Vojna krajina – po značenju i važnosti ravna – Kineskom zidu…!

foto: Andrej ŠVOGER

Glavni cilj izložbe je promidžba hrvatske kulturne baštine i spoznaja o razvoju i značaju Vojne krajine, ne samo za lokalnu i zavičajnu povijest, nego i nacionalnu i europsku povijest, ukazivanjem na značaj Varaždina u povijesnom razvoju Vojne krajine, te ulozi Vojne krajine u izgradnji Habsburške Monarhije. Izložba je dio međunarodne znanstvene konferencije koju organizira Hrvatski institut za povijest pod nazivom 'Zlatno doba lakih postrojbi i mali rat'

Gradski muzej Varaždin, kako nam je pojasnila Spomenka Težak, u suorganizaciji s Hrvatskim institutom za povijest, Hrvatskim povijesnim muzejom i Hrvatskim državnim arhivom, pripremio je tematsku izložbu pod naslovom – “Povratak u Vojnu krajinu”/”The Military Frontier revisited”. Riječ je o suvremenoj reinterpretaciji izložbe Vojna krajina koja je upriličena 1981. godine u Hrvatskom povijesnom muzeju.

Kako su i u pripremi te izložbe sudjelovale i druge institucije, i u pripremi aktualne varaždinske izložbe uključeni su bili – Hrvatski školski muzej, Zavičajni muzej “Stjepan Gruber” iz Županje, Muzej Brodskog Posavlja, Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb, Posudionica narodnih nošnji iz Zagreba, Oružarnica iz Graza, Bečka nacionalna i sveučilišna knjižnica, te Dolenjski muzej.

Vojna krajina je fenomen, istaknula je Težak, ne samo europske, već i svjetske povijesti koji je po značenju i važnosti zapravo ravan – Kineskom zidu… međutim, koliko je ona zanemarena kao tema u svjetskoj historiografiji, najbolje dokazuje činjenica da su joj, zasad još uvijek, posvećene samo dvije monografije na engleskom jeziku!?

Značenje za europsku povijest

Glavni cilj izložbe je promidžba hrvatske kulturne baštine i spoznaja o razvoju i značaju Vojne krajine, ne samo za lokalnu i zavičajnu povijest, nego i nacionalnu i europsku povijest, ukazivanjem na značaj Varaždina u povijesnom razvoju Vojne krajine, te ulozi Vojne krajine u izgradnji Habsburške Monarhije. Izložba je dio međunarodne znanstvene konferencije koju organizira Hrvatski institut za povijest pod nazivom “Zlatno doba lakih postrojbi i mali rat”/”The Golden Age of En’light’ened Troops and Small War”.

Nastanak vojno-obrambenog pojasa protiv Osmanlija u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, možemo smjestiti u vrijeme vladavine Žigmunda I. Luksemburškog (1387. – 1437.). Nakon početnih organizacijskih inicijativa tog vladara, nastavak organizacije antiosmanlijske obrane odvijao se u vrijeme vladavine kralja Matijaša Korvina (1458./1464. – 1490.) koji je, nakon osmanskog zauzimanja Bosne 1463. godine, u protuofenzivi oslobodio Jajce i niz utvrda, te organizirao Jajačku i Srebrničku banovinu. Svaka od tih vojno-teritorijalnih jedinica sastojala se od jedne strateški dominantne utvrde i većeg ili manjeg niza (lanca) okolnih utvrda na isturenim položajima prema osmanliskim područjima i osvojenim utvrdama.

Cjelokupna obrana Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva se preko ovakvog modela vojno-teritorijalnih jedinica sastojala od dva velika obrambena pojasa. Prvu crtu obrane činile su utvrde na potezu od Transilvanije pored rijeke Dunava i utvrda Severinske i Beogradske banovine, Šapca, Srebrničke i Jajačke banovine, koju su na krajnjem jugu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva zatvarale utvrde Knin, Skradin i Klis. Drugu, unutrašnju obrambenu crtu, činile su utvrde Karánszebes (Caransebeş), Temišvar (Timişoara), Petrovaradin, a na krajnjem jugu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, tu su crtu zatvarale utvrde Bihać i (od 1469. godine) Senj.

Dolaskom na vlast sultana Sulejmana I. Veličanstvenog, Osmanlije su 1521. godine zauzeli Beograd, Šabac i Zemun, a na južnom dijelu 1522. godine Knin, Skradin i Ostrovicu (Bribirsku). Obrambeni sistem se narednih godina dodatno urušavao, kada su Osmanlije 1524. godine osvojili Severin i čitavu Severinsku banovinu, Oršovu i Sinj u Hrvatskoj, te provaljivali na preostale dijelove područja Hrvatske. Osvajanjem Beograda 1521. godine, ostao je Osmanlijama otvoren put u Panonsku nizinu, pa su redom narednih godina padale mnoge utvrde, dok je cijela ofenziva kulminirala velikim porazom Ugarsko-hrvatske vojske na Mohačkom polju 1526. godine.

Na jugu je, pak, zauzimanjem Like i Krbave 1527. godine, čitav prostor srednjovjekovnih županija i plemićkih posjeda u neposrednoj blizini utvrda Senjske kapetanije, došao pod osmanlijsku vlast, a Senjska kapetanija je tada, sa svojim utvrdama, činila prvu crtu obrane protiv Osmanlija, dok je jedini preostali stup obrane Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva u Dalmaciji predstavljao – Klis.

Stvaranje Sistema obrane

Osmanlijska osvajanja dovela su, ne samo do poraza vojske i pogibije kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju u kolovozu 1526. godine, koji je umro bez nasljednika, već i do borbi za prijestolje između raznih pretendenata od kojih su dvojica – nadvojvoda Ferdinand Habsburški (1503. – 1564.) i šipuški knez, Ivan Zapolja (1487. – 1540.), započeli građanski rat koji je trajao od 1527. do 1537. godine. U prethodnim desetljećima vladanja kralja Ludovika II. Jagelovića, okarakteriziranih teškom financijskom krizom i neefikasnom protuosmanlijskom obranom, hrvatsko je plemstvo naginjalo vezama s austrijskim nadvojvodom, Ferdinandom Habsburškim…

U prilog takvoj suradnji, na saboru u Cetinu 1527. godine, nadvojvoda Ferdinand je obećao pomoć hrvatskom plemstvu u vojsci i novcu u obrani protiv Osmanlija, uz uvjet stvaranja sistema obrane u nizu utvrda raspoređenih u dubinu obrambene linije i plaćenim vojnim posadama. Također i uz preuzimanje utvrda u vojnu upravu od raznih lokalnih velikaša koji više nisu mogli sami obnašati troškove obrane svojih posjeda. Kako je taj proces tekao jako sporo, upravo je postojeći utvrdni lanac Senjske kapetanije, stoga postao jedan od temelja razvoja Vojne krajine kapetanijskog tipa…

Vojna krajina, kao lanac utvrda razvijenih u kapetanske okruge, koja pored Senjske i Bihaćke kapetanije (propala 1592. godine) spada u najstarije, već je od kasnih 1530-ih godina počela biti vezana za vojne institucije i službenike kralja Ferdinanda I. Habsburškog.

Nadvojvoda je odredio zajedničkoga vrhovnog kapetana svih pokrajina – Ivana Kacijanera – te je shodno tome došlo do utemeljenja međupokrajinske organizacije, kada je vrhovnom kapetanu pridodan savjetodavni organ, koji su činila trojica predstavnika, iz svake pokrajine po jedan, potom službenik za isplate novca vojsci, te službenik zadužen za opskrbu provijantom. Hijerarhijski silazno, pokrajinsku obranu su u neposrednom vojnom vodstvu činili pokrajinski kapetan (Landeshauptmann) ili njegov namjesnik (Landsverweser) i njima podređeni kapetani pokrajinske konjice, te kapetani pješačkih jedinica manjih pokrajinskih okruga. Cijela vojna organizacija bila je neposredno podređena nadvojvodi Ferdinandu.

Varaždinski generalat

Na potezu od rijeke Kupe do Jadranskog mora, uz postojeću Senjsku i Bihaćku kapetaniju i po uzoru na njih, nastale su još tijekom 16. stoljeća Ogulinska i Hrastovička, te Žumberačka kapetanija sa svojim doseljenim prebjezima – uskocima, koje su nakon 1553. godine, odlukom o sustavnom uređenju Vojne krajine i podjelom vrhovnog krajiškog zapovjednika, Ivana Lenkovića, činile Primorsku i Hrvatsku krajinu, koja je kasnije, osnivanjem grada Karlovca 1579. godine, postala sjedište zapovjednika te krajine i nositi naziv Karlovačkog generalata.

Drugi dio obrambenog područja činile su kapetanije uspostavljene u Slavoniji i organizirane u Slavonsku krajinu koja je odabirom Varaždina kao sjedišta zapovjednika te krajine 1595. godine, nosila i naziv – Varaždinskog generalata. Kapetanije Slavonske krajine (Ivanićka, Križevačka i Koprivnička) nastale su postupno od sredine 16. stoljeća kada se intenzivno radilo i na novim utvrđenjima grada Varaždina kojeg je na upravu, preuzeo od kralja Ferdinanda I., štajerski plemić Ivan Ungnad, koji je 1553. godine imenovan vrhovnim kapetanom Hrvatsko-slavonske krajine.

Ferdinand I. Habsburški, hrvatsko-ugarski kralj (1527.-1564.), bio je tvorac organizacije Vojne krajine uz financiranje unutrašnjoaustrijskih staleža I solidiran 1577. godine kada je i pogranično područje i Hrvatske i Slavonske krajine, konačno, uređeno i podijeljeno na kapetanije. Strukturu vojne uprave svake od tih krajina činila su dva zasebna vojna zapovjednika od kojih je svaki imao svoj ratni stožer, koji se sastojao od ratnog savjetnika, ratnog blagajnika, ratnog opskrbnika, ratnog pisara, ranarnika ili vojnog liječnika, tamničara, uhodarske službe, voditelja oružarnice, te tamničara, zapovjednika straže, bubnjara, majstora puškara, svirača pifarista, dok se pojedina kapetanija hijerarhijski sastojala, nakon kapetana- od upravitelja kapetanije, poručnika, zastavnika, pisara, zapovjednika straže…

Značajno je napomenuti da je izvan ovih struktura stajala obrambena organizacija hrvatskog bana i Sabora, vojnih jedinica pod njegovim zapovjedništvom, te zagrebačkog Kaptola nad svim utvrdama koje su gradili na obrambenoj crti na rijeci Kupi. U tim izuzetno teškim desetljećima protuosmanske obrane, uz zatvaranje obrambene linije, jedan od nužnih ključeva uspješne obrane bila je kvalitetna vojno-obavještajna suradnja. Suradnja na relaciji ban – Kaptol – vojnokrajiški zapovjednici Primorske i Hrvatske krajine, te Slavonske krajine, vidljiva je bila u obrani Pokuplja, a kulminirala je velikom zajedničkom pobjedom nad osmanlijskom vojskom Hasan-paše Predojevića u kratkoj i krvavoj bitci kod ušća rijeke Odre u rijeku Kupu u blizini kaptolskog Siska 22. lipnja 1593. godine. Pobjedničke kršćanske snage vojevale su pod hrvatskim banom Tomom Erdödyjem.

Prvi krajišnici u ratu izvan domovine

Nakon poraza Osmanlija kod Siska, počelo je razdoblje pregovora koje je kulminiralo potpisivanjem mirovnog ugovora između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva 1606. godine na ušću rijeke Žitve, čime je završeno trinaest godina sukoba unutar kojeg je, prema navedenom miru, prihvaćen status quo, kojim je svaka strana zadržala one prostore koje je osvojila tijekom rata. Tako su Habsburgovcima ostale i pripale utvrde Čazma, Petrinja, Moslavina, Gora i Hrastovica. Dogovoreno je, također, da se ne smiju podizati nove utvrde. Mir je trebao trajati dvadeset narednih godina.

Međutim, krajiško područje nije mirovalo, već se nastavio tzv. mali rat, kojeg su karakterizirali iznenadni upadi manjeg intenziteta u dubinu neprijateljskog teritorija. U tom načinu ratovanja, poznatom još od 16. stoljeća, isticali su se osobito poznati senjski uskoci, koji su nastavljali s prepadima na kopnu u području rijeke Neretve, te od Senja i Senjskog kanala sve do Pule na sjeveru i Kotora na jugu, te pritom pljačkali mletačke brodove. Ovim akcijama izazvali su reakciju Venecije, te je došlo do Uskočkog rata ili Rata za Gradišku (1615. – 1617.).

Može se smatrati da su aktivnosti hrvatskih jedinica Karlovačkog generalata u tome ratu, koji se pored bojišta u Istri i Hrvatskom primorju vodio i na sjeveru Italije, prvi ratni angažmani krajišnika izvan domovine, tj. na drugim europskim ratištima. Naime, kod San Servole (blizu Trsta) 1615. godine, hrvatska vojska pod zapovjedništvom vicegenerala Hrvatske krajine, kneza Vuka Krste Frankapana, sudjelovala je u pobjedi austrijske vojske nad Mlečanima.

Rat je završio 1617. godine mirom u Madridu, te raseljavanjem uskoka iz Senja u Žumberak i okolicu Otočca i Brinja, te su vojne vlasti izgubile efikasne, ali nepouzdane ratnike…

Financiranje Vojne krajine još uvijek nije bilo zadovoljavajuće. Plaćenici na granici bili su skupi, a osim toga su nerijetko pljačkali okolinu kada im plaća ne bi stigla na vrijeme. Potreban je bio novi način financiranja, a autarkičnost Vojne krajine činila se kao najrealniji izlaz iz postojeće situacije. Pogranična su područja Hrvatske Kraljevine zbog osmanlijske ekspanzije postala, uglavnom, nenaseljena tako da je Bečki dvor težio ponovnom naseljavanju pomoću kolonizacije.

Žumberački su uskoci tridesetih godina 16. stoljeća, kao prvi kolonisti, stekli posebne povlastice koje su uključivale nasljedno pravo na zemljište, 20 godina oslobođenja od plaćanja poreza, osobnu slobodu, te pravo biranja vlastitih zapovjednika i starješina. Usporedo s prije navedenim raseljavanjem uskoka, došlo je do naseljavanja Vlaha na krajiškom prostoru. U Varaždinskom generalatu, kralj Ferdinand II. je branio status novopridošlima, sprječavanjem restitucije prava hrvatskom plemstvu na bivša područja njihovih posjeda i jurisdikcije, te je dopustio Vlasima da bez smetnje hrvatskih staleža ostanu u dotadašnjim sjedištima i imanjima, podložni jedino zakonitim kraljevima, a zauzvrat su bili obvezni na vojnu službu.

Izvan jurisdikcije bana i Sabora…

Završni udarac pravima hrvatskog plemstva, kralj Ferdinand II. je zadao, odobravanjem Vlasima, na području između rijeka Save i Drave –poznatih Vlaških statuta (Statuta Valachorum) 1630. godine kojima su oni na području Ivanićke, Križevačke i Koprivničke kapetanije dobili samoupravu u vidu prava na izbor kneza, suca te slobodu trgovanja vlastitim proizvodima. Tim potezima se smatra da su započeli teritorijalni obrisi Vojne krajine, kao teritorija izvan jurisdikcije bana i Sabora…

I u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), hrvatske postrojbe, a s velikom sigurnošću i krajiške jedinice, ostavljale su svoj vojnički trag na bojištima između rimokatoličke i protestantske Europe. Tako su 1622. godine hrvatske postrojbe sudjelovale u opsadi kalvinističkog grada Heidelberga u njemačkoj pokrajini Pfalz, gdje su nakon tri odbijena juriša, preplivali rijeku Neckar i navalili iznenada u predgrađe koje su potom zapalili. Krajiške postrojbe su zasigurno bile dio jedinica pukovnika, Ivana Ludovika Hektora Isolana, koji je sudjelovao u Tridesetogodišnjem ratu kao zapovjednik pukovnije, u bitci kod Lützena, 1632. godine. Taj je „general Hrvata”, uostalom, već došao u kontakt s krajiškim vojnicima kao zapovjednik takvih postrojbi u već navedenom Uskočkom ratu.

Shodno navedenome, vrlo je vjerojatno da su mnogi zapovjednici „Hrvata” na europskim bojištima, poput Nikole Zrinskog i drugih, novačili svoje pukovnije i na vojnokrajiškom području gdje se nalazilo stanovništvo izuzetno pogodno i sposobno za ratne aktivnosti. Ti „Hrvati” su u zadnjem desetljeću Tridesetogodišnjeg rata sudjelovali u borbama u Saskoj i u bitci kod Nördlingena 1634. godine, te u Lotaringiji, Zapadnoj Falačkoj i drugdje.

Po pitanju prostora Vojne krajine, nove promjene su nastale nakon propasti druge osmanlijske opsade Beča pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafe, 1683. godine, koju je slomila kršćanska koalicija pod vodstvom poljskog kralja, Jana III. Sobieskog. Uslijedio je rat za oslobođenje okupiranih teritorija Hrvatske Slavonije (1683. – 1699.) kada su se uz djelovanje austrijske vojske, javljali razni ustanici protiv Osmanlija.

Porazi Osmanlija

Kako su se porazi Osmanlija nastavljali i narednih godina slijedom vojnih akcija koje su provodile kršćanske snage okupljene u Svetu Ligu, nakon odlučne bitke kod Sente 1697. godine, potpisan je bio mir u Srijemskim Karlovcima, kojim je Osmanlijsko Carstvo izgubilo najveći dio Mađarske, Transilvanije i Slavonije, te Banovine, Like i Krbave. Uz precizno označene granice, zapravo, nestala je „ničija zemlja”, te je došlo do neuspjelih pokušaja hrvatskih staleža, bana i Sabora za reinkorporacijom oslobođenih teritorija pod bansku vlast. No, austrijske vlasti nisu dopustile ukidanje Varaždinskog i Karlovačkog generalata, već su u oslobođenim krajevima u Slavoniji i Lici, vlast preuzele vojska i Dvorska komora.

Tako je Lika, napokon, integrirana 1712. godine u Karlovački generalat, te je nastala velika kapetanija Lika i Krbava, a u Slavoniji je Dvorska komora nadzirala unutrašnjost, dok su vojni organi fokusirali svoju organizaciju na pograničnom području uz rijeku Savu. Dodatno je nastala Banska krajina na prostoru Banovine ili Banije, odnosno u oslobođenim krajevima između rijeka Kupe i Une, gdje su se vojni zapovjednici morali obvezati na vjernost i poslušnost banu, koji je na tom prostoru preuzeo zapovjedne ovlasti 1704. godine.

Hrvatsko se plemstvo nakon oslobođenja većeg dijela Hrvatske Kraljevine nadalo da će njegovi posjedi konačno biti reintegrirani i da će se ponovno uspostaviti nadležnost Hrvatskog sabora i bana u cijeloj domovini. No, to se ipak nije dogodilo. Iako su hrvatski staleži i redovi s pravom isticali da je Vojna Krajina, zbog odvraćanja neposredne osmanlijske opasnosti, izgubila svoju osnovnu, obrambenu namjenu, Bečki dvor nije želio udovoljiti njihovim željama. Odlučio je, umjesto toga, proširiti vojnokrajiško uređenje, ne samo na prostor između Kupe i Une, već i na dio oslobođenih područja Slavonije i Srijema. Jedini ustupak hrvatskim zahtjevima bila je povelja od 15. lipnja 1703. kojom je car Leopold I. potvrdio da oslobođeno područje između Kupe i Une u vojnom pogledu spada pod izravnu nadležnost bana.

Zbog svoje isključivo vojne strukture Krajina je pripadala izravno pod zapovjedništvo gradačkog Dvorskog ratnog vijeća koje su podržavali staleži Koruške, Kranjske i Štajerske. Nestankom osmanlijske opasnosti, ti su unutrašnjoaustrijski staleži, međutim, izgubili interes za Krajinu kao obrambeni sustav, a zanimala ih je Vojna krajina samo kao izvor prihoda.

Bečki dvor

Krajina je tada trebala biti osposobljena za nove zadatke koje je odredio Beč, te postati politički i financijski neovisna o utjecaju unutrašnjoaustrijskih staleža. Ona je i dalje ostala izdvojena od vlasti hrvatskoga bana i Sabora, unatoč tome što je u pravnom pogledu nesporno činila nerazdvojivi dio Hrvatske Kraljevine. Bečki Dvor se od početka 18. stoljeća, preko Dvorske komore (Hofkammer), sve više uplitao u uređenje Vojne krajine. Komori je bila povjerena organizacija novoosvojenih krajeva usprkos jakom protivljenju Dvorskog ratnog vijeća u Grazu i unutrašnjoaustrijskih staleža.

Organizacija koju je, naime, pokušala provesti Komora, bitno se razlikovala od uređenja Varaždinskog i Karlovačkoga generalata. Ona je naseljeno vojno stanovništvo željela podvrgnuti sebi u pogledu upravnopravnih i gospodarskih pitanja, te samo u vojnim stvarima prepustiti vojnim vlastima. Pokušaji da se takva organizacija uvede u Liku i Krbavu, naišli su na veliki otpor tamošnjih krajišnika koji su nekoliko puta dizali otvorene bune. Dvorska je komora, zbog toga, 1712. godine odlučila Liku i Krbavu prepustiti Karlovačkom generalatu. Beč je u ovom slučaju, doduše, izgubio od Graza, ali ga to ipak nije odvratilo od daljnjeg provođenja centralističke politike koja je težila uspostavi potpunog nadzora nad čitavom Vojnom krajinom.

Na oslobođenom području Slavonije i Srijema stvari su se u međuvremenu razvile povoljnije za središnju vlast. Godine 1702. bilo je prošireno vojnokrajiško uređenje prema zajedničkom nacrtu predstavnika Dvorskog ratnog vijeća u Beču i Dvorske komore. Oni su odredili da se vojno stanovništvo (Wehrstand) odvoji od civilnoga, odnosno seoskoga (Nahrstand).

Cijelo je oslobođeno područje bilo primjereno podijeljeno na vojna lena u nadležnosti vojnih vlasti i provincijalne zemlje u nadležnosti Dvorske komore. Istodobno se položaj slavonskih krajišnika, zbog plaćanja poreza i vršenja rabote – bitno pogoršao. Postali su na taj način više terećeni od seljaka u susjedstvu, koji su se nalazili pod jurisdikcijom civilnih vlasti. Vojne su vlasti u Beču zbog toga počele tražiti prihvatljivo rješenje za temeljni problem usklađivanja vojnih i poljodjelskih dužnosti krajišnika. Zapovijedajućem generalu u Osijeku, grofu Khevenhülleru, bio je 1734. godine povjeren zadatak preuređenja Petrovaradinske, Brodske, Gradiške i Račke nadkapetanije.

On je izradio Regulament koji je, između ostaloga, naglasio da slavonski krajišnici nikad nće moći dobiti status običnih seljaka ili oporezivih zemljoposjednika. Trebali su biti oslobođeni svih davanja. Regulament je dalje predvidio podjelu muškog stanovništva na tri razreda. Prvi su razred činili djelatni vojnici koji su služili izvan ili unutar Vojne krajine. Drugom su razredu pripadali vojnici namijenjeni zemaljskoj obrani, službi u čardacima i kontumacima, a trećem razredu, svi ostali krajišnici koji su se posvetili kućnoj radinosti i poljoprivredi.

Krajišnici neće u regularnu vojsku

Iako je car Karlo VI. u potpunosti sankcionirao Khevenhüllerov regulament, zbog odlaska generala na talijansko ratište 1735., nikad nije u potpunosti provođen. Ništa se bitno nije promijenilo, a rasplamsavanje novog protuosmanlijskog rata (1737.- 1739.) odgodilo je trajno rješenje političkih i društvenih problema u Slavonskoj krajini. Istodobno su pokušaji pretvaranja krajišnika Varaždinskog generalata u regularnu vojsku, naišli na velik otpor.

Tamošnji su krajišnici, zahvaljujući Vlaškom statutu, imali povlastice kao ni jedan drugi dio Vojne krajine. Grof Cordua je 1732. godine na vrlo nespretan način pokušao provesti reformu, kojom je želio osigurati učinkovitiju primjenu vojnog potencijala tog generalata, te istodobno postići smanjenje troškova njegova uzdržavanja. Štajerski su se staleži protivili njegovu prijedlogu jer je bitno smanjio njihov politički i financijski utjecaj u generalatu, budući da ušteđeni novac nije bio namijenjen njima, već vojnim vlastima. Krajišnici su se, pak, bunili zbog očitog kršenja njihovih starih povlastica i smanjenja prihoda.

lzbijanje Rata za poljsko nasljeđe (1733. – 1735.) išlo je na ruku krajišnicima, jer su središnje vlasti bile prisiljene na popuštanje. Nemiri u Varaždinskom generalatu, međutim, nisu prestali, tako da je 1736. godine podmaršalu, vojvodi Sachsen-Hildburghausenu, bio povjeren zadatak smirivanja stanja i nastavak reforme. Car Karlo VI. je u veljači 1737. godine, sankcionirao statute koje je Hildburghausen izradio i koji su bitno ograničili krajišku samoupravu. No, izbijanje novog protuosmanlijskog rata odgodilo je provođenje nove reforme i preustroj.

Pruska okupacija najbogatije habsburške pokrajine Šleske, uoči Božića 1740. godine, samo nekoliko tjedana nakon što je carica/kraljica Marija Terezija stupila na vlast, pokrenula je proces temeljite reorganizacije Habsburške Monarhije. Usred rata za opstanak, mlada je vladarica naredila provođenje raznih vojnih, upravnih, financijskih, gospodarskih i drugih uzročno-posljedično povezanih reformi, kojima je glavna zadaća bila – osposobljavanje MonarhiJe za osvetu nad Prusijom i povratak bogate Šleske. Hrvatsko-slavonska vojna Krajina je time zauvijek izgubila svoje isključivo obrambeno obilježje, te je vladarskoj kući tijekom idućih sto godina uglavnom služila kao – neiscrni izvor za prikupljanje izvrsnih i odanih vojnika.

Upravo je Rat za austrijsko nasljeđe (1740. – 1748.) obilježio početak masovne uporabe krajišnika na ratištima daleko od njihovih domova i protiv neprijatelja drukčijih od Turaka. Kao vrsni izvoditelji zasjeda i munjevitih prepada daleko iza neprijateljskih linija, krajišnici su ubrzo stekli glas neustrašivih i žestokih ratnika. U toku rata, novine diljem Europe, ali i u američkim kolonijama, sve su češće izvještavale o ratnim podvizima „Hrvata”, „Karlovčana”, „Varaždinaca”, „Slavonaca” i „Ličana”, a nezaobilaznu vijest činili su i tada već legendarni Franjo barun Trenck i njegovi panduri…

Pukovnije i satnije

No, za razliku od pruskih i francuskih protivnika, koji su prepoznali mogućnosti neregularnih vojnika i usprkos ratnim uspjesima krajiških postrojbi, vojni krugovi u Beču odlučili su krajišnike pretvoriti u disciplinirane, regularne vojnike, sposobne za frontalnu borbu u linijama. Iako je vojni vrh već tridesetih godina poduzeo prve korake da postojeći raštrkani kapetanijski sustav zamijeni više standardiziranom organizacijom čitave Vojne krajine, ta zamjena provedena je tek između 1745. i 1750. godine.

Hrvatsko-slavonska vojna krajina reorganizirana je bila u generalkomande, pukovnije i satnije. Kao nasljednice prijašnjih kapetanija i vojvodstava, pukovnije i satnije u Vojnoj krajini nisu bile samo taktičke vojne jedinice, nego i osnovna upravna područja. Varaždinski je generalat 1745. prvi doživio reorganizacijsku sudbinu, te je podijeljen na Križevačku i Đurđevačku pukovniju. Godinu dana nakon toga, slijedio je preustroj Karlovačkog generalata u Slunjsku, Ogulinsku, Otočku i Ličku pukovniju, zatim 1747. preustroj Slavonske krajine u Brodsku, Gradišku i Petrovaradinsku pukovniju, te konačno 1750. godine – preustroj Banske krajine u Prvu i Drugu bansku pukovniju.

Novi ustroj Krajine i obuka njezinih naoružanih stanovnika po uzoru na regularnu austrijsku vojsku, primorali su najviše vojne krugove da istodobno riješe i treći problem, koji se odnosio na utjecaj drugih političkih „partnera”. S jedne strane, to su bili unutrašnjoaustrijski staleži i komorske vlasti, vođeni vlastitim financijskim i političkim interesima u razmišljanjima o krajiškom uređenju, a s druge strane, to su bili i sami krajišnici, koji su očekivali da će Beč i dalje poštovati njihove dotadašnje povlastice i samoupravu. No, mlada vladarica jednostavno je odlučila da u svom političkom djelovanju ne želi trpjeti nikakva miješanja sa strane.

Zbog toga su Dvorskom ratnom vijeću u Grazu potkresana krila u korist istoimenoga tijela u Beču, a Dvorskoj je komori ukinuta nadležnost u Slavonskoj krajini. Iako su krajišnici zadržali status kao slobodni seljaci, a pravoslavni su vjernici među njima i dalje uživali slobodu vjeroispovijesti, vojni je vrh odlučno dokinuo dotadašnje krajiško samoupravljanje. Upješna uporaba novouređenih krajiških pukovnija tijekom Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) uvjerila je austrijske vojne krugove u ispravnost njihove politike prema Vojnoj krajini. Upravno-pravno uređivanje Krajine, obuka krajišnika za linijsku taktiku i eliminacija političkog utjecaja drugih čimbenika bili su, međutim, tek uvod u rješavanje kompleksne vojnokrajiške problematike.

Četvrti, glavni problem koji je trebao biti riješen, odnosio se na usklađivanje vojnih i poljoprivrednih obveza krajišnika. Otkako je 1765. godine postao suvladarem, car Josip II. gajio je posebne simpatije prema Vojnoj krajini. Taj vladar poliglot i kozmopolit obišao je hrvatske zemlje čak četiri puta: 1768., 1775., 1783. i 1786. godine. Iako je Zagreb i Osijek posjetio tri puta, a Varaždin dvaput, u sva četiri navrata glavni cilj njegova dolaska nije bio obilazak Civilne Hrvatske, već – Vojne krajine.

Josip II. svjestan vojnog potencijala krajišnika

Za razliku od velikog broja članova Dvorskog ratnog vijeća koji bi krajišnike najradije pretvorili u obične vojnike regularnih linijskih postrojbi, car Josip II. bio je svjestan njihova vojnog potencijala osobito u pogledu vođenja „malog rata” kojeg su obilježavale čarke, zasjede i prepadi iza neprijateljskih linija. Upravo je uspješno sudjelovanje oko 24.000 krajišnika u Ratu za bavarsko nasljeđe (1778. – 1779.) ojačalo uvjerenje cara Josipa II. da se vojnokrajiški sustav ne ukine, već temeljito preuredi.

Dvorsko je ratno vijeće 1774. godine naredilo konskripciju cjelokupnoga krajiškoga stanovništva u Karlovačkom i Varaždinskom generalatu, a zatim 1775. godine u Banskoj krajini. Glavna podjela muške populacije bila je na upisane ili služeće vojnike (Enroullirte, Dienende), te na neupisane krajišnike ili „ekstra osoblje” (Unenroullirte, Extra Personal Partheyen).

Dok su muškarci razvrstani po različitim službenim kategorijama, žensko je stanovništvo podijeljeno samo u dvije skupine. Jedna je obuhvaćala udane žene i udovice, a druga – neudane. Vjerska kategorizacija uključila je k- atolike, pravoslavce, grkokatolike i nekatolike, tj. protestante. Vojnim se vlastima, najbitnija informacija, zbog koje su uostalom i pokrenute konskripcije, odnosila na broj muškaraca sposobnih za vojnu službu. Iz sheme cjelokupne austrijske vojske napravljene za 1775. godinu, točno se može izvesti važnost krajiških vojnika.

Čitava vojska imala je prema tom nacrtu 206.813 vojnika, koji su bili raspoređeni u 77 pješačkih pukovnija i 44 konjičkih, među kojima je bilo 18 krajiških pješačkih pukovnija, odnosno pet krajiških husarskih pukovnija. Godine 1787. uveden je kantonski sustav, čija je suština bila da se pored postojeće vojne hijerarhije formira paralelna linija zapovijedanja, koju su činili kantonski časnici i dočasnici. Cjelokupan sastav kantonskog osoblja uključivao je 311 osoba. Zadržana je podjela pukovnije na dva bataljuna, a bataljuna na šest satnija…

Svaka je satnija imala 172 vojnika u miru, a 200 u ratu. Gospodarsko stanje Vojne krajine nije se, međutim, popravilo usprkos novom uređenju. Do kraja 18. stoljeća, krajišnici su čak sve glasnije zahtijevali njegovo ukidanje, a sve su češće bili i sukobi između časnika vojne postrojbe i njihovih kantonskih kolega zbog kompetencija i nadležnosti, a nerijetko i zbog čiste međusobne ljubomore. Zagovaratelji kantonskog sustava su argumentirali da kantoni zbog gotovo neprekidnog ratnog stanja nikad nisu imali priliku dokazati svoju korist.

Od stvaranja kantona do njihova ukidanja 1800. godine, Habsburška je Monarhija, naime, ratovala gotovo punih jedanaest godina: protiv Osmanlija (1788. – 1791.) i u dva koalicijska rata protiv Francuske (1792. – 1797. i 1799. – 1801.). S obzirom da je u tim okolnostima bio mobiliziran dotad najveći broj krajišnika, jasno je da oni nisu imali vremena brinuti se i o svojim poljoprivrednim obvezama…

Reforma austrijske vojske

Vojna krajina je prošla kratku, ali vrlo intenzivnu fazu novih reformi, pri čemu su ključnu ulogu igrali nadvojvode Karlo i Ludwig, braća cara Franje II. (I.). Karlo je nakon Drugog koalicijskoga rata započeo reorganizaciju cjelokupne austrijske vojske i prišao poboljšanju načina djelovanja zapovijedajućih vojnih struktura, gdje je papirnata birokracija gušila svako brzo i učinkovito djelovanje. Reforma vojske trebala je povećati njezinu borbenu snagu i ratnu vještinu, da bi idući sukob s Napoleonom imao sretniji završetak za Monarhiju od prethodnih.

Iako su se neki istaknuti austrijski generali i visoki vojni dužnosnici zalagali za ukidanje Vojne krajine jer krajišnici, prema njima, nisu imali nikakvo vojno značenje, nadvojvoda Karlo imenovao je posebno Krajiško organizacijsko povjerenstvo (Gränz-Organisierungs-Commission) čiji su se članovi oštro suprotstavili ukidanju, obrazloživši da za ratne neuspjehe krajišnika nije bilo krivo vojnokrajiško uređenje, nego njihova pogrešna obuka i taktička namjena.

Godine 1806., nadvojvoda Ludwig postao je predsjednikom vojno-krajiškog odjela Dvorskog ratnog vijeća, a na temelju nalaza prije spomenutog povjerenstva, najviši je vojni gremij u jesen 1807. godine objavio Temeljni zakon za Karlovačku, Varaždinsku, Bansku, Slavonsku i Banatsku vojnu krajinu (Grundgesetze für die Carlstädter-Warasdiner, Banal, Slavonische, und Banatische Militär-Gränze). Nakon svih, uglavnom polovičnih mjera, koje su bile provođene tijekom pola stoljeća nakon donošenja Vojno-krajiških prava iz 1754. godine, novi je zakon predstavljao konačni, jedinstveni propis za pravni sustav cijele Vojne krajine.

Regulirao je pravne i gospodarske odnose krajiškog stanovništva sve do idućeg Temeljnog zakona koji je bio donesen 1850. godine, kao novi pokušaj Bečkog dvora da uskladi vojne i poljoprivredne dužnosti krajišnika. Važnost je novog zakona bila u tome što je krajišnik prvi put dobio tzv. nasljedno carsko leno, pa je time na neki „predromantičarski” način oživljen stari, srednjovjekovni feudalni odnos kralja i vazala. Prema novim propisima, krajišnik je slobodno mogao raspolagati suvišpoljem (Oberland) svojeg zemljišta, ali se baština (Stammgut) nije smjela otuđivati.

Istodobno, u reformi austrijske vojske bio je ostvaren znatan napredak. Nakon što je nadvojvoda Karlo uspio stvoriti modernu vojsku od 279.000 vojnika s dodatnih 240.000 vojnika zemaljske obrane (Landwehr), Austrijsko je Carstvo početkom travnja 1809. objavilo rat Francuskoj. Ratna se sreća 21. i 22. svibnja kod Asperna i Esslinga, konačno, našla na njegovoj strani, kad je Karlo konačno uspio nadmudriti svoga suparnika Napoleona…

Ban Jelačić na ugarskom bojnom polju

No, iako je francuski car prvi put u svojoj vojnoj karijeri doživio poraz u otvorenoj bitki, ta je pobjeda za Austrijance, ipak, imala više psihološko, nego vojno značenje. Napoleon je prisilio Monarhiju na sklapanje mira kojim je izgubila prekodravska područja u istočnom Tirolu i Koruškoj, te prekosavska u Kranjskoj i Hrvatskoj. Karlovački generalat i Banska Krajina, u kojima su Francuzi odlučili zadržati vojnokrajišku organizaciju, bili su tako pripojeni Francuskom Carstvu, a novostvorene Ilirske pokrajine (les Provinces Illyriennes) ostale su pod francuskom vlašću sve do 1813. godine, kad su ponovno ujedinjene s ostalim zemljama habsburške krune.

Zbog ratnih razaranja prije 1815. godine, stagnirao je rast vojnokrajiškog stanovništva i gospodarstva. No, bez obzira na zanimanje Dvorskog ratnog vijeća za poticanje privrednog razvitka i poboljšanja infrastrukturne povezanosti, realne su mogućnosti i nakon Bečkoga kongresa ostale odveć skučene da bi tome znatnije pridonijele.

Ugarski je sabor u ožujku 1848. prihvatio zakonske prijedloge za stvaranje posebnog Ugarskog ministarstva kao samostalne zemaljske vlade, te ukidanje Ugarske dvorske kancelarije, Ugarskog namjesničkog vijeća i Ugarske komore. Odlučio je dalje da treba urediti i posebno Ugarsko ministarstvo rata. U Zagrebu se samo par dana kasnije, na inicijativu Narodne stranke, održala Velika narodna skupština, na kojoj se zahtijevalo priključenje matici zemlji svih hrvatskih zemalja, napose Dalmacije i Vojne krajine.

Novoimenovani hrvatski ban, Josip Jelačić, sazvao je Bansku konferenciju u Zagrebu, a izradom novih izbornih propisa, Hrvatski je sabor izgubio staleška obilježja i preobražen je u – narodno predstavničko tijelo. Prvi su put bili pozvani i poslanici Vojne krajine da sudjeluju u njegovu zasjedanju. Sam ban Jelačić protivio se, međutim, razvojačenju Krajine iz sigurnosnih razloga, pa je zbog toga donesen novi Krajiški ustav koji je krajiškim stanovnicima jamčio prava i obveze u odnosu na njihovu imovinu, trgovinu, obrt i obrazovanje, a odnosio se na kućne zadruge, vojnu obvezu, rabotu, poreze i upravu u svim njegovim segmentima. Budući da su svi zemljoposjednici u Vojnoj krajini imali jednaka prava i jednake obveze, time je bilo dopušteno i neograničeno stjecanje zemljišta časnicima, činovnicima, svećenicima, trgovcima i obrtnicima koji su živjeli u Krajini.

Dok je Krajiški ustav Hrvatskog sabora poslan caru na potvrdu, prekinuti su pregovori između Zagreba i Budima s jedne, te Budima i Beča s druge strane, a revolucionarni su događaji ponovno dosegli svoj vrhunac. Hrvatski je ban 11. rujna prešao Dravu kod Varaždina i krenuo na pohod protiv Budima. Habsburška je vlast manifestom raspustila Ugarsko-Hrvatski sabor, proglasila opsadno stanje za Ugarsku, te imenovala Jelačića kraljevim povjerenikom i vrhovnim zapovjednikom na ugarskom bojnom polju.

Vojna krajina pod izravnim nadzorom cara

U listopadu ponovno je izbila revolucija u Beču, u kojoj su se solidarizirale građanske milicije, radnici i vojnici. Car Ferdinand I. i njegov dvor ponovno su bili prisiljeni napustiti Beč i povući se u Češku. Dva tjedna kasnije maršal, Alfred Windischgrätz, odredio je opsadno stanje za prijestolnicu Habsburške Monarhije, a ban Jelačić zbog tih je događaja bio prisiljen napustiti mađarsko bojište i pomoći knezu Windischgrätzu. Krajem listopada carske su jedinice jurišale na barikade bečkih revolucionara u gradskoj jezgri, a već idućega mjeseca, revolucionarni kolovođe prijekim sudom osuđeni su na smrt strijeljanjem.

Car Ferdinand I. ustupio je potkraj 1848. godine prijestolje osamnaestogodišnjem nećaku, Franji Josipu I., koji je, međutim, tek uz pomoć ruskih jedinica uspio ugušiti mađarsku revoluciju. Opsadno stanje, koje je u Beču trajalo do 1853., ukinuto je u Ugarskoj tek godinu dana kasnije. Oktroirani ustav (Oktroyierte Verfassung) koji je objavljen još u ožujku 1849. za cjelokupnu Habsburšku Monarhiju, odbacio je Krajiški ustav Hrvatskog sabora u potpunosti, te odredio da se vojnokrajiški sustav treba zadržati radi očuvanja državnog integriteta. Vojna je krajina kao integralni dio carske vojske tako i dalje ostavljena pod izravnim nadzorom cara.

Carski savjetnik, Metel Ožegović, s pravom se, još na početku srpnja 1849. godine, žalio banu Jelačiću da „s Hrvatskom postupaju isto onako, kao s osvojenom Mađarskom”. Novi i posljednji Temeljni zakon za Vojnu krajinu objavljen je u lipnju 1850. godine. Svakako valja istaknuti drugu odredbu tog zakona koja glasi: „Vojnička krajina i provincijal jednakoga imena čine skupa jednu zemlju, no imadu svoje posebno upravljanje i zastupanje”. Ban Jelačić uputio je tim povodom krajišnicima proklamaciju u kojoj je istaknuo da je novim Temeljnim zakonom ukinut lenski odnos, te da krajišnici ubuduće imaju pravo na uživanje punog vlasništva nad svojim zemljištima.

Zbog gotovo neizbježnih poraza na talijanskom ratištu tijekom Austrijsko-sardinijskog rata 1859. godine, car Franjo Josip I. bio je prisiljen provesti promjene u upravi i zakonodavstvu, koje su također obuhvatile reorganizaciju austrijske vojske, pa i njezin vojnokrajiški segment. Istodobno, kad su najviši vojni krugovi pristupili ponovnoj reorganizaciji Vojne krajine, opet je aktualizirano pitanje ujedinjenja Vojne krajine s Civilnom Hrvatskom i ono je postalo važnim političkim argumentom u bitci Hrvatskog sabora s bečkom vladom. Hrvatski je sabor donio zaključak u kojem su se saborski zastupnici izjasnili za izradu zakona o redovitom zastupanju i ukidanju Vojne krajine.

Ujedinjenje s maticom zemljom

Krajiški zastupnici koji su usprkos službenom ograničenom mandatu aktivno sudjelovali u saborskim sjednicama, otvoreno su kritizirali Temeljni zakon iz 1850. prema kojem je cjelokupna Krajina tretirana kao integralni dio carske vojske, tako da svi njezini stanovnici, bez obzira na starost i spol, pripadaju toj vojsci i odgovaraju vojnim zakonima. „Mi na taj način živimo u permanentnom opsadnom stanju”, istaknuli su krajiški zastupnici, „i što drugdje vrijedi kao kazna za pobunu i ustanak, to je kod nas u razdobljima mira normalno stanje”.

Hrvatski je sabor početkom listopada 1861. godine raspušten, a da ni jedan njegov zaključak nije potvrđen u Beču. Vojna krajina nakon Austro-ugarske nagodbe od 1867. i Ugarsko-hrvatske nagodbe od 1868., definitivno više nije uživala ugled predziđa kršćanstva, nego se pretvorila u vojno-politički kuriozitet i anakronizam srednjoeuropskog prostora. Ujedinjenje s maticom zemljom postala je općenita želja krajišnika, pošto je u Civilnoj Hrvatskoj ukinuto kmetstvo, rabota i desetina. Krajišnici su se zbog toga osjećali više opterećeni od svojih susjeda, a to je jačalo njihovo negodovanje i težnju za promjenama.

Godine 1873. godine, razvojačen je napokon i ostatak Vojne krajine. Konačno sjedinjenje cjelokupne Hrvatsko-slavonske Vojne krajine sa Civilnom Hrvatskom ostvareno je tek 1881. godine…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI