Varteks – modni gigant u kojem su se ogledala sva društvena previranja od Austro-Ugarske do EU-a…!

Izložba u Muzeju za umjetnost i obrt – “Stoljeće tekstila” –    bavi se  djelovanjem Varteksa, najveće varaždinske tekstilne tvrtke koja je svojim proizvodima predstavljala pravi fenomen modnog uspjeha, te zapošljavala veliki broj stanovništva varaždinske regije i omogućila cjelokupni razvoj tog područja. Izložbu je ostvarena u suradnji s Gradskim muzejem Varaždin i Varteksom d.d.

Industrijski „grad tekstila“, kako pokazuju artefakti, nastao je na periferiji Varaždina početkom 20. stoljeća, uz kapelicu sv. Roka na južnom ulazu u grad. Tvornica je bila smještena i neposredno uz prvu trafostanicu u Varaždinu – Munjaru – a gradnja je započela 1901. godine. Mehanička tkaonica, uredska zgrada i kuća vratara, pročelja oblikovana u opeci, građene su prema projektu Edvarda Zublinga iz Strasbourga.

U doba Pvog svjetskoga rata tvornica nije radila, a nakon rata krenule su  gradnje novih skladišta, proširenje gabarita tvornice i jačanje infrasrukture. Tvornica je imala vezu s industrijskim kolosijekom, kasnije ukinutim, uz koji su nastale  novogradnje nakon 1. svjetskog rata.

S daljnjim proširenjima tvorničkog kompleksa 30-ih godina, ukinuta je dijagonalna ulica koja je ranije povezivala Zagrebačku ulicu kod kapele sv. Roka s Biškupečkom ulicom. Rastom proizvodnje povećavali su se prostorni kapaciteti (i obrnuto), a tvornički kompleks je organski rastao unutar zadane urbane matrice.

Izvorna tvornica postepeno je zamijenjena novijom izgradnjom ‘50-ih i ‘60-ih, dok su ostali zapisi stoljetne gradnje kompleksa, osim manjih rekonstrucija i preinaka, ostali očuvani, no nedovoljno održavani.

Danas prostor tvornice obuhvaća 50-ak građevina koje na površini od 20-ak hektara formiraju modernistički industrijski urbanizam jednoetažnih hala s nekoliko višekatnica i prepoznatljivom vertikalom i orijentirom – dimnjakom u komunikaciji s varaždinskim zvonicima.

Najočuvanija  urbana cjelina

Od značajnijih predstavnika modernizma, na primjeru tvornice Varteks ističu se hrvatski arhitekti Stjepan Planić (zgrada za činovnike i radničko naselje), Lavoslav Horvat (kamgarn – predionica, skladišta), Nikola Molnar (zgrada bravarije), dok su u realizaciji najznačajnijih građevina sudjelovali brojni inženjeri iz Varaždina, Zagreba, Ljubljane, Strasbourga, Badena itd.

Od Austro-Ugarske do Europske unije, u razvoju tvornice ogledala su se  ekonomska, društvena i politička kretanja. Povijest se čita u svim slojevima arhitekture: formi, funkciji, kapacitetu, detalju, inovativnosti, održavanju, korištenju…

Jedna od prvih prenamjena prostora tvornice bila je nakon 2. svjetskog rata kada je 5-katna ciglena zgrada skladišta uz Zagrebačku ulicu postala uredska zgrada, dok je ranije samo prizemlje udomljavalo upravu s uredima. U sljedećih 30-ak godina nestale su izvorne tvorničke građevine koje su  postepeno zamjenili novi objekti apreture.

Kompleks tvornice Varteks najočuvanija je urbana cjelina jednog stilskog razdoblja u svom izvornom obliku, a dispozicijom unutar granica grada moguće je ovo područje zamisliti kao novu/drugu jezgru.

Cilj je izložbe “Stoljeće tekstila”, kako ističe Spomenka Težak  – predstaviti varaždinsku tekstilnu tvornicu Varteks, koja je unatoč velikim problemima, svoju djelatnost uspjela obavljati punih 100 godina. Varteks, izvorno Tivar, svoje ishodište temelji na javnom trgovačkom društvu koje je pod nazivom – Tekstilna industrija Varaždin dioničarsko društvo – osnovano u Varaždinu krajem 1918. godine.

Kako se ‘šivao’ Varteks…

Konstituirajuća skupština održana je 23. listopada 1918. godine u odvjetničkom uredu Ante Magdića u Zrinsko Frankopanskoj ulici, a njezino osnivanje pokrenuli su Rudolf (Brno, 16. 12. 1880. – Windsor, 18. 8. 1946.) i Ernst Stiassny (Brno, 22. 8. 1887. – New York, 21. 5. 1961.) – tvorničari iz Brna, Ivan Petzoch – monter iz Mor. Hranica, Adolf Fischer – poslovođa iz Varaždina, Heinrich/Hinko Stern – tvornički ravnatelj iz Varaždina, Pero Magdić – odvjetnik i posjednik iz Varaždina, Antun Magdić, odvjetnik iz Varaždina i Ernest Krausz.

Temeljna glavnica društva bila je 500.000 kruna, razdijeljenih u 2500 dionica čija je vrijednost bila 200 kruna. Prema pravilima donesenim na  skupštini, predmet rada poduzeća je bilo – tvorenje, izrađivanje i promet svakovrsnih tekstilnih i njima srodnih predmeta, kao i trgovina. Poslovima dioničarskog društva rukovodilo je  ravnateljstvo koje se biralo na godišnjoj skupštini i broalo je najmanje 3, a najviše 15 članova; njihov mandat trajao je godinu dana.

Zastupstvo Grada Varaždina, na sjednici od 30. prosinca 1918. oslobodilo je Tekstilnu industriju d.d. od plaćanja gradskih poreza na tri godine s mogućnošću produljenja za 7 godina, no već od 1923., Tekstilna industrija plaćala je dio gradskih poreza. Uprava Tekstilne industrije d. d. Varaždin obavijestila je Gradsko poglavarstvo da su započeli s proizvodnjom 29. studenoga 1922. godine.

Na glavnoj skupštini dioničara, 30. siječnja 1922. godine, dionička glavnica povišena je na 6 milijuna dinara.  Dio novih strojeva nabavljen je tijekom 1922.,   kreditom Schweizerische Bankgesellschaft A. G. Zürich.

Prva narudžba – vojne uniforme

Tvornica je 1922. raspolagala sa 3 široka sloga za češljanje s prijenosnom vrpcom i strojevima za predenje, 48 tkalačkih stanova s pomoćnim strojevima, strojem za pranje vune sa 6 bazena u kojima se dnevno moglo pripremiti 1800 kg vune, te druge strojeve potrebne za rad bojionice i apreture. U to su vrijeme proizvodili sukna za građanska i vojnička odijela u najboljoj vunenoj kvaliteti za potrebe građana i države, proizvode tkanine za vojne kabanice, čoju i tzv. šajak.

U prvim godinama rada dnevno je mogla proizvesti 600 do 700 metara sukna, a zapošljavala je 150 radnika, uglavnom iz okolnih sela. Iako se proizvodnjom modne robe namjeravalo početi od 1924. godine, početak konfekcijske proizvodnje nalazimo krajem 1926. godine, kada je proširena djelatnost poduzeća na izradu gotovih odijela; 2060 radnika započelo je rad na 36 strojeva, od kojih su samo tri bila industrijska – rupičarka, gumbičarka i stroj za šivanje zapora.

Radilo se na prvom katu nekadašnje zgrade apreture do kraja godine kada je sagrađena zgrada konfekcije. Prva narudžba  pogona bila je izrada 5000 uniformi za vojsku Kraljevine SHS. U početku je jedan  radnik izrađivao cijeli odjevni predmet, no ubrzo, dolaskom stručnjaka iz Češke, rad se počeo specijalizirati, te je uveden  lančani sustav rada. Proširenje konfekcije 1930., na treći i četvrti kat upravne zgrade,  omogućilo je daljnji industrijski razvoj, razvijanje krojačnice.

Daljnji razvoj omogućio je izgradnju nove zgrade sched-konfekcije 1934., gdje se radilo u pet šivaćih skupina kod tri krojna stola i glačaonice parnim prešama. Takav način omogućio je izradu 450 odjevnih predmeta dnevno.

Naziv Tivar počelo se upotrebljavati 30-ih godina kao oznaka proizvodnje Tivar odijela Tekstilne industrije d.d., iako se krajem razdoblja Nezavisne Države Hrvatske i prvih godina FNRJ, često u poslovnom dopisivanju koristila kao kratica koja je označavala proizvodnju ove varaždinske tvornice, pa se među građanima uvriježilo mišljenje da je Tivar – kratica Tekstilne industrije d.d. Varaždin.

Prvi štrajkovi

Godine 1926. u tvornici je radilo 600 radnika od kojih 250 žena; radilo se u 3 smjene po 8 sati, a radnici su na posao dolazili i iz udaljenih mjesta, čak i 2 sata pješice, dok su radili pod nadzorom uglavnom čeških majstora i poslovođa. U svibnju 1927. zbog samovolje otpuštanja radnika, radnici konfekcije pokrenuli su štrajk, koji je trajao 10 dana i bio je prekinut zbog – nesloge radnika.

Trgovačka mreža Tekstilne industrije d.d. Varaždin pokrenuta je 1929. godine s prvom Tivarovom trgovinom u Varaždinu – u rujnu 1932. otvorene su prodavaonice u Peći, Prizrenu, Zaječaru, Derventi, Bijeljini, Travniku, Krapini, Bihaću, Bosanskoj Dubici, Novom Mestu, Trebinju, Cetinju, Podgorici, Čačku, Prijepolju, Daruvaru, Novom Vrbasu, Krku, Komiži, Odžacima, Korčuli, Donjoj Lendavi, Herceg Novom, Bačkoj Topoli, Adi, Gračacu, Ormožu, Kuli, Crikvenici, Jajcu, Bosanskom Novom, Zenici, Doboju, Kamniku i Orahovici, da bi polovicom 1936. godine imali 178 vlastitih prodavaonica u zemlji. Tivar odijela reklamirala su se  kao najbolja, najtrajnija i najjeftinija…

Tridesete godine su  donijele Tekstilnoj industriji d.d. – ubrzani razvoj. Tako je industrijski kompleks 1935. imao u svojem sastavu 17 zgrada, sa 1800 radnika i 85 činovnika u Varaždinu i 300 diljem zemlje – na sat su izrađivali 80  odijela, a godišnje   2 milijuna metara sukna. Širenjem poduzeća Tvornica je 1938. godine imala 18 češljara, 12.738 vretena za grebenu vunu i 329 razboja.

Iako su plaće u Tekstilnoj industriji d.d. bile veće nego u ostalim varaždinskim tekstilnim tvornicama, one su bile male, pa su česti bili sukobi  radnika s poslovođama, a žene su na istom radnom mjestu bile slabije plaćene nego muškarci. To su bili uzroci štrajka 2300 radnika i namještenika koji je započeo 29. travnja 1936. godine i trajao punih 40 dana, te je u konačnici završio potpisivanjem kolektivnog ugovora.

Varaždinska tekstilna industrija nastal je promjenom imena krajem 1946. godine, kada se poela koristiti i njezina skraćenica – Varteks. Petogodišnji planovi privrednog razvoja i u Varteksu su predviđali značajni razvoj – u prvom je petogodišnjem planu   od 1947. do 1951. bila gradnja kompleksa Varteks II. i centralnog pogona za doradu vunenih tkanina, koji – nisu nikad realizirani.

Razvoj varaždinske regije

No, krajem 1950. sagrađena je nova zgrada apreture, a poslijeratnih godina i nova zgrada bojionice, skladište sirovina, zgrada razvrstaonice, dječje jaslice i učenički dom. Uvođenje radničkog samoupravljanja  u Varteksu i osnivanje radničkog savjeta, jednog od prvih u tadašnjoj Narodnoj Republici Hrvatskoj 1950. godine, dokumentiralo je dio državne politike kojom se dio državne uprave prenio na radne kolektive, što je potvrđeno dizanjem radničkog samoupravljanja na ustavnu razinu, donošenjem Ustava 1953. godine. Iako je tvornica bila od saveznog značenja, njezin razvoj u najvećoj mjeri omogućili su radnici, radeći dobrovoljno nakon radnog vremena na uređenju tvornice.

Krajem 50-ih godina, Varteks se sa svojim pogonima u Bednji, Ivancu, Ludbregu, Vinici i Novom Marofu proširio na  područje regije – konfekcijsku proizvodnju i proizvodnju predionice nastoalo se približiti samim radnicima i utjecati na razvoj varaždinske regije.

Dugi niz godina varaždinska tekstilna industrija u svom je radu imala objedinjenu proizvodnju – od vlakna do gotovog proizvoda. Kvalitetan rad, obrada tkanina, primjena suvremenih tehnologija,  omogućili su Varteksu da pronađe  svoje kupce i izvan zemlje. Prvi izvoz hlača, 50-ih godina  u SAD, ili pak dječjih kratkih hlačica u Njemačku, i potreba da osiguraju  vlastita devizna sredstva, omogućili su  širenje proizvoda na četiri kontinenta, što je  pojačano osnivanjem Vartimpeksa, 1971. godine.

Godine snažnog razvoja zabilježile su  rekorde: 1966. godine proizvedeno je1,800.000 komada konfekcije, 1976. godine 3000 tona pređe, 1981. godine 5000 m tkanina, 1989. 11400 zaposlenih, 1987. godine 70 tisuća komada odjeće, izvoz u Veliku Britaniju od 9,483.000 američkih dolara, te 37,800.000 m² prodajnog prostora, nagrade za različita modna ostvarenja i tkanine.  Nastale su modne marke poput Varteks International, namijenjene najširem sloju populacije (1972.), Phillipe Vartin – klasične, profinjene i elegantne modne marke (1977.), Young (1982.), Luis Fabre (1987.), Earl Casuals (1992.), te Di Caprio mladenačke linije (1994.).

Levi’s – novi zamah

Levi´s je Varteksu donio novi zamah od kraja srpnja 1983. godine, kada je krenula probna proizvodnja traperica u rekonstruiranom pogonu tkaonice u Novom Marofu I trajala pune 24 godine do 2008. godine. Tada su se prestali proizvoditi jeans proizvodi, kao posljednji licencirani partner Levi Straussa u Europi s ugovorom za distribuciju njihovih proizvoda u Hrvatskoj i regiji, koji je potrajao do veljače 2013.

Visoka inflacija, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzirane investicije, veća potrošnja od prihoda, obilježili su 80-e godine u državi i usprkos donesenim mjerama dugoročne ekonomske stabilizacije, ekonomska i politička kriza obilježile su kraj ‘80-ih.

Varteks Holding nastao je 1. srpnja 1991. iz društvenih poduzeća Varteks Suknara, Varteks konfekcija, Varteks Trgovina, Varteks Vartimpeks, Varteks Strojenergetika, Varteks Odjeća, Varteks Transport, Varteks Društveni standard i Varteks Levi´s, s temeljnim kapitalom od 153,576.300 DEM, raspoređenih u 1535 763 dionica nominalne vrijednosti   100 DEM po dionici i 7376 radnika.

Razdoblje ‘90-ih, slom SFRJ, nastanak samostalne Hrvatske i godine Domovinskog rata, Varteks je obilježio pretvorbom i velikim gubitkom tržišta i poslovnog prostora. Početkom procesa privatizacije Varteks je imao 172 poslovna prostora – 68 izvan Hrvatske i 15 prostora   na ratom zahvaćenim prostorima. Proizvodni je program obuhvaćao proizvodnju i promet pređe, tkanine i gotove konfekcije s radnim kapacitetima za rad u dvije smjene, maloprodaju i vanjskotrgovinski promet, grafičke usluge, prijevoz putnika i robe, ugostiteljske, elektroenergetske i dr. usluge.

Problemi i nova nada… 

Varteks grupa   djeluje od 1993. godine i od 1993. do 2003. godine je u sedam godina poslovala s minimalnom dobiti, dok je u preostale četiri poslovala s gubitkom. Krajem 2003. godine tvrtka je krenula u proces restrukturiranja kojim su željeli postati lider regije, a svoj razvoj temeljiti na proizvodima više dodane vrijednosti, s naglaskom na dizajnu, inovativnosti, modernoj prodaji i razvijenom marketingu, sukladno savjetima i odrednicama Hrvatske agencije za razvoj tekstilne industrije.

Nastupom ekonomske krize, 2008. godine, počeli su se gomilati  problemi, iako ih je Uprava,  paketom mjera poput smanjivanja zaposlenih u administraciji, smanjivanja menadžerskih ugovora – željela zaustaviti. Poslovali su s gubitkom od  2009. do 2012., te su tijekom 2013. ušli u  predstečajnu nagodbu. Pripajanjem do tada zasebnih poduzeća matičnom Društvu ,zatvoreni su svi proizvodni pogoni tvrtke izvan Varaždina – Ludbreg, Bednja, Ivanec, Novi Marof, a dio zaposlenih iz pogona u Bednji i Ludbregu preseljen je u matičnu tvrtku.

Takav je proces bio u suprotnosti s modernim trendovima preseljenja industrijskih pogona i tvrtki u širu gradsku okolicu s ciljem razvoja i dodatne integracije grada s okolnim područjem. Proces predstečajne nagodbe obilježen je  bio  restrukturiranjem i daljnjim problemima u poslovanju, te smanjivanjem  zaposlenosti. Došlo je i do promjena u Upravi  tvrtke s kojom je kroz proces restrukturiranja, kako su najavljivali –  počeo novi uspon Varteksa.

Muzej za umjetnost i obrt predstavlja izložbu o impresivnoj Varteksovoj djelatnosti kao jednoj od najsjanijih epizoda hrvatske modne povijesti pred kojom je neka nova budućnost. Nadajmo se što sličnija onim blistavim trenutcima kada su Varteksovi proizvodi osvajali svijet.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI