U ratu za osamostaljenje bivših republika SFR Jugoslavije, zadnjem u Europi koji je prethodio ruskoj agresiji na Ukrajinu, čak ni kad su bombe padale i na Zagreb, vlasti novonastale Republike Hrvatske nisu proglašavale ratno stanje niti su u praksi provodile postupke iz “arsenala” ratne ekonomike, poput racioniranja potrošnje ili masovnog zapošljavanja ljudi za ratnu proizvodnju. Štoviše, vlasti osamostaljene Hrvatske time su se osobito ponosile i nikada nisu propuštale priliku da to u javnosti istaknu.
Za mnoge profesionalne ekonomske analitičare bio je to, a ne rat sam po sebi, glavni razlog što je Hrvatska od 1990. do 1993., statistički gledano, ukupno izgubila zapanjujuću gotovo trećinu svojega bruto domaćega proizvoda, odnosno, pala je u duboku gospodarsku depresiju.
Danas imamo novi rat u Europi, rat u Ukrajini, iz kojega se ratna razaranja i sukobi vojski (barem zasad, ne računajući jedan zalutali izviđačko-napadački dron u Zagrebu) nisu proširili i na Hrvatsku, ali su i nju svejedno teško pogodile posljedice tog rata: deseci tisuća izbjeglica za koje se valja skrbiti, enormni rast cijena prirodnog plina, nafte i struje, drastično poskupljenje sirovina i repromaterijala te njihova nestašica.
Ratne špekulacije
Pokazatelji ratnog stanja i u hrvatskom su susjedstvu posvuda očiti i nedvojbeni: iz Ukrajine pristižu ranjenici i rijeke izbjeglica, donedavni opskrbni lanci se prekidaju, traže se i uspostavljaju novi transportni koridori, ovaj put velikim dijelom zahvaljujući naporima vojnih saveza, a ne civilnih vlasti, hitro se povećavaju državni izdaci za vojsku i naoružanje.
Nije pritom posrijedi neki ciklični zaokret, kakvi se pojavljuju postupno i zakonomjerno, riječ je o dramatičnim, naglim, posve neočekivanim i nepredvidljivim slomovima, kada krivulje statističara skaču uvis ili propadaju kao lude.
Nafta je u manje od godinu dana poskupjela dva i pol puta, električna energija na burzi u Budimpešti za prvi kvartal iduće godine šest puta je skuplja nego što je bila lani. To više nema veze s tržištem, “tijesni” odnos ponude i potražnje prerastao je u tipično ratne špekulacije, nalik na crnoburzijanske.
Ne raspolažem tako detaljnim podacima za Hrvatsku pa ću se poslužiti najnovijim izvješćima za Njemačku, čiji ekonomski trendovi snažno utječu i na Hrvatsku jer je Njemačka hrvatsko najveće i najvažnije izvozno tržište. “Nedostatak materijala za gradnju u Njemačkoj dosegnuo je najvišu razinu od 1991. godine”, objavio je 10. lipnja vodeći njemački ekonomski Ifo institut. “S ruskim napadom na Ukrajinu opskrba građevinskim materijalom drastično se pogoršala, a nestašica je dovela do nastavka rasta njegove cijene.” Da im nedostaje materijala za gradnju, u svibnju je Ifo institut izvijestilo čak 56,6 posto njemačkih građevinskih i 44,8 posto komunalnih tvrtki! Još na početku 2021. godine postotak takvih poduzeća bio je u Njemačkoj zanemariv.
Nestašica i drastično poskupljenje osnovnih reproduktivnih materijala nije jedini ekonomski indikator koji pretkazuje kako će se ekonomska situacija u Hrvatskoj i Europi razvijati u bliskoj budućnosti. Hrvatski državni zavod za statistiku izvijestio je prošloga tjedna da su proizvođačke cijene hrvatskih industrijskih proizvoda u svibnju ove godine bile šokantnih 28,7 posto više nego u svibnju prošle godine. Te cijene “na tvorničkim vratima” tek će se preliti u cijene veletrgovaca, a potom i u maloprodajne cijene koje će plaćati tvrtke i građani.
Prijetnja stagflacije
Ti i drugi pretkazujući ekonomski indikatori naveli su analitičare da za drugi dio tekuće godine, osobito bude li zima hladnija nego inače, prognoziraju drastično pogoršanje gospodarske situacije, do razine tipične za ratno stanje. U najrelevantnijim gospodarstvima inflacija je na razini najvišoj od 1982. godine i strmo se uspinje. Stope rasta BDP-a još su statistički gledano pozitivne (osim, dakako, za Ukrajinu, Rusiju i Bjelorusiju), i trenutno i u prognozama za dvije iduće godine. Međutim, ekonomski rast tako brzo usporava da Svjetska banka u svojem izvješću od 7. lipnja otvoreno govori o “porastu rizika od stagflacije”.
Za Hrvatsku to konkretno znači pad stope rasta s procijenjenih 10,4 u prošloj godini na prognoziranih 3,8 u ovoj, pa 3,4 u sljedećoj godini. Međunarodni monetarni fond je, pak, Hrvatskoj oduzeo tri petine prognozirane stope rasta za 2022. godinu, s ranijih 5,8 na samo 2,7 posto.
Pod međunaslovom “Prijetnja stagflacije” u svojoj publikaciji Global Economic Prospects od 7. lipnja ove godine Svjetska banka piše: “Ako se inflacijska očekivanja otmu sa sidra (engl. de-anchor), kao što se to dogodilo 1970-ih, kao posljedica ustrajnog rasta inflacije i ponavljanja inflatornih šokova, kamatne stope potrebne za snižavanje inflacije prema ciljanoj bit će više od onih koje trenutno predviđaju financijska tržišta. To povećava izglede za naglo dizanje kamata kako bi se inflaciju stavilo pod kontrolu, ali je isto tako 1982. prouzročilo globalnu recesiju”.
“Neopravdana invazija Rusije na Ukrajinu i dalje nepovoljno utječe na gospodarstvo u Europi i šire. Izaziva poremećaje u trgovini i nestašice materijala te pridonosi rastu cijena energije i sirovina”, objavila je 9. lipnja Europska središnja banka. Stoga je “Upravno vijeće ECB-a odlučilo poduzeti daljnje korake” da bi zaustavilo inflaciju u europodručju, pa ECB neće povećavati otkup vrijednosnih papira, a svoje ključne kamatne stope za refinanciranje banaka i privrede povisit će idućeg mjeseca za 0,25 posto, potom opet i u rujnu te možda i treći put do kraja godine (baš kao što je to 7dnevno najavio početkom svibnja).
Clemens Fuest, predsjednik Ifo instituta, odmah je ocijenio da je to što Europska središnja banka čini “ispravno, ali prekasno”. “S inflacijom od 8 posto bilo je neprihvatljivo da ECB sve do danas drži negativnu kamatnu stopu i kupuje nove obveznice. Rast cijena širi se dalje od energije i hrane i zahvaća i ostala područja“, rekao je Fuest na godišnjem sastanku Ifoa u Muenchenu.
No hrvatske monetarne i fiskalne vlasti još ne poduzimaju ni tako skromne i zakašnjele mjere kakve je najavio ECB, one se i ovoga puta ponašaju po obrascu “business as usual”. Ne planiraju niti pokreću aktivnosti čak ni protiv očito nadolazeće stagflacije, pogotovo ne posežu za politikama koje bi trebale kompenzirati ekonomske udarce rata, pa čak ih eventualno i iskoristiti za ubrzavanje rasta i razvoja, na što upućuju odavno poznata teorija i doktrina ratne ekonomike.
Izvući će nas turizam
Zaista, trebaju li se i kreatori (još) hrvatske ekonomske politike postaviti kao da je stagflacija za Hrvatsku zaista neizbježna i krenuti u njezino suzbijanje? Pritom vjerojatno uopće ne treba posebno isticati da je stagflacija, istodobno nekontrolirano poskupljivanje svega i svačega te zaustavljanje rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP-a), najgora od svih mogućih gospodarskih bolesti, stanje koje je najteže liječiti i savladati.
Stagflacije ni u Hrvatskoj ni u njezinu okruženju, strogo statistički gledano, još nema, ali je najrelevantnije svjetske ekonomske institucije i analitičari smatraju praktički neizbježnom. Hrvatski političari, međutim, barem u javnim istupima, ne vjeruju ni Svjetskoj banci ni Međunarodnom monetarnom fondu, ni međunarodnoj Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj – OECD-u.
Da inflacija, kao komponenta stagflacije, u Hrvatskoj ubrzava preko deset posto, da se “otkačila sa sidra”, trebalo bi biti svima jasno. Zaista je teško to ne vidjeti ako su proizvođačke cijene industrijskih proizvoda skočile čak za 28,7 posto. No dok priznaje da i u Hrvatskoj za cijelu godinu treba očekivati izvanredno visoku inflaciju, guverner Vujčić, na primjer, ipak “ne vjeruje” da će Hrvatsku pogoditi stagflacija jer očekuje da će stope rasta BDP-a za cijelu godinu biti osjetno veće nego što to prognoziraju Svjetska banka, MMF i OECD. Njegov argument: izvući će nas turizam.
Ali ni očito visoka inflacija, sa stopom koja se nikako ne može podvući pod definiciju “stabilnosti cijena” (koja je u njezinu “mandatu”), nije navela hrvatsku središnju banku da posegne za alatima za njezino obuzdavanje. Središnje banke zemalja članica Europske unije koje (još) ne koriste euro već su u prvoj polovici 2022. godine drastično povisile svoje referentne kamatne stope (“cijenu” svojega novca): Rumunjska na tri posto, Poljska na 4,0 posto, Češka na pet posto, a Mađarska na čak 5,5 posto. Hrvatska narodna banka istodobno svoju kamatu uporno drži na – nuli! Da neki neovisni (“s Marsa”, kako se to često zna reći) monetarni ekonomist, koji ne zna o kome je riječ, vidi krivulje koje prikazuju promjene tih kamata, za HNB-ovu krivulju bi vjerojatno rekao: “S tim ljudima nešto nije u redu”.
Najcrnje prognoze
Ali, “ne tražimo rješenje tamo gdje ga nema”, kaže čelni čovjek hrvatske monetarne politike, i gotovo da je u pravu: hrvatske su vlasti, naime, odavno kapitulirale pred inozemnim bankarima, trgovcima, hrvatskom kompradorskom kastom i valutnom supstitucijom (de facto korištenjem tuđega novca kao svojega) pa nikakvo monetarno povećanje njezine “cijene” ne može zaustaviti propadanje kupovne moći hrvatske vlastite, nacionalne valute. Tako da sada Hrvatska, za razliku od Češke, Poljske, Mađarske i Rumunjske, čeka da Europska središnja banka povisi svoju temeljnu kamatu, premda će to i za nju, kako piše i Clemens Fuest, jednako kao i za eurozonu, biti i premalo i prekasno.
Ostvare li se najcrnje prognoze (“scenarij”) svjetskih think-tankova i analitičara, ako rat u Ukrajini i sankcije Rusiji potraju, kako sada izgleda da hoće, samo povećanje ECB-ove kamate (“stezanje” monetarne politike i skuplji novac) neće zaustaviti rast cijena u Europi i Hrvatskoj, nego će dodatno usporiti rast, odnosno, izazvat će recesiju, a možda i depresiju. Više nego bilo koja fiskalna politika, hrvatskoj Vladi će trebati potezi i mehanizmi za vođenje gospodarstva u ratu – ratna ekonomika: nadstranačko vođenje države, mobilizacija stanovništva za proizvodnju u ratnim okolnostima, interventno osiguravanje vlastite, domaće hrane, energije i osnovnih materijala za gradnju i industriju, pametno racioniranje potrošnje i suzbijanje ratnih špekulacija. Polagati sve nade samo u turizam u ratu nije baš pametno.