Tintoretto – heroj pobjedonosnog slikarstva

On je bio Tintoretto, a to je mnogo. To je tako velika stvar, da se zaustavljamo neodlučni na pragu njegova djela, te izjavljujemo da je ono šuplje i površno, jer se bojimo uroniti u nj. Bio je jedno od čudesa umjetnosti, u njemu je bilo nešto neizmjerno otmjeno kao snaga kad je gola, i nešto vulgarno kao snaga, kad se hoće zaodjeti, 'najstrašniji mozak' - kako kaže Vasari - 'što ga je slikarstvo ikada imalo' - heroj životinjskih nagona

Djela francuskog povjesničara umjetnosti, Ėliea Faurea, odavno su postala kultnim štivom za izučavatelje umjetnosti. Rijetko je koji pisac kao taj literat zalazio u tajne genija, zagonetne sile koje ih pokreću, uspoređujući slike, kipove i arhitekturu vremena u kojima su nastajala velika djela čovječanstva. U novom nastavku donosimo autorove opservacije o Tintorettovu geniju i Veneciji koja je stvorila „čulno slikarstvo” besmrtne ljepote.

Tintoretto je naličje Michelangela, ustvrđuje Faure. On ga je bio vidio i vjerojatno je htio biti nalik na nj. “Tizianova boja i Michelangelov crtež” – govorio je on. A nikada nije postao ni jedan od njih dvojice. Nikada nije posve zagospodario sobom i kod njega smo zadivljeni upravo time, što on neprestano podliježe, kao što nas Michelangelo osvaja svojim neprestanim pobjeđivanjem.

On je bio Tintoretto, a to je mnogo. To je tako velika stvar, da se zaustavljamo neodlučni na pragu njegova djela, te izjavljujemo da je ono šuplje i površno, jer se bojimo uroniti u nj. Bio je jedno od čudesa umjetnosti, u njemu je bilo nešto neizmjerno otmjeno kao snaga kad je gola, i nešto vulgarno kao snaga, kad se hoće zaodjeti, „najstrašniji mozak” – kako kaže Vasari – „što ga je slikarstvo ikada imalo” – heroj životinjskih nagona.

U povijesti njegova duha ima mračnih dubina. Toliko snage može izbijati samo iz ponora senzualnosti i nemira. Život je njegovih strasti nesređen. Pun je nečujnih i surovih tragedija njegove neiscrpne želje. Radio je uz svjetlo svjetiljaka, razmještajući svoje kaotične gomile u tami, u kojoj trepere plamenovi. Bio je glazbenik. Okruživao je svoje slikarstvo šumom potresnih harmonija, što ih je zvuk violončela mamio iz trzaja njegova srca. Njega je povukla u svoj vrtlog simfonijska oluja, što se podizala iz cijelog tog opojnog i pobjednosnog slikarstva, u koje je Veronese upletao glasove zvonkih instrumenata, da bi što više uzveličao život i nebo.



Živio je u sablasnoj zasljepljenosti od raznobojnih priviđenja i čudovišnih osjeta, koji ga nisu ni časka ostavljali na miru. Prekrio je freskama i platnima stotine zidova crkava, palača, škola i samostana, često ni za što, tek toliko da olakša dušu. Bio je poput podzemnog grotla prepunog vatre, kamenja i dima, a sa suviše uskim otvorom, da bi mogao sebi dati oduška. Sve je to izlazilo iz njega ispremiješano i rasipalo se nasumce u razdrtim komadima, u kiši pepela i čađe, u iskrama što su letjele do zenita.

Kao što drugi improviziraju madrigale, tako je on improvizirao – epopeje. Kao što drugi obrađuju lica i pokrete bojama i volumenima, tako je on, povodeći se, ne za svojim razumom, već za divljim nagonima što su mu ih nametala njegova ćutila, svjetlom i sjenom obrađivao mnoštva, more i oblake.

Uskovitlani oblici

Svoje oblike, isprepletene međusobno, razjedinjene, borbene ili klonule, povezane u grozdove ili rastavljene, valjane i bacane čas amo čas tamo idejama i osjećanjima uskovitalnima u vrtlogu duha, što ga sažiže nemir oplođivanja, svoje oblike on nema vremena sjediniti sa zidom, da bi s njim sačinjavali jednu cjelinu.Snažni su po građi, stvarani na brzinu, zbog koje on trpi, a ipak ih ne može doraditi, jer ga njegova pomamna mašta neprekidno goni naprijed i zato ih nabacuje na zidove, kao prašinu i pijesak što ih vihor mete. Talijanska arabeska, koju je Tizian bio unio u supstanciju prostora, lepršala je i kovitlala se poput raskinute girlande, a kad mu je polazilo za rukom da plamenom svog sna zatali zajedno njezine dijelove, ona je povlačila za sobom takve svežnjeve isprepletenih oblika, da je nestajala ispod njih. No, što zato!

Njezina se nazočnost osjećala u ustreptaloj dubini, u samom dinamizmu tog spleta. Kretnja kojom se udara, proklinje ili moli, izbija s tolikim zanosom, izvire iz dubine drame tako neumitno, da nosi sa sobom i samu dramu, koje razvojni put prolazimo u duhu. Čini se, kao da umjetnik na vidljivoj strani oblika izražava sve nevidljive površine, koje pod djelovanjem silnica konvergiraju prema ruci, prema šaci, prema nozi, prema trupu ili prema licu u akciji. Kao atlet, preplavljen plimom kaotične organske materije, u kojem bi jedino bljesak razuma mogao zapaziti razlike i odrediti smjerove, Tintoretto je materiju obuhvaćao jednim mahom u cjelini i izvijao ju je s takvom snagom, da se iznenada činila jasno izražena, opisana, organizirana u svim svojim vidovima u isti čas. On je tako duboko uranjao u materiju Venecije, da mu je jedino čelo ostajalo iznad površine. No, kakvim je pogledom on iz nje izbijao život! Kad se duh u vrtlozima uzdiže uvis, tad osjećamo, gdje plamti ognjište.

Tintoretto je bio najistinoljubiviji od svih Mlečana. Njegov je lirizam vezan uz zemlju. Blistava Venecija živi, istina, u njemu, teatralna i romantična Venecija procesija i istočnjačkog sjaja, no isto tako i trivijalna Venecija, južnjačka i levantinska luka, gdje su boje haljina ili draperija na slavljima bile načinjene od truleža i dronjaka, što gnjiju na vlazi i suncu. Kuća je Isusova oca tesarska radionica, gomila, što se uz Krista penje na Kalvariju, gomila je s rive degli Schiavoni, a metež kod pribijanja na križ, gungula je puka. Alat, hljeb i meso ipremješani su s bisernim i koraljnim ogrlicama, s ogledalima i sa zlatnim češljevima. Vonj znojnog mnoštva i miris lijepih žena opijaju ga kao mješavina otrova. Labud, što miluje blistavu Ledu, izlazi iz kokošinjca…

Historik strašne Republike

Povijest proživljavanja iz dana u dan primoravala je anahronizam da živi. Ljudi tog doba nisu imali vremena prekapati po knjižnicama. A osim toga, u svima njima bio je južnjački duh. On se nije mijenjao mnogo više no što se mijanjaju tlo i svjetlost. Turbani, patricijsko ruho, čudesne životinje i voće, ulazili su u mletačke palače, da bi se ondje sastali s tlijanskim trgovcima i sa ženama nagih ramena, a nepokretni Istok, što su ga donosili pomorci sa svojom robom i sa svojim pričama, isprepletao je biblijsku povijest sa živom poviješću, pogansku legendu s istinom osjetila, u vječnosti trenutka, što ga je znao uhvatiti genij jednog čovjeka.

Tintoretto je historik strašne Republike. Svemu tome daje život i dramatiku, sve to sjedinjuje s njegovom dušom mračna Venecija olujnih dana i večeri. Venecija gdje se pločnik i crne vode ljeskaju od sumporastih odbljesaka. U njegovu djelu ima vedrina među oblacima, srebrnastog mora, neba prozirnog poput obojenog dijamanta, a još više ima mora u noći i neba s gustim i sluzavim oblacima poput grudica usirene krvi. Ima ondje i narančastih i sablasnih bakrenih boja, koje je Tizian opazio tek potkraj života, onda kad se suton godina zamračuje kao i sutoni na nebu, a ima i fosforescentnih zelenih boja, što pljesnive na ljepljivom tlu tržnica, kamo se istresa mulj iz lagune zajedno s ulovljenom ribom i crvenih, gotovo crnih vinskih boja, u kojima zlato treperi još samo kao napola ugašena iskra.

U toj turobnoj atmosferi blistala su krupna naga tijela mletačkih žena. Svaki put kad bi Tintoretto sastao ženu, u njemu je dolazilo do neke koncentracije snaga što ih je on neprestano izmjenjivao s vanjskim svijetom. Čak i onda, kad je slikao „Posljednji sud”, čak i času kad je bacao ženu u vječne muke, čak i onda ju je obasipao žarkim milovanjem. Opojni zanos, koji mu je obuzimao razum pred svim što ima oblik, boju, miris ili zvuk i koji mu je zastirao pogled grimiznom maglicom, najednom bi se raspršio. Božanska materija, u kojoj se stvara ljudski plamen i koja ga predaje dalje, osvajala bi ga poput zore.

Sve se preobražavalo. Tintoretto je opijevao put s takvim lirskim zanosom, da je jednim zaletom prelazio preko praga uzvišenih regija, u koje nije mogao prodrijeti u svom neprekidnom stremljenju prema moralnom idealizmu. Giorgione, Sebastiano del Piombo, Tizian bili su ostali duboko u sferama smirene čulnosti, kamo se spuštao zlaćani sjaj predvečerja oblivenih sjećanjem na utonulo sunce i sjaj kraja jeseni, kad biljke skupljaju u svom tkivu sve zrake, što ih je ono prosulo u ljetnim mjesecima. Tintoretto je stigao Veronesea, da bi zajedno s njim provalio sjajne dveri, iza kojih duh nalazi svjetlost.

Osvajači mora, osvojili su nebo…

A kad treba pjevati apoteozu žene, na koju duša Venecije 16. stoljeća koncentrira svu svoju strast, oni obojica izlaze iz grimiznih alkovena, gdje su se ženski oblici na ležajevima činili u Tizianovim očima poput bloka plavičastog svjetla, oni prelaze rubove mračnih šuma, gdje naga tijela obasjavaju modrikastu sjenu, oni plove preko lagune samo zato, da bi svojom paletom uhvatili opal i koralj, neprovidno ili prozirno kamenje, što ga zajedno sa sjenom neopako okrenutih palača valjaju sa sobom svjetlucavi valovi. Kao da bi htjeli dušu svijeta udahnuti u ta krupna, posvećena tijela, u udubljena krsta, u mesnate bokove, u grudi, u ruke, u bedra, u koljena i u sedefaste zatiljke pod teškom plavom kosom opletenom s krupnim biserjem, oni mješaju jantar i vodenu pjenu s iskričavim prostorima, gdje pršti zvjezdani pepeo, gdje snijeg samotnih mjesta, noćni azur i svemirske maglice svjetlucaju kao mlijeko. Osvajači mora, osvojili su nebo…

U času, kad je Venecija postala svjesna sama sebe, pri čemu je najvše udjela imao Tizian, ona je vidjela, kako se do krajnjih granica prostora proširuje sve, što sačinjava nju samu: njezine palače, njezine svečanosti, voda njezinih laguna, put njezinih žena, šumovite ravnice i bregovita obzorja, što su se prostirala oko njezinih prilaza. Otuda one donekle tamne, zlatne, crvene i modre harmonije, što su nalazile odjeka na njezinu nebu.Tintoretto se poslužio dramama prostora, da bi, miješajući ih sa supstancijom Venecije, izrazio drame, koje su mu palile srce.

 

Veronese uzima prostor i uvodi ga u čvrst i materijalan život, koji se sa svom svojom dekorativnošću odvija pred njegovim zaslijepljenim očima. No, budući da on ne nosi dramu u sebi, budući da je njegova vizija života izvanjska i formalna — najživlja u boji, najsvjetlija i najsjajnija vizija, koje su ikada postojale — on ne ostaje Veronese, već podliježe utjecaju Tintorettovu ili Tizianovu onda, kad vidi mračna mora, tragična mora, zrak paran munjama. Njemu su bliska mora zastrta vodenim prahom, i siva mora boje mutnog smaragda i safira i nebo one daleke ružičaste boje kakvu nalazimo još jedino u perju na grlu nekih bijelih ptica, njemu je bliska slobodna pučina, nad kojom vjetar pretvara pjenu u prašinu, bezgranični prostor, što ga titranje molekula ispunjava raspršenim srebrom.

Veronese, koji je potjecao iz unutrašnjosti kopna, bez sumnje mora da je vidio ono hladno srebro, što ga je Moretto, slikar iz Brescie i učitelj Moronija, pažljivog portretista likova iz puka, radnika kod posla, trgovaca i učenjaka — opažao u zraku, na ledenjacima Alpa i na bijelim oblacima koji prolaze iznad jezera. Ali, da nije došao u Veneciju, nikada on to srebro ne bi bio znao ogrijati sunčanim zracima, što se u vodenoj pari prelijevaju duginim bojama, nikada ne bi bio njime prožeo čak i samu tkaninu haljina, čak i kožu i vlasi žena, čak i volumen vode i tkivo mramora, nikada ga one ne bi tako bez prestanka, kao da je želio da postanu providne poput zraka, miješao s bujicama boja, koje su preplavljivale njegova platna, prosipale se preko njih u svjetlucavim mlazovima, rušile se u kataraktima, da bi začas opet poletjele uvis i raspršile se u harmoničnu prašinu, kroz koju se probijala svjetlost.

Istinit i živ pokret predstavlja, uostalom, dekorativni izraz. On tumači kretanja površine duha, onakva, kakva su čovjeku svojstvena na svečanostima, kad pokazuje samo one svoje osobine koje mogu uvećati njegovu mondenu vrijednost u očima drugih ljudi. To, dakako, ne znači, da je Veronese mondeni slikar. Još nije došao Van Dyck i stvorio mondenog slikara, slikara koji će slikarstvo najprije zavesti na stranputicu, a zatim ga obečastiti.

Mondeni slikari

Mondeni je slikar rob „mondenog društva”, a Veronese podvrgava mondeno društvo svemoći genija, koji se poigrava između gotovo neizmjerljivih granica svog vlastitog hira i svog vlastitog rasuđivanja. Za njega je raskoš objekt, jednako kao i drveće, cvijeće, voće, more, nebo, naga žena. Objekt, kojega krasota, tonalitet i snaga leži u njemu samom, u Veroneseu, koji ga voli zbog čudesnih prizora na kojima žudno pase oči, kao na iznenadnoj i bajoslovnoj žetvi triju stoljeća pustolovina, slave i napora.

On je pjesnik raskoši, najveći pjesnik raskoši, zacijelo jedini veliki pjesnik raskoši, koji je ikada postojao. Znam dobro da su ga ozbiljni ljudi proglasili „površnim”. No, želio bih, da oni najprije prodru do složenog i skrovitog središta njegove snage. Istina je, da u ljudima koji prolaze pred njegovim očima, ne nalazimo ni jednog jedinog dubokog osjećanja, koje bi priklonom glave, pogledom, pruženom ili ustegnutom rukom, zagrljajem ili odlaskom iznosilio sve ono, po čemu smo jaki ili slabi, sve ono što skrivamo ponekad s tužnom, a ponekad s uzvišenom stidljivošću onda, kad znamo, da nas netko motri.

Na njegovim slikama ljudi gledaju velikaše kako prolaze, naginju se preko balkona, da bi vidjeli gondole kako plove, ostavljajući za sobom trag crvene, crne ili zelene baršunaste boje, miluju luksuzne pse, razgovaraju ne gledajući svojeg sugovornika, nataču pehare, pružaju košare s voćem, slušaju nesabrano i nikada sa srcem, glazbu koja svira na veličanstvenim gozbama, gdje zveče staklo i srebro. Ali, Veroneseova dubina nije u tome.

Ona je u njegovoj bezmjernoj sposobnosti da kombinira svoje osjete i načine na koje ih izražava. Ako pod slikarstvom razumijevamo umijeće simfonijskog organiziranja boja, onda nikada nije bilo niti će ikada biti većeg slikara od tog čovjeka, čije samo ime kad ga izgovaramo, zvuči kao prosipanje bisera ili zlatnika. Njega svijet preplavljuje poput plime raznobojnih vizija, tako mnogostrukih, tako složenih, tako isprepletenih međusobno, da se čine kada ponovo izađu za njega, kao svemir, u kojemu bismo mi najprije razabirali samo blijede tonove i mrmor, a najednom bi svi njegovi glasovi izbili u pobjedničkim zvukovima.

Boje kod njega nisu žive same po sebi. One se ne mogu odrediti. Sve odreda ulaze u svaku pojedinu, da bi je rastvorile i zatim ponovno sastavile. Sve se one raščlanjuju bez prestanka, da bi od Veroneseovih slika stvorile kao neku golemu prizmu, u kojoj se priroda sama od sebe nanovo oblikuje u igri i uzajamnom prožimanju tonova, sjena i odbljeska, kao što je svjetlost nanovo oblikuje svake sekunde dana od časa kad je sunce izašlo, do njegova zalaska.

(Nastavlja se…)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI