Veliki slikari ljudske ranjivosti

Bacon, Francis; Three Figures and Portrait; Tate; http://www.artuk.org/artworks/three-figures-and-portrait-197738

Tate Britain sve do 27. kolovoza predstavlja djela dvojice velikana slikarstva 20. stoljeća na izložbi znakovita naziva “All Too Human: Bacon, Freud and a Century of Painting Life”

Galerija Tate ponudila je sve do kraja kolovoza susret s velikim slikarima ljudskog Francisom Baconom i Lucianom Freudom na izložbi znakovita naziva “All Too Human: Bacon, Freud and a Century of Painting Life”.

Susret je to, kako među ostalim napominju britanski kustosi sa velikanima koji su pronašli nove načine slikanja i stvorili novu osjećajnost u “intenzivnom prikazu iskustva ljudskog života” .

Bacon je bez sumnje bio jedan od najvećih portretista 20. stoljeća, slikar neizdržive patnje i straha koji je otkrivao temeljne drame čovjeka ponovno razapeta, ali ovaj puta bez Boga, Uskrsnuća i Nade koja bi životu nanovo dala smisao.

Dva svjetska rata bila su dovoljna slikarima, piscima i filozofima da postave konačna pitanja o smislenosti postojanja pa adornovski upit odjekuje u svakom Baconov platnu na kojem su ljudska bića prikazana kao još samo izobličeni obrisi nekadašnjih ljudi.

Baconova platna iz današnjeg trenutka gledana precizni su portreti patnje koji nisu nimalo izgubili na aktualnosti . U njegovim djelima čovjek je potpuno sâm sa svojim užasima, razobličen, izmučen do krajnjih granica. Rijetko je koji umjetnik tako skinuo masku s lica čovjeka, prikazujući istinsko rastrgano biće zatvoreno u nekoj sobi koje više ne može dalje – čije rane i duševna bol ne prestaju.



Gledajući te portrete modernog čovjeka gledatelj se neminovno sjeti stihova najdražeg Baconova pjesnika T. S. Eliota: “Slijepi, osim ako se opet ne pojave oči…kao neprestana zvijezda, mnogolatična ruža sumračnog kraljevstva smrti…nada jedino – praznih ljudi”.

Bacon koji je bio buntovnik, čiji roditelji nisu mogli zamisiliti da postane umjetnik sam je zapisao: “Napravio sam mnoge autoportrete, uistinu zato što su ljudi oko mene padali kao muhe i nitko mi nije preostao za slikanje osim mene…gadi mi se moje lice i mrzim ga…jedna od najljepših stvari koju je Cocteau rekao bila je ‘Svaki dan gledam smrt na djelu”.

 

U skladu s nazivom engleske izložbe, Baconova platna prikazuju bića koja su uistinu ogoljele ljudskosti do srži – svedena na svoje primarno stanje koje ostaje poslije svih gorkih životnih iskustava i stoljeća koje nije štedjelo nikoga. Ubojstvo je i tako odveć svakodnevnica milijuna ljudi da Baconovi likovi ne bi bili i vjerni portreti današnjice.

Sam Bacon, rođen u Dublinu 1909. imao je mučno djetinjstvo s nasilnim ocem. Obitelj se preselila u London, a stalna putovanja na relaciji Engleska – Irska onemogućila su mu redovno školovanje. Godine 1927. posjetio je Picassovu izložbu u Parizu koja je na njega ostavila snažan dojam. U svijet slikarstva uveo ga je Australac Roy de Maistre. Bacon se proslavio 1944. Triptihom “Tri studije figura pod Raspećem”, da bi nakon rata nastavio raditi u serijama osamljene figure. Sudjelovao je na brojnim zajedničkim izložbama u Londonu i inozemstvu a 1957. imao je prvu samostalnu izložbu u Parizu. Njegova prva retrospektiva održana je u Tateu 1962. da bi već slijedeće godine izlagao u MoMA-i u New Yorku. Od sredine šezdesetih slikao je prijatelje a nakon samoubojstva svog ljubavnika Georga Dyera njegova je umjetnost postala još više okrenuta samoći, prolasku vremena i smrti. Mnoge večeri je provodio pijući, družeći se brojnim prijateljima u Sohou među kojima su bili Lucian Freud, John Deakin, Muriel Belcher, Henrietta Moraes i Jeffrey Bernard. Kritičar Robert Huges opisao ga je kao “najvećeg lirskog umjetnika kasnog 20. stoljeća u Engleskoj, možda i u svijetu a s Willemom de Kooningom kao najvažnijeg slikara ljudske figure pedesetih godina 20. stoljeća”. Umro je od srčanog udara u Madridu 1992. godine.

I Lucian Freud (1922.-2011.), Baconov prijatelj smatra se jednim od najvećih britanskih umjetnika 20. stoljeća.

Otac mu je bio austrijski arhitekt Ernst Ludwig Freud, a majka Njemica Lucienée Brasch. Ipak, uz Luciana, svakako najpoznatije ime obitelji ime je njegova djeda Sigmunda Freuda, oca psihoanalize. Njegova je obitelj pobjegla 1933. Iz Berlina pred nacistima u London gdje je 1939. dobio britansko državljanstvo.

Slikanjem se profesionalno počeo baviti kao i Bacon 1940-ih godina, a prvu samostalnu izložbu imao je 1944. u galeriji Alex Reid & Lefevre. Kratko je studirao na Centralnoj školi umjetnosti u Londonu, no mnogo više uspjeha ostvario je na studiju Slikarstva u školi Cedric Morris’ East Anglian u Dedhamu. Pedesetih je, zajedno s kolegama i prijateljima, osnovao takozvanu Londonsku školu koja je okupila umjetnike koji nisu napuštali figuraciju.

Kao i kod Francisa Bacona najznačajniji dio njegova opusa čine portreti, najčešće aktovi, prikazani bez imalo uljepšavanja, naturalistički, često i s vidim pretjerivanjem pri izbjegavanju estetike no uvijek upečatljivi. Na njegovim slikama vidljivi su tragovi kretanja kista i gusti nanosi boje kojima je doslovno gradio površinu kože. Njegujući takvu tehniku, često je nakon svakog nanosa čistio kist. Kada je imao veliku retrospektivu u pariškom Centru Pompidou kritičarka Jackie Wullschlager nazvala ga je “vrhunskim interpretom ljudskog mesa i psihe”.

Rečenica koja najbolje opisuje njegov opus i filozofiju jest: “Slikam ljude ne zbog toga kako oni izgledaju ili usprkos tome kako oni izgledaju, nego onakve kakvi jesu.”’

I doista kada se usporede Baconovi i Freudovi radovi razlika je u tome što je prvi slikao nepodnošljivo ranjenu ljudskost dok Freud na površinu portreta izvlači svu tugu modela što se vidi na svim njegovim radovima od kojih su mnogi zato doživjeli i kritike jer nije štedio nikoga u prikazivanju “ljudi onakvih kakvi jesu” – pa čak ni britansku kraljicu.

Svjetsku slavu postigao je nakon 1988. kad je bio nominiran za nagradu Turner. Nakon toga pojavio se velik interes za njegovim ranim radovima, da bi uskoro prodavao slike za milijunske iznose.

U galeriji Tate posebnu pažnju izaziva njegov portret “Leigh Bowery”. Riječ je o slici malih dimenzija noćnog zabavljača Leigha Bowerya (1961-94). Freud je naslikao Boweryjevu glavu i goli torzo tako da na portretu glava bez kose počiva na lijevom ramenu, oči modela su zatvorene tako da izgleda kao da spava.

Čitav je prizor pun neizrecive ranjivosti i osamljenosti što je Freuda baš kao i Bacona učinila “najvećim portretistima ljudskosti” što ova izložba i pokazuje.

Uz djela dvojice velikana koja tvore okosnicu izložbe, mogu se vidjeti I platna Michaela Andrewsa, Franka Auerbacha, R.B. Kitaja, Leon Kossoffa, Paule Rego i F.N. Souze.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI