju Todorićevu jahtu i helikopter. Za helikopter će dobiti milijun eura, za jahtu možda dva. Što potvrđuje neugodnu činjenicu koju nitko ne želi čuti – privatna imovina Todorićevih, zajedno s dvorcem, ne vrijedi niti 0,1% dugova kompanije. Ne računajući jasno vrijednost samog Agrokora, koja se mjerila milijardama, a sada je jednu kunu.

Ista je stvar i s kompanijama u sastavu Agrokora – one su možda nešto i vrijedile prije krize Agrokora, iako puno manje od duga, ali sad više ne vrijede. Uključujući Ledo, Janu, Belje. Čak i da nisu opterećene jamstvima i hipotekama, ne bi vrijedile dovoljno za povrat duga. Jana u ovom trenutku tržišno vrijedi možda milijardu kuna, Ledo dvije ili tri ne računujaći to što je opterećen jamstvima za pet puta toliko.

Time je još jedna besmislena populistička priča došla kraju. I dobro je da jest, jer ne treba održavati iluzije poput onih Bože Petrova, koji je izvalio da Agrokor treba rastaviti na sastavne dijelove i da nam umjesto jedne jake korporacije, Agrokora, treba petnaest ili trideset “jakih hrvatskih firmi”. Kad bi Božo znao bilo što o ekonomiji, ili o bilo čemu drugom, znao bi da kao prvo u Hrvatskoj nema prostora za petnaest ili trideset jakih kompanija. Tržište je premalo. Kad bi takve tvrtke i bile uspješne, opet bi bile premale da bi mogle samostalno opstati na tržištu: netko bi bacio oko na njih i kupio ih, bilo neprijateljskim preuzimanjem od kojeg se ne bi mogle obraniti, kao što se ni mali Mercator nije mogao obraniti od većeg Agrokora, bilo dogovorom.

Tako stvari u stvarnom svijetu funkcioniraju, naročito u ekonomiji: veća riba jede manju. Hrvatska može imati jednu ili dvije jake kompanije, veličine Agrokora – ili niti jednu. Manje od toga teško da mogu opstati samostalno. Priče o nizu malih i srednjih uspješnih tvrtki u hrvatskom vlasništvu su jednostavno bajke i “wishful thinking”: to tako ne ide, i ne može ići. Male neuspješne tvtke brzo propadaju, male uspješne tvrtke brzo postaju žrtvama preuzimanja. Osim ako ne rastu jako brzo. Ali onda to može završiti na način na koji je završio Agrokor.

SDP-ov rasadnik intelektualaca

Izjavu tjedna je dao SDP-ov veteran Zlatko Komadina. Na upit sprema li se vlada u sjeni i s kakvim ciljevima, te je li spreman za izbore, Komadina je rekao je SDP uvijek bio rasadnik talenata, potencijala, krug okupljanja intelektualnog potencijala Hrvatske.

“U mandatu našeg prošlog predsjednika zamro je rad savjeta, stranka se svela na stranku – stranka to sam ja i sada je ovo proces da se svede na stranku – to smo svi mi,” ispalio je. Te dodao kako su savjeti SDP-a mjesto gdje vriju ideje, gdje se kreiraju programi.

Stvarno, ono što zadnjih godina gledamo u SDP-u je sve sam talent do talenta, intelektualac do intelektualca! Kad je već Komadina propustio nabrojiti bar neke, ja ću pokušati ispraviti njegov propust: Maras. Bračni par Jakovina. Stazić. Jović. Glavašević. Hajdaš-Dončić. Obersnel. Sve intelektualac do intelektualca, čija misaona dostignuća ne treba niti nabrajati!

Kad je i jedan lijevi i HDZ-u izrazito nesklon portal tu izjavu prokomentirao naslovom “što je najgore on se ne za*ebava”, onda znate koliko je sati. SDP je, istina, uvijek imao image “urbane i intelektualne” stranke, ali to je samo zato jer su njihovi prethodnici, SKH, u antifašizmu prigrabili sebi monopol na obrazovanje i medije, te su kreirali sebi image po volji. Iako su u vrhu partije uglavnom sjedili sirovi krkani, image iste u medijima je uredno peglan. Neko vrijeme se doduše SDP, pod Račanom, donekle trudio i opravdati ga – “ako već nismo sposobni, bar smo kulturni i fini” – ali zadnjih godina pod Milanovićem su se vratili starim običajima. Što je najgore, oni sami stvarno vjeruju da ta stranka okuplja pametne, obrazovane i kreativne ljude. Više intelektualaca ima čak i u HDZ-u.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI