Uskrs – blagdan ljepote duhovnosti i nade u bolji život

Danas gotovo svaka hrvatska župa pomaže siromašnim obiteljima u hrani, plaćanju računa, vodi skrb i pomaže bolesnima, pa je pitanje uloge Crkve u društvu više nego bitno

Krist umoran i tragičan na križu svevremenski je simbol ljudske patnje. Danas sve više suvremenih slikara ne stvara pobjedničkog Krista koji slavi svoje Uskrsnuće, već izmoždena, ranjena i od ljudi ubijena čovjeka – Boga koji odražava svoje vrijeme.

Ne samo globalno, već i u domaćim prilikama, rijetko su bilježena ovako teška i tragična vremena sa sve više siromašnih, bolesnih i iseljenih ljudi u Hrvatskoj koja polako nestaje. Ratovi i globalne strahote vratili su patničkog Krista, Krista koji je ubijen iako je ljudima donio najveću poruku ljubavi i mira koja već 20 stoljeća čeka na ostvarenje. Uskrs kao najveći kršćanski blagdan poruka je neumrle nade nad bolnim stanjem suvremenog čovjeka.

Uskrs ujedno i otvara pitanje uloge Crkve u Hrvatskoj, koja je izložena nemalim napadima, iako je njezino djelovanje nezamijenjivo. Danas gotovo svaka hrvatska župa pomaže siromašnim obiteljima u hrani, plaćanju računa, vodi skrb i pomaže bolesnima, pa je pitanje uloge Crkve u društvu više nego bitno. Što se tiče kulture, upravo je Hrvatska svoju kulturu i umjetnost u najvećoj mjeri izgradila na crkvenoj baštini, arhitekturi, spomenicima kulture, slikarstvu, kiparstvu i književnosti, a u njezinim su samostanima prepisivana temeljna djela kultura i civilizacija.

Ne treba zaboraviti da su i mnoge crkve bile žrtve napada tijekom Domovinskog rata, a neke još nisu ni obnovljene. Crkva je danas globalno potrebna u svim segmentima života. U strahovitom moralnom padu današnjice, kada se ratuje diljem svijeta, uz tešku izbjegličku krizu, s islamskim radikalizmom u pozadini i općim siromaštvom, Crkva u Europi dobiva novu ulogu.

Ne treba zaboraviti ni da kršćanske misije raznih redova i kongregacija pomažu ljudima od Afrike do Indije i Azije – od građenja škola do pomoći bolesnima. U Hrvatskoj, koja već više od dvadeset godina nema kvalitetni program ekonomske obnove, u kojoj je siromaštvo sve veće i uloga Crkve trebala bi se poštovati. Ipak, Crkva je neprekidno na meti udara dijela javnosti…

Leopold Mandić

Treba se samo sjetiti kako je dio medija popratio izlaganje tijela balženog Leopolda Mandića kada je jedna od najsvetijih i najpoznatijih figura Hrvatske crkve u svijetu okarakterizirana najgorim mogućim opisima i uvredama („patuljak bez ruke”, Index, op. au.). A upravo je blaženi Leopold Mandić obavljao misiju koju danas obnavljaju nebrojeni svećenici diljem Hrvatske. Taj je blaženik primjer kako se Crkva nosila s pitanjem pomirenja svih sukoba.

Za one koji ne znaju, preci bl. Leopolda Mandića bili su podrijetlom iz Zakučca (Omiš), zaselak Mandići. Na krštenju je dobio ime Bogdan, a po ulasku u kapucine promijenio ga je u Leopold. Bio je dvanaesto dijete u obitelji. Njegovi raoditelji su bili vjerni kršćani, te je otac svako jutro pratio dječaka u crkvu na svetu misu i pričest. Živeći u Herceg Novom među pravoslavcima, Bogdan je kao Hrvat veoma rano upoznao i iskusio žalosnu činjenicu rastavljenosti kršćanske braće te je govorio: „Posvetit ću se spasenju tolikih siromašnih i nesretnih ljudi. Postat ću njihov misionar”.

U dobi od 16 godina otišao je na nauke u sjemenište u Udine, u sjevernoj Italiji. Na dan 20. rujna 1890., kardinal Domenico Agostini ga je zaredio za svećenika. Nakon kratkog boravka u Zadru, Kopru i u Rijeci, prema volji njegovih poglavara, bio je konačno određen za Padovu. Shvatio je kako će obavljati svoj ekumenski apostolat, te je uskliknuo: „Od sada pa ubuduće svaka duša koja bude tražila moju službu, bit će moj istok”.

Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik, on će sve svoje molitve, žrtve, prinositi na veliku nakanu: „Da svi budu jedno…” Stalno je molio Boga da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se bolje slažu, pa su ga stoga zvali – „prijateljem ljudi”. Svetište bl. Leopolda Mandića u Padovi danas je poznato po bezbrojnim zahvalnicama za ozdravljenje i iscjeljenje.

Bl. Leopold Mandić, početkom Prvog svjetskoga rata nije hito primiti talijansko državljanstvo, pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Prije smrti, Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen bombama. Ipak, kod te strašne katastrofe koja se dogodila, njegova je ispovjedaonica bila pošteđena, te je bila trajan znak njegova pomiriteljeskog apostolata, ali i moći proroštva.

Kada je otac Leopold 30. srpnja 1942. umro u Padovi, bio je pokopan na gradskom groblju, odakle je 1963. njegovo tijelo preneseno u kapucinsku samostansku crkvu sv. Križa.

Leopolda iz Herceg Novog, proglasio je papa Ivan Pavao II., svetim, 16. listopada 1983. godine. Spomendan mu je 12 svibnja. Brojni hodočasnici, koji sa svih strana svijeta dolaze na njegov grob, dotiču se s poštovanjem i njegove drage ispovjedaonice u kojoj je zaslužio nebo u kojoj je obavljao svoje ekumensko poslanje.

Crkva u europskoj kulturi

A što je Crkva u europskoj kulturi? Ne treba zaboraviti da su se najveći duhovi svih epoha nadahnjivali Crkvom. Pa podsjetimo samo tko su ti giganti koji su u europskom slikarstvu i kiparstvu pokušavali prodrijeti u vječne tajne Starog i Novog zavjeta, stvorivši besmrtna remek djela čovječanstva.

Michelangela (1475.-1564.) su opisivali kao „genija božanskog nadahnuća i nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca. Svoju slavnu rimsku „Pietu” je isklesao 1499. kada je imao samo 26 godina. Vrativši se u Firencu 1501., isklesao je svog čuvenog Davida, završni izraz naturalizma 15. stoljeća – najraniju monumentalnu skulpturu visoke renesanse – savršene ljepote mišićavog tijela.

U krugu firentinske intelektualne elite na dvoru Medicija, Platonova filozofija o dualizmu tijela i duše imala je velik utjecaj na Michelangelovu skulpturu. Bio je veliki poštovatelj antike. Iste osobine njegovog Davida imaju i statue Mojsija i robova, klesane za nedovršenu grobnicu Julija II.

Ipak, njegovo je najveće slikarsko djelo – oslik svoda Sikstinske kapele nazvano „ogromnom bibiljskom simfonijom”. Prihvatio se Papinske narudžbe nerado, ali je ostvario jedno od najvećih djela čovječanstva. Cijeli je svod oslikao za manje od četiri godine (1508.-1512.). U stotinama je likova opisao gotovo sve – od postanka čovjeka do njegova pada, stvaranje i uništenje svijeta.

Michelangelova karijera arhitekta počela je 1520. kapelom obitelji Medici u crkvi San Lorenzo u Firenci. Svojim neortodoksnim tretiranjem klasičnih tema, otvorio je put baroku. Grobnica Medici sastoji se od statue pokojnika u sjedećem položaju smještene u niši zida iznad sarkofaga i od poluležećih stauta Dana i Noći koji odražavaju dualizam tijela i duše kroz kozmičke suprotnosti.

Maestralna kupola crkve svetog Petra, pak, bila je jedno od njegovih kasnijih arhitektonskih djela, a njegovo posljednje veliko slikarsko djelo, „Posljednji sud” na oltarskom zidu Sikstinske kapele pokazalo je, svojim vladanjem pokretom u prostoru, tijek kojim će se razvijati talijanska umjetnost u sljedećem stoljeću. Tada već star i bolestan, Michelangelo kao uvjereni kršćanin i skrušeni hodočasnik, obilazi i posjećuje sedam rimskih bazilika u potrazi za oprostima i milostima.

Obično je rimske crkve obilazio pješice s prijateljem Vasarijem, koji je od Pape uspio dobiti dozvolu da stari majstor na konju smije obilaziti hodočasničkim putem. No, čini se da je stari umjetnik radije nastavio stjecati jubilejske oproste obučen u siromašno hodočasničko odijelo, izmješan s običnim pukom.

Spomenuti mu prijatelj Vasari u svojim zapisima prenosi razgovor između Michelangela i nećaka, kojega potiče da pronađe neku siromašnu osobu kojoj je potrebno pomoći, naglašavajući kako se ponajviše dobrim djelima kršćanske ljubavi mogu izmoliti jubilejski oprosti.

Uz brojne njegove projekte, još se dva mogu mjeriti s epohalnom važnošću fresaka iz Sikstine. Oba su arhitektonska i potječu iz posljednjih tridesetak godina njegova života. Preuređenje trga na vrhu kapitolskog brežuljka najveći je posao njegove karijere. Od trga je načinio veličanstvenu pozornicu, na kojoj je scenu učvrstio koloslanim redom stupovlja. Taj će kolosalni red primjeniti ponovno u dovršenju crkve sv. Petra u Rimu, čime je još više naglasio kompleksnost, veličinu i monumentalnost građevine.

Leonardo

Uz Michelangela, Leonardo da Vinci bio je drugi besmrtni genij čiji je interes za prirodu promijenio umjetnost epohe. Ne samo da je stvorio genijalna umjetnička djela, već je dao doprinos anatomiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja i urbanistici.

Rođen 1452. u gradiću Vinci, blizu Firence u Toscani, bio je sin bogatog firentinskog bilježnika. Sredinom 1460-ih, obitelj se preselila u Firencu, najvažniji intelektualni centar Italije, gdje je Leonardo učio kod najboljih slikara. Oko 1466. otišao je u nauk u atelje Verrochija, gdje se upoznao sa slikanjem oltarnih slika. Njegove slike, „Posljednja večera” i „Mona Lisa”, znanost određuje kao najutjecajnije slike renesanse.

 

Za njega je vid bio čovjekovo najviše osjetilo, jer vid sam pretvara činjenice u iskustva. To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. „Znati vidjeti — (Saper Vedere) postaje glavna tema njegovih proučavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Od 1472. do 1475. naslikao je slavno „Naviještenje”, te portret „Ginevre de Benci” i sliku nedovršenog „Sv. Jeronima”.

Njegova prva značajna slika, „Poklonstvo kraljeva” (Ufizzi), započeta 1481., no nedovršna, naručena je za samostan San Donato a Scopeto u Firenci. Leonardov izraz bio je još uvijek vrlo nalik Verrochijevom, ali se postepeno odmaknuo od učiteljevog ukočenog i rigidnog tretmana figura. Oko godine 1482. ušao je u službu kod Ludovica Sforze, milanskog vojvode.

Napisao je vojvodi pismo u kojem je tvrdio da može sagraditi viseće mostove, da zna tehnike konstruiranja artiljerije i topova, da može izgraditi brodove tako dobro kao i oklopna vozila, katapulte i ostale vojne strojeve, te je služio kao istaknuti inženjer u vojvodinim brojnim pothvatima.

Najvažnija od njegovih slika iz ranog milanskog perioda je „Bogorodica u pećini” i to u dvije verzije. Radio je na kompozicji dugo vremena, naoko mu se nije dalo dovršiti započeto, što mu je bio običaj, te je do kraja života dovršio tek nekoliko djela. Među prvima je uveo atmosfersku perspektivu.

‘Posljednja večera’

Od 1495. do 1497., radio je na svom remek djelu – „Posljednjoj večeri”, zdinoj fresci u blagovaonici samostana Santa Maria delle Grazie u Milanu. Nažalost, njegovo eksperimentalno korištenje ulja na suhoj žbuci dovelo je do tehničkih problema, pa je do godine 1500. zidna freska počela propadati. U tom je maestralnom djelu, međutim, promijenio tradicionalnu temu na potpuno nov način.

Umjesto prikaza dvanaestorice apostola kao individualnih figura, grupirao ih je po trojicu u dinamičnu kompoziciju oko lika Isusa Krista, koji je izoliran u sredini slike. Posjednut ispred blijedog, udaljenog krajolika gledanog kroz pravokutni otvor na zidu, Krist – koji naslućuje da će ga jedan od prisutnih izdati – predstavlja mirno i spokojno središte, dok ostali likovi reagiraju živahnim gestama.

Za vrijeme drugog firentinskog perioda, naslikao je nekoliko portreta, ali samo jedan je sačuvan do danas — čuvena Mona Lisa (1503.-1506.) u koju je uveo mnoge inovacije. Taj rad je savršen primjer dviju tehnika — sfumata i chiaroscura (rasporeda svjetla i sjene, svjetlih i tamnih dijelova na slici).

U isto vrijeme je proučavao let ptica, dizajnirao stroj za letenje i pokušavao riješiti kvadraturu kruga, te analizirao fluidne elemente: vodu, zrak i vatru. Sačuvani Leonardovi crteži koji otkrivaju njegov perfekcionizam u otkrivanju anatomije ljudi, životinja i biljaka, mogu se pronaći u najvažnijim europskim zbirkama, a najveći dio nalazi se u dvorcu Winsdor u Engleskoj.

U Milano se vratio 1506., na poziv franucskog guvernera. Slijedeće je godine imenovan dvorskim slikarom Luja XII., koji je tada prebivao u Milanu. Slijedećih šest godina je dio vremena prebivao u Milanu, a dio u Firenci. Tada je nastala i slavna slika „Sv. Ana, Bogorodica i dijete”. Svoje zadnje godine proveo je u dvorcu de Clouxu u blizini Amboisea, gdje je dizajnirao palaču.

Dürer

„Genij Sjevera” , kako su Alberta Dürera nazivali naraštaji njegovih poklonika ostao je i do 21. stoljeća zagonetka za istraživače. Ekscentrik koji je sam sebe prikazivao kao dendija duge raspuštene kose i ekstravagantne odjeće, izveo je Njemačku iz srednjega vijeka, stvorivši remek djela renesanse, među kojima su neka od najljepših djela svete tematike, puput „Ruku koje mole” — bez sumnje vječne i besmrtne ode Bogu, kojem se obraća čovjek u svojoj vječnoj tragičnosti. Poput Leonarda da Vincija i Rembrandta, razotkrivao je tajne prirode do najsitnijih detalja. Remek djela („Zec”, „Veliki busen trave, „Krilo goluba”) i danas su primjer rijetkog perfekcionizma ruke u čitavoj ljudskoj povijesti.

Umjetnikovo putovanje u Italiju, slavni teoretičar umjetnosti Erwin Panofsky, nazvao je „početkom renesanse u sjevernim zemljama”. Pretpostavlja se da je u Veneciji izradio minuciozni panel „Sv. Jeronim Pokajnik”, s neobičnim nebeskim tijelom i sliku „Madona s djetetom ispod luka”. Kao i svi veliki umjetnici bio je fasciniran Bellinijem, koji ga je nadahnuo za nastanak sjetne „Hallerove madone”, ali i Andreom Mantegnom koji ga je potaknuo da u bakrorezima pomiri proučavanje prirode s jezikom forme nadahnutim antikom.

Kada se vratio u Njemačku s prvog putovanja u Italiju, zemljom su kružile glasine „o kraju svih stvari” i o zlokobnim pretkazanjima u obliku kometa i pomrčina Sunca, potresa i poplava. Kako su ga uvijek zanimali čudni i senzacionalni znaci, načinio je knjigu drvoreza „Apokalipsa” u kojoj su prikazane scene iz otkrivenja sv. Ivana, a riječ je o jednom od najvažnijih ciklusa u čitavoj zapadnoj umjetnosti i prekretnici koja je slikaru donijela međunarodnu slavu.

Neki su teoretičari tumačili skupinu koja kosi sve pred sobom, kao personifikaciju pobjede, rata, inflacije i smrti. Jahač iznad smrti tumačio se i kao glad. Alternativno, kao Božja pravda, a strijelac kao simbol kuge. U duhu renesanse je vjerovao da ljepota bogova klasične antike treba postaviti vrhunsku normu u umjetnosti, čak i u slučaju kada se prikazuju kršćanske teme. Štoviše, čak se prizivao stih iz apokrifnih Salomonovih mudrosti prema kojem je Bog — „sve stvari rasporedio po mjeri, broju i težini”.

Najvći uspjeh, međutim, doživio je slikajući „Praznik vijenaca od ruža”, monumentalnu oltarnu palu s prikazom prekrasne mlade Majke Božje odjevene u sjajnu plavu haljinu, s kosom stiliziranom po ondašnjoj venecijanskoj modi, koja stavlja vijenac od ruža na glavu cara Maksimilijana dok kleči, dok dijete Krist prilazi Papi da i njemu stavi isti vijenac na glavu. Sam Erazmo Roterdamski zaključio je da Dürerov trijumf nije u tehnici bojenja, nego u načinu na koji upotrebljava crnu i bijelu boju.

Titula dvorskog slikara

Uz mnoga druga ostvarenja kojima se bavio, 1513. i 1514. nastaju glasovita remek djela, gravure „Vitez, đavao i smrt”, „Sveti Jeronim u svojoj ćeliji” i „Melankolija”. Ni do danas nisu protumačena sva njihova značenja. Dok je kontemplacija sv. Jeronima prepuna simbola nadahnula najveće umjetnike u povijesti, među ostalim Rembrandta, vitez je, prema nekim povjesničarima bio simbol kršćanina kojem je život vojna obaveza i koji se, oboružan vjerom, bori protiv smrti i sotone, prema sv. Augustinu koji opisuje život kao „hodočašće kroz svijet prepun zla”.

„Melankolija I” je i danas zagonetna, pogotovu magični kvadrat u gornjem desnom kutu u kojem zbroj bilo koja četiri broja iznosi 34. Putto, hrt, alat i geometrijski likovi prikazivali su čovjekove kreativne mogućnosti, a zamišljeni lik krilate žene bio je simbol melankoličnog temperamenta. Tamna strana melankolije evocirana je i u apokaliptičnim znakovim duge i kometa na nebu.

Nakon povratka s putovanja nastavio je slikati brojne svete slike. U slici „Sveta Ana s djetetom” prikazao je lice svoje žene Agneze. Između ostalog, u tom je periodu naslikao maestralno „Poklonstvo kraljeva” koje se savršenom jasnoćom prikaza, skladnim proporcijama likova i perspektivnom konstrukcijom, kako je zapisao njemački teoretičar Norbert Wolf — mjerilo s najvećim talijanskim majstorima renesanse.

Slavna je bila i njegova slika za oltar Heller na kojoj je prikazao uzašašće i krunidbu Djevice. Ipak, posebno mjesto među slikama imaju „Četiri apsotola” — monumentalno djelo u kojemu se četvorica svetih prvaka vjere — sv. Ivan, sv. Petar, sv. Marko i sv. Pavao — izdižu poput crkvenih stupova u dva panela.

I ova je slika do danas istražena samo u nekim segmentima. S lijeve strane prikazan je sv. Ivan kao mladolika osoba, koja pognute glave čita iz otvorene knjige koju drži u rukama. Promatračev pogled potom pada prema svetom Petru pognute glave, koji u ruci drži golemi zlatni ključ. Iz tame desnog panela pojavljuje se sv. Marko sjajnih očiju, kao da se sprema nešto izustiti, te impresivna figura sv. Pavla, na čije se oko, istaknuto na licu, fokusira čitav prizor.

Caravaggio

S druge pak strane, genijalan slikar bio je Caravaggio, genij i razbojnik koji se tukao po rimskim kavanama, izazivajući skandale. Žestoka tempermenta, radio je brzo, a mnogi ga stručnjaci drže najzagonetnijom figurom koja se pojavila. Birajući modele s ulice, stvarao je novi jezik realizma. Možda je najbolje njegovu pojavu opisao teoretik Berne-Joffroy: „Nakon posljedica renesanse, ono što počinje u Caravaggiovu radu, jednostavno rečeno moderno je slikarstvo”.

Mladost je proveo u Milanu, a s 18 godina otišao je u Rim. No, njegov realističan stil nije bio shvaćen. Na kraju je našao posao kod sicilijanskog slikara, Lorenzija. Od njegovih djela biblijske tematike posebno je važna „Ekstaza sv. Franje” koja, prema mišljenju Dominiquea Fernandeza, označava – pojavu baroka. Sveti Franjo prikazan je u trenutku dok prima stigme, u stanju mističnog zanosa u rukama senzualnog mladića-anđela.

U povijest se nezaboravno upisala i njegova slika, „Martirij sv. Mateja”. Ne manji šok izazvala je jedna od njegovih nasjlavnijih slika, „Raspeće sv. Petra”. Slavne su i njegove slike „Sveti Franjo meditira” i „Sv. Jeronim piše”, koje se drže vrhuncima njegova stila.

Ubili su ga skitnice na plaži, kada se čekajući oprost, nakon ubojstva za koje je tvrdio da je lažno, pokušavao vratiti u Rim.

Mantegna

Andrea Mantegna bio je talijanski slikar i bakrorezac (isola di Carturo kraj Padove 1431.- Mantova 1506.), najznačajniji predstavnik rane renesanse u Padovi. Zarana je izgradio stil preciznog crteža, odličnog poznavanja perspektive, plastične modelacije i prostora, te karakterizacije likova. Načinio je jedno od najtragičnijih djela ikada, „Oplakivanje Krista”, gdje je Božji sin prikazan u skraćenju, s nogama u prvom planu.

Realizam ljudske smrti gotovo je nepodnošljiv za gledanje, a vrlo su poznata i njegova djela „Svetog Jakova vode na pogubljenje”, te potresno „Polaganje Krista u grob”. Na kraju zaključimo, kako je rekao jedan od najvećih slikara ljubavi – Marc Chagall, slikajući svece kao obične ruske seljake i ljubavnike kako lebde iznad sela: „Ljudi su, gubeći svetost u sebi, zauvijek izgubili čovječanost”…

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI