ŽIVOTNA ISPOVIJEST MAJE NJIRJAK: HRT-ova voditeljica o borbi s bolesti, uzbudljivom poslu i zlatnim savjetima Siniše Svilana

Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Da o Maji Njirjak, voditeljici Vijesti iz kulture, znate samo to da je novinarka, ne bi vam trebalo dugo pa da onako, na osjećajnoj razini, naslutite da je njezin novinarski interes usmjeren prema finim umjetničkim sferama života. Dovoljno ju je pogledati pa primijetiti gracilnost u pokretu, neku urođenu nježnu i veselu profinjenost. Među novinarima se ističe vedrim smijehom kojim na ekrane donosi novosti iz svijeta filma, kazališta, glazbe… Tako je danas, no sve je počelo prije 14 godina, kada je kao studentica novinarstva prvi put stigla na HTV.

Prije koji mjesec svi portali izvještavali su o vama i vašem zdravstvenom problemu – hipertenziji. Možete li ispričati što se dogodilo i kakve su posljedice?

Osjetila sam problem na svojoj koži, odnosno, ne bih ni znala da imam visok tlak da me prvotno doktorica opće prakse, kojoj sam se javila zbog zujanja u ušima na tada izmjereni tlak 150/100, nije uputila da ga mjerim češće i zapisujem. Sutradan sam išla na cijepljenje (Pfizer) i nakon cijepljenja je bio 170/120, a mama mi je donijela tlakomjer jer ga ja nisam imala. U petak sam završila na Hitnoj. Tog dana nisam radila apsolutno ništa, samo spremala po kući i igrala se s umecima za kosu, zato na FB-u imam frčkavu dugu kosu, no to je neka druga tema… Kuhala sam ručak, s djetetom prolazila zadaće i gradivo i mjerila tlak… Bila sam uvjerena da nešto ne štima s tlakomjerom jer je bio oko 170/120, u jednom trenutku, oko 17.30, bio je 195/150, pa 200/140 – zvala sam Hitnu i rekli su da odem u Sv. Duh. Nakon obrade i tableta – upućena sam kući.


Mišljenje hitne dežurne službe, odnosno daljnje pretrage proslijedila sam svojoj doktorici opće prakse, a kada sam kao odgovor na uputnice vidjela termine za pola godine, odlučila sam se na prvi korak – privatni pregled. Zaprimila me dr. Gašparović (kardiolog) s KBC-u Rebro i u njezinoj sam obradi. Kardiološki se ne prikazuju nikakvi problemi, ni sa štitnjačom, ali rezultati 24-satne pretrage urina pokazuju značajno više razine normetanefrina koji ukazuje na probleme s nadbubrežnim žlijezdama. CT obrada nije ukazala na tumore, barem ne neke značajne, stoga dalje slijedi potraga za adekvatnom terapijom. Dodala bih još samo da sam do prije barem godinu dana bila niskotlakaš.

Obitelj je također imala problema, što majka, što majčina sestra – niste mislili da ste i vi genetski “programirani” za takvu vrstu bolesti?



Da, moja baka, majčina mama, imala je i visok tlak i probleme sa štitnjačom i probleme krvožilnog sustava, njezina kći, mamina sestra, umrla je od izljeva krvi u mozak u 21. godini, odnosno od aneurizme, a mojom mami – kojoj je Hitna redovito dolazila zbog užasno intenzivnih migrena doma, tek se nakon što joj je puknula aneurizma u mozgu (s time da je zaprimljena u takvom stanju u Vinogradsku, iz koje su je pustili doma, bez CT-a i adekvatne pretrage), privatnom MR pretragom pokazalo da ima izljev krvi i da hitno mora u bolnicu. Doktor Paladino ju je spasio, operirao je, kasnije ju je vodila dr. Poljaković, i dandanas je, hvala Bogu, živa i pod nadzorom KBC-a Rebro. Njima hvala jer su jedini detektirali i reagirali i održavaju je živom. Dakako, i ona ima problema sa štitnjačom, a tata je imao infarkt pluća, tromb u nozi – isto je na lijekovima, tako da mislim da sam savršen genetski materijal za razne boleštine, ali ne dam se. Do aneurizmi i tromboze još nismo došli, ali vjerujem da bi stručno oko profesorice dr. Jelene Popić, radiologinje u KB-u Merkur koja mi je radila CT, prepoznalo bilo kakve poremećaje i tješim se da je sa mnom gotovo sve ok.

Kupili ste, naravno, i tlakomjer te ste javno prozvali zadužene za taj problem zbog cijene koja se kreće od 300 do 800 kuna, a najpotrebniji je umirovljenicima koji si od mirovina to zaista ne mogu priuštiti. Jeste li uvijek tako empatični?

Empatija, ako mislite da je imam, dio je odgoja. Meni je prirodno u bilo kakvoj nezahvalnoj situaciji prvo razmišljati o onima najugroženijima. Ako sam već stavila na FB post: “Ljudi, mjerite tlak!”, prirodno je da se pitam i čime da ga izmjere. Naravno, pritom sam mislila da se obrate svojim liječnicima, ali oni koji sumnjaju na tlak, a umirovljenici su ili su ostali bez posla – čime da ga mjere? Pa, nisam ni ja imala tlakomjer dok mi ga mama nije donijela. Ona ga je imala jer joj ga je poklonila prijateljica. Ali kažu da za umirovljenike ni taj zglobni ne valja, već samo onaj za nadlakticu – e, a taj je najskuplji. Kako, zašto? A svaki dan čitamo i slušamo o zdravlju – prevencija ovoga, prevencija onoga – sva ta prevencija košta. Pa čak i aspirin preventivno.

Da završimo tu crnu priču, recite nam kako ste sada, hoćete li imati neku terapiju, paziti što jedete, ukratko, koliko vam je hipertenzija promijenila život?

Kako sam sada? Pa ni prije, osim zujanja u ušima, nisam imala nikakve posebne simptome ni manifestacije. Sada sam na terapiji za tlak. I snižava ga, ali nije kao što je nekada bio. U obradi sam i nadam se samo dobrim rezultatima. Optimistična sam. Oni koji me znaju kažu da sam nekako podbuhla. Istina, dobila sam nekoliko kila u koroni, ali očito je sve to rezultat tlaka i nekog poremećaja koji se događa. S obzirom na to da službeno nisam preboljela koronu, a vjerujem da smo je imali ja i moja obitelj još krajem 2019. (kada se ‘k’ od korone nije spominjalo), sve ovo što se događa sebi obrazlažem kao neki postcovid simptom. I nisam jedina, puno mi se ljudi javilo, neke kolegice s posla – identični simptomi, nema uzroka, nisu preboljeli koronu, a odjednom imamo čudne simptome. I kosa mi je jako ispadala tijekom ljeta, a tada se o tome nije još govorilo kao o postcovidu. Sada, kada sve zbrojim i oduzmem, ne znam što bih mislila.

Prije televizije aktivno ste se bavili plesom u ZKM-u. Kako pamtite to doba?

Da, plesala sam u Učilištu ZKM-a kod Desanke Virant. Ona je koreografska čarobnica i bila je naša druga mama i tata. To doba, a plesala sam kod nje u kontinuitetu od svoje 3., 4. godine do 22., 23., dakle puna dva desetljeća – pamtim kao najljepše razdoblje. Plesna dvorana bila je nešto što čekaš od ponedjeljka do četvrtka, pa do subote, gdje ispustiš dušu, pluća, a opet uživaš. Suvremeni ples me zasigurno definirao kao osobu koja sam danas pa nije čudno što se osjećam dužnom vratiti baren dio tog osjećaja plesačima i plesu kao takvom – TV-publici se ne obraćam direktno s pozornice, ali trudim se da to učine plesači.

Karijeru ste započeli kao dio, kako se voli reći, “Stankovićeve scenografije”. Bili ste studentica s još desetak kolega te ste napeto u studiju pratili intervjue najpoznatijeg urednika i voditelja HTV-a. Kako je krenulo dalje, što vas je privuklo televiziji?

Da, karijera je igrom slučaja počela kao “dio scenografije”, kako su nas voljeli zvati, iako to nije istina jer smo pola emisije mi studenti postavljali pitanja, jasno – koja smo s Acom prolazili prije svake emisije i ništa nije bilo slučajno. Tada sam upoznala osjećaj live-snimanja, divnu ekipu HTV-a i zaljubila se na prvi pogled.

U to vrijeme su se tražili i mladi ljudi, honorarci na HRT-u, pa je nekolicina nas ostala, npr. Mladen Sirovica koji radi u IMS-u, u odjelu za gospodarstvo, ili Kristina (Validžić) Bojić koja je sa mnom nakon Nu2 prešla u “Glamour caffe” k Svilanu. Tada su već ondje bili “prekaljeni” novinari i sestre Nanut, Vela, Martina Validžić… Mene je oduvijek zanimala kultura, a Kristinu IMS, i vrlo brzo se iskristaliziralo tko će kojim smjerom. Siniša je otišao na Novu TV.

Kako ste doživjeli Svilana koji je svakom projektu na kojem je radio digao gledanost?

Svilan je bio mag, njega i Joška Martinovića, a obojica su preminula, doživljavam kao svoje prve mentore. Joško je bio čarobnjak riječi i nije mi nikada pametovao, ali sam gledala kako moj tekst čini još boljim. Od njega sam naučila da ne bježim od igre riječima, i ja jesam takva, ne držim se slijepo klasične forme, a Svilan je znao reći – ne moraš tražiti priču, priča je u tvojoj ulici, u svakoj zgradi. I to je čista istina. Svi mi smo priča za sebe i zato stalno gledam oko sebe. Zbog Svilanovih riječi sam zapazila “Zlatnog čovjeka”, kip mimičara koji je stajao na Trgu sa suncokretom. Prišla sam mu i pitala bi li mi ispričao zašto radi to što radi – na kraju sam otkrila da je beskućnik, živio je u hostelu u Petrinjskoj, istjeran je iz stana i bio je u sudskom procesu koji je trajao godinama. Tako sam počela raditi i za “Proces”, emisiju koju su uređivali Gordana Škaljac Narančić i Jagoda i Joško, a vodio je Milan Majerović Stilinović.

Šest godina proveli ste u vjerojatno najdugovječnijem projektu “Dobro jutro, Hrvatska”. Kako biste opisali rad u paru, koliko morate biti pripremljeni da drugom voditelju i potencijalnom sugovorniku na upadate u riječ?

Nezaobilazno ime u TV-novinarstvu moja je prva urednica – Daria Marjanović, tada urednica “Dobrog jutra”. Uh, znala je biti stroga, zahtjevna, ali pravedna. Svi smo bili u 5 ujutro budni i spremni za vojni režim s njom. To je žena koja zna posao! U “Dobrom jutru” službeno je započela moja karijera, kao i mnogim urednicima. I Šprajc i Goran Brozović (voditelj Dnevnika), Mihovil Horvat (urednik i voditelj Sporta), Maja Fišter (urednica u Dokumentarnom programu) te mnogi drugi upravo su u toj redakciji započeli svoj put. I uistinu sam uživala sve te godine ondje. U “Jutru” sam odradila prva javljanja uživo, od placa preko životinja do filmskih tema, pa i prvo vođenje emisije, a to nije mala stvar jer voditi emisiju bez blesimetra, puna dva sata, pravi je izazov.

Davor Meštrović i Domagoj Novokmet zaslužni su što sam isplivala iz svake emisije jer sam imala knedlu u grlu sigurno prvih nekoliko tjedana. Nakon takvog starta nije mi bio problem javiti se u Dnevnik ili voditi Vijesti iz kulture. Svaki taj format ima svoje čari, ali i mane. Mana vođenja DJH bila je buđenje u 4.30 ujutro i dolazak na Prisavlje u 5.30. Mana vođenja Vijesti iz kulture je bio dolazak doma poslije ponoći.

Kako ste doživjeli “Boje turizma” u kojima ste u četiri godine obišli svaki kutak Hrvatske?

“Boje turizma” izuzetno su zanimljiva emisija jer sam zahvaljujući tome što sam četiri godine rada na njoj, od kojih jednu sezonu kao suvoditeljica s Mislavom Togonalom, obišla cijelu Hrvatsku. A rad s Togonalom i, kako ga ja volim zvati “gosponom Trošeljom”, našim kultnim redateljem Marinom Trošeljom, bio je kao vožnja po enciklopediji – njih su dvojica, naime, otkako bi ušla u vozilo, putem i na svakom mjestu imala neku zanimljivu povijesnu priču i tisuću podataka. Ne znam kako uopće drže sve podatke u glavi. No i to, koliko god da je lijep posao, ima svojih mana. Jer dok se drugi kupaju, mi smo odjeveni u prikladnu odjeću, s fasadexom na licu (šminka, je l’), a vani je 38 celzija. Također, kad sam radila reportaže, nerijetko bi se dogodilo da nakon povratka s puta, na kojemu bismo obišli 6-7 gradova u 2-3 dana, slijedi pregled višesatnog materijala i montaža. Jednom sam završila montažu poslije ponoći, a već u 6 ujutro išla na novu turu puta i snimanja. Nadodala bih da sam jako voljela raditi i na emisijama kao što su “Post Scriptum” (koju je tada uređivao Petar Štefanić) ili “Rizzi-Bizzi”, to su bile zanimljive priče!

U jednom trenutku došlo je i do zasićenja kad ste radili i po 10-12 sati. Što je uslijedilo?

Kad je riječ o zasićenju, nisam se nikada zasitila rada u nekoj redakciji ili vrste posla – već su me uvjeti na to prisilili ili je jednostavno moj profesionalni put krenuo drugim smjerom. Nakon prvih osam godina TV-novinarstva i rada mahom u mozaičnom programu, na poziv urednice Zrinke Turalije Kurtak prešla sam u Informativni program i redakciju Vijesti iz kulture. To je bila neka nova stranica mog života. Uz to sam i rodila kćer, te po povratku vrlo brzo ušla u taj brzi ritam rada, u kojemu u pravilu rijetko znaš kada i što radiš, ovisi o tome ima li termina snimanja ili nema, a u pravilu se sav posao odvija u večernjim satima, kada su premijere, otvorenje izložbi, predstave ili koncerti.

Neopisivo sam zahvalna i sretna što sam imala prilike izvještavati sa svih tih kulturnih događaja, upoznati sve te divne ljude, umjetnike, obići sve od Lisinskog preko KC-a Travno pa do Cannesa i Venecije… A najviše sam zahvalna što sam u toj redakciji provela osam godina jer su mi postali kao druga obitelj. Od kolegica i kolega u redakciji do snimatelja, montažera, asistenata, realizatora itd. No prava obitelj čekala me doma – i shvatila sam da dolazak kući oko ponoći sve teže svima nama pada, a i tijelo se borilo s iscrpljenošću. Puno je tu javljanja za Dnevnik, reportaža za Vijesti iz kulture, pa i višegodišnjeg vođenja emisije…

Okušala sam se u Komunikacijama HRT-a, gdje se otvorilo radno mjesto putem natječaja zbog odlaska dviju kolegica na rodiljski. A onda sam krajem 2019. vraćena u program, i to u odjel za kulturu koji vodi Lidija Špiranec. Lidija je, nažalost ozlijedila nogu pa sam uletjela kao zamjena u emisiju “Art a la carte”, a na njezin poziv u toj sam emisiji i ostala do danas te smo otvorili medijski prostor i suvremenom plesu. Početak 2020. i pandemija Covida-19, kada su mnogi radili od kuće, za TV je imala druga pravila.

Rahela Štefanović me pozvala da budem dio voditeljskog tima (uz Martinu Validžić i naše kolege iz Sportske redakcije) novog HRT-ova projekta “Škola na Trećem” na koji smo svi izuzetno ponosni, a koji je odjeknuo s pohvalama u svijetu.

Bio je to za mene, nakon dva desetljeća, ponovni susret s učiteljima i odlazak u “školske klupe”, naime, mi voditelji smo ‘pomagali’ učiteljima u TV-nastavi, a i katkad postavljali pitanja koja bi možda djeca postavila. Sve u svemu – jedan novi izazov na koji sam ponosna i izrazito sretna zbog ukazanog povjerenja.

Kada je završila školska godina, počelo je ljeto i startali smo s još jednim novim projektom “Sunčana strana Prisavlja” te su me i tu pozvali glavni urednici projekta (Vlatka Kolarović, Lidija Špiranec, Ivana Kocelj i producentica Tihana Čuljak) da kao voditeljica i urednica budem sukreator sadržaja. “Sunčana strana” tako je ponudila i publici na našoj livadi na Prisavlju, ali i svim gledateljima HTV-a 3 – kvalitetan sadržaj, i to u vrijeme kada se ništa nigdje nije događalo.

Jesen 2020. vratila je “Art a la carte”, a početkom 2021. prvi sam put kao urednica i voditeljica bila zadužena za projekt “Noć muzeja”, ove godine još izazovniji utoliko što većina muzeja nije imala otvorena vrata, a i nosila je naziv – digitalna “Noć muzeja”. Vjerujem da smo odradili dobar posao!

I evo, ljeto nam se vratilo i naša “Sunčana strana” otvorila je vrata 25. 6., u svom drugom izdanju, pojačanom i za plesni program – petominutne i desetominutne plesne videe, koje snimamo s hrvatskom plesnom scenom, a plesači su prvi put “osvojili” prostore zgrade HRT-a te u njima zaplesali.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI