Tiho propadanje gruških ljetnikovaca

Dugotrajna zanemarenost i još uvijek prisutni uzroci devastacije ljetnikovaca uzrok su da u tom posebnom ulomku baštine umjesto priznanja iz godine u godinu bilježimo sve više »smrtnih slučajeva«. Na pojedinim primjerima gruških ljetnikovaca autorica upozorava na probleme koji su zadesili dubrovačke ljetnikovce općenito, a onda one u Gružu posebno, sve u nadi da će se njihova sudbina polako (pre)okrenuti u pravom smjeru.

 

Dubrovnik se davno upisao među najljepše gradove svijeta, no i platio urbanim devastacijama dolazak modernih vremena.

Osim stare gradske jezgre izložene povremeno  nedopustivim intervencijama, posebno su stradali stari gradski ljetnikovci. Kako je još prije par godina upozorila Petra Biskup zahvaljujući predanim istraživačima – ponajprije Cvitu Fiskoviću i Nadi Grujić, a u temi perivoja Brunu Šišiću – renesansni ljetnikovci s područja nekadašnje Dubrovačke Republike (lat. Respublica Ragusina) i njihov okoliš prepoznati su kao značajan hrvatski doprinos europskoj renesansi i humanističkoj kulturi.

Gruški ljetnikovci ušli su u opći pregled i prepoznati su kao skupina, međutim – uz rijetke iznimke – nisu napravljene studije posvećene isključivo njima kao što je slučaj primjerice s ljetnikovcima u Rijeci dubrovačkoj. Petra Biskup posebno je istražila ljetnikovce dijela Dubrovnika koji se zove Gruž, a ne i ljetnikovce Gruškoga zaljeva (jer bi ih u tom slučaju bilo puno više). U ljetnikovce predjela Gruž ubrajaju se: cjelina ljetnikovca Paladina Gundulića (Kesterčanek, Lasić), cjelina ljetnikovca Marina Bunića, cjelina ljetnikovca Junija Bunića (Gradić, Pucić, Cobenzl), ljetnikovac Bassegli-Gozze (u sklopu posjeda Prvoga dalmatinskoga trgovačkog društva, poslije tvornice ulja Radeljević), cjelina ljetnikovca Gradi-Vuić, cjelina ljetnikovca Bonda-Majstorović, ljetnikovac Natali-Sorkočević, ljetnikovac Bobaljević-Pucić i ljetnikovac Kaboga-Zec.

Gruž, naselje na sjeveroistočnoj obali Gruškoga zaljeva, udaljeno otprilike dva kilometra od gradske jezgre, danas je putnička luka, poslovno središte grada te gusto neplanski izgrađeno naselje. Ono što je Gružu preostalo od povijesti i što ga u tom smislu čini karakterističnim jesu crkve i ljetnikovci. Potonji pripadaju u ugroženiju skupinu poglavito zbog dokinuća izvorne funkcije i negiranja njihovih vrtova koji podrazumijevaju jednakovrijedan dio ladanjske cjeline. Dugotrajna zanemarenost i još uvijek prisutni uzroci devastacije ljetnikovaca uzrok su da u tom posebnom ulomku baštine umjesto priznanja iz godine u godinu bilježimo sve više »smrtnih slučajeva«. Na pojedinim primjerima gruških ljetnikovaca autorica upozorava na probleme koji su zadesili dubrovačke ljetnikovce općenito, a onda one u Gružu posebno, sve u nadi da će se njihova sudbina polako (pre)okrenuti u pravom smjeru.



Promjene u Gružu s kraja XIX. stoljeća

Predio Gruž dio je Dubrovnika (Dubrovačke Republike) od njegovih početaka. Pripadao je dubrovačkoj Astareji (Astarea), koja je obuhvaćala kopneni dio dubrovačkoga izvangradskoga prostora. Gruž u vrijeme Dubrovačke Republike nije bio gusto naseljen u usporedbi s gradskim područjem. Taj je prostor bio tek neznatno naselje poljodjelaca i mornara, a poslije i brodograditelja.

Kako su stari pisci zabilježili i kako njegov reljef i klima omogućuju – Gruž je bio izrazito ugodno i slikovito mjesto (lat. locus amoenus) te stoga nije čudno da je bio i nadahnuće mnogobrojnim pjesnicima i piscima koji su opjevali njegovu prirodu, zelenilo, uvalu i more. Prednost Gruža (u usporedbi s okolnim dijelovima, primjerice s Rijekom dubrovačkom) u prvom je redu blizina Grada, a ono što ga čini posebnim zaklonjenost je zaljeva. Posebne su i vizure koje su se pružale male uvalice, a nad njima brda pokrivena šumom. Gruški zaljev pružao je zaštitu od oluje, valova, mora i vjetra. Vodovod koji je proveo Onofrio della Cava u prvoj polovici XV. stoljeća prolazio je poviše, što objašnjava nekad bujnu vegetaciju, mnogobrojne maslinike i vinograde. S jedne strane na poljima su bile kućice u kojima su živjeli brodograditelji, obrtnici i poljodjelci, a s druge su se iza visokih zidova mogla naslutiti raskošna pročelja ljetnikovaca čiji su renesansni vrtovi skrivali kulture južnih i orijentalnih zemalja.

Naravno, tu je bio i neizostavni škar (bodogradilište), u kojem su i nastali brodovi čiji su vlasnici bili ljudi iz redova dubrovačke aristokracije. Ta ista vlastela, postigavši dobre rezultate u pomorstvu i trgovini, sagradila je sebi velebne ljetnikovce čiji smo danas svjedoci. Najstarije naselje u Gružu spominje se u XIII. stoljeću, a od XV. stoljeća Gruž je prepoznat kao ladanjsko područje.

 Austrijska uprava

Gruž je izvornost zadržao sve do kasnog XIX. stoljeća. Padom Dubrovačke Republike 1806. godine, počeo je mijenjati svoj obris. U vrijeme austrijske uprave taj prostor dobiva gradsko lice te postaje stambena i industrijsko-lučka zona. Iako dubrovačka mornarica neće dosegnuti svoje zlatne uspjehe, ipak će, uz pomoć iseljenika iz Amerike, Dubrovčani uspjeti obnoviti trgovačku mornaricu, koja će im donijeti dobit u novome vremenu. Godine 1875. porinut je posljednji jedrenjak Dvanaesti dubrovački, i nakon toga gruški škari polako se počinju zatvarati. Gruž poprima novi obris i postaje veća trgovačka luka, koja se mogla uspoređivati s Trstom i drugim europskim lukama.

Put duž gruške obale, izgrađen 1882. godine, vodio je od Batale i išao ispod terase ljetnikovca Bunić-Gradić sve do Gundulićeva ljetnikovca, a potom je skretao u uvalu prema brodogradilištu. Nešto prije uvođenja željeznice u Gružu (1901) započeli su radovi na novome putu koji je išao od Gruža do Rijeke dubrovačke. Tada je nasut prostor za željeznički kolodvor (1902. i 1909. godine), a tzv. Nova obala (luka preko puta crkve sv. Križa i uz zaljev) izgrađena je 1929. godine. Od tada su u grušku luku mogli pristajati i najveći brodovi. Ta luka bila je pogodnija od gradske za pristajanje brodova jer je u njoj bilo moguće lakše skladištiti ugljen kao pogonsku snagu parobroda. Tu pristaju parobrodi svih europskih i prekomorskih država u svrhu izmjenične trgovine. Gruška luka željeznicom se povezala s Bosnom i Hercegovinom 1901. godine, a na taj način bio je omogućen promet trgovine u unutrašnjost.

Promet postaje gušći, naseljava se veći broj ljudi, grade se skladišta, nove kuće, a potom i hotel. Naime, gruška luka potkraj XIX. stoljeća postaje i turistička luka pa 1886. godine dobiva i prvi hotel Petku. Gruž postaje lučko središte, mjesto odlazaka i susreta, utovara i istovara velikih količina robe te mjesto skladištenja raznih sirovina. Usporedno s reorganizacijom pomorske privrede austrijska uprava radi i na stambenoj izgradnji Gruža (npr. secesijske vile kraj današnje zgrade Grawe osiguranja), zatim su tu golemi kompleksi Kasarne i Duhanskoga ureda.

Međutim, austrijsko parceliranje bilo je organizirano i funkcionalno, Dubrovnik je bio na dobrome putu da se ostvari kao grad vrtova i da ljetnikovci budu paradigmatski primjeri za to.

Godine između dvaju svjetskih ratova ujedno su i najbolje godine lučkoga prometa. Iako ni u tom razdoblju ne postoji regulacijski plan, osjeća se težnja za uspostavom pravilnih urbanih rastera gradnje na prostoru iznad gruških ljetnikovaca. To se ogleda u formiranju građevinskih zona, pravilnoj parcelaciji u formi dvostrukih uličnih nizova orijentiranih na ulicu. Pravilno parcelirane poteze stambene izgradnje nalazimo duž ulica A. G. Matoša, T. Ujevića, A. Sugje, na potezu ulice Šipčine, iznad kompleksa Duhanske stanice i na sjevernoj strani ulice V. Nazora. Kolikogod u razdoblju između dvaju svjetskih ratova nije bilo loših posljedica na urbanitet Gruža, toliko je to vrijeme bilo nepovoljno za ljetnikovce, jer je upravo na posjedu ljetnikovca Bassegli-Gozze 1923. godine izgrađena zgrada Prvoga dalmatinskoga trgovačkog društva (osnovanog 1900).

Tridesetih godina zasut je ribnjak Gundulićeva ljetnikovca, gdje je poslije podignuta glavna gradska tržnica. Te činjenice daju naslutiti kako međuratno vrijeme nije imalo senzibiliteta za kulturnu baštinu. U to je vrijeme probijena i cesta usporedna s cestom uz obalu (današnja Ulica A. Hebranga), koja je otvorila put preobrazbi Gruža kojoj i danas svjedočimo.

Međutim, tridesete godine bile su samo naznaka industrijalizacije koju će Gruž doživjeti u drugoj polovici XX. stoljeća. Nakon Drugoga svjetskog rata Dubrovnik je postao i značajna turistička destinacija. Izgradnjom luka u Pločama i u Baru te ukidanjem gruške željeznice 1975. godine, luka u Gružu polako je prestajala biti trgovačka i usmjerena je isključivo turizmu.

Povećao se broj stanovnika i grad se počeo neplanski širiti. U Gružu su izgrađeni različiti industrijski pogoni: Tvornica ulja Radeljević (u zgradi nekadašnjega Prvoga dalmatinskoga trgovačkog društva), Tvornica ugljenografitnih proizvoda TUP, Tvornica boja i lakova, Poduzeće za preradu i promet ljekovitim biljem Dalmacijabilje. U Gružu je bilo sjedište Elektrojuga, Dubrovačkog tramvaja (koji je išao cijelom gruškom obalom) s remizom. Na to je mjesto (nakon ukidanja tramvaja 1970. godine) došlo Autobusno poduzeće Libertas. U Gruž su se smjestili glavna gradska tržnica, banka, različita poduzeća za trgovinu, dvije robne kuće, bazen Vaterpolo kluba Jug, dva hotela. Drugim riječima – Gruž postaje industrijsko-poslovna zona. Iako su smjernice plana Južni Jadran (1964–1968) propagirale red i sagledavale Gruž kao sekundarni gradski centar, po izgrađenosti se da naslutiti da su se opisani procesi zbivali kaotično i bez sveobuhvatne vizije razvoja. Sve više dolazi do nelogičnog usitnjavanja čestica zemlje, teren je zbog strmina zahtjevan za gradnju, a gradi se bez ikakvoga prostornoga planiranja.

 
Godine 1964. Jadranska turistička magistrala, danas državna cesta D8, izgrađena je na trasi poviše Gruža.

Današnji izgled Gruža upućenom posjetitelju otkriva tek turobnu činjenicu da je njegova izvornost teško vidljiva, gotovo neprepoznatljiva iz opisa starih pisaca i drugih svjedočanstava. Od polovice XIX. stoljeća do danas zahvati u njegovo tkivo bili su provedeni bez osjećaja za povijesno, izvorno, civilizacijsko ili karakteristično, a to su u Gružu bili: škar, crkve i ljetnikovci.

Od škara je malo ostalo, jedino ulica koja nosi njegovo ime i renesansna crkva sv. Nikole kao svjedočanstvo bratovštine pomoraca. Međutim, današnja luka može se smatrati izdankom škara i pomorstva koje je od najranijih dana bilo vezano za Gruž.

Crkve, sv. Nikole na Kantafigu te dominikanska crkva i samostan sv. Križa iz 1437. godine, iako jednako izložene nedaćama, imaju u funkcionalnom smislu prednost nad ljetnikovcima. Naime, crkve i samostan zadržali su izvornu funkciju, nemaju neriješenih vlasničkih pitanja, pa su iz tih razloga bolje održavani.

 Ljetnikovci razasuti po nekad slikovitim obalama Gruža prepušteni su propadanju i drugim oblicima devastacija (od izgleda i inventara do identiteta vlasnika i njihova odnosa prema zdanju i posjedu). Gusto i nepregledno urbano tkivo onemogućilo je bilo kakvo isticanje ljetnikovaca u vertikalnom gradskom obrisu. Njih su »pojeli« novoizgrađeni neboderi i u novije vrijeme predimenzionirane zgrade. Gruški gradski obris i baština koji je stoljećima odisao skladom ljudi i prirode nestao je u vrlo kratkom vremenu, a dio toga procesa odvijao se i odvija s našim naraštajem kao svjedocima.

Značajna europska ostvarenja

Dubrovački ljetnikovci pripadaju u značajna europska renesansna ostvarenja. Tužno je, napominje Petra Biskup, što se te građevine zajedno sa svojim vrtovima nisu našle na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine, jer ako dijelom toga zaslužuju biti spomenici unutar gradske jezgre, zašto ne bi i ljetnikovci bili na popisu kao simboli izvangradskoga života slavne Dubrovačke Republike?

Današnje stanje cjelina ljetnikovaca dokazuje da je svijest o njihovoj vrijednosti i važnosti na niskoj razini, a to je minimum kojega bi svaki Dubrovčanin trebao biti svjestan. Od struke se očekuje angažman i rad, a od građana razumijevanje. Stručnjaci upozoravaju još od vremena kada je stanje što se te teme tiče postalo alarmantno (posljednjih šezdesetak godina), ali to očito nije dovoljno.

 Ljudi su kreirali ljetnikovce, ljudi ih i uništavaju, što svjesno, što nemarom. Ljetnikovci su počeli intenzivno propadati iz »unutarnjih« i »vanjskih« razloga, ako izuzmemo propadanje zbog djelovanja vremena, koje je neizbježivo. »Unutarnji« su razlozi devastacije ljetnikovaca dokinuće izvorne funkcije, odnosno odsutnost vlasnika (koji je ili umro, ili otišao iz grada s padom Dubrovačke Republike 1808. godine). To je rezultiralo podjelom ljetnikovaca na više vlasnika, što je značilo ili raspodjelu posjeda – ili prepuštanje ljetnikovca propadanju, u svakom slučaju degradaciju cjeline ljetnikovca. U vrijeme nakon Drugoga svjetskog rata neki ljetnikovci bili su nacionalizirani pa su u njima provedene različite pregradnje kako bi mogli udomiti više obitelji. (Isključivo) zbog »unutarnjih« razloga stradala je najviše ladanjska kuća – ljetnikovac i njegova arhitektura jer se jednostavno nije znalo tko je odgovoran za održavanje.

Zbog »unutarnjih« razloga i vrtovi su slabo održavani (primjerice vrt ljetnikovca Marina Bunića) na što su se »dobro« nadovezali »vanjski« razlozi propadanja ljetnikovaca: narušavanje vrtnih prostora okolnim nadogradnjama (primjerice ljetnikovac Bobaljević-Pucić na Kantafigu, koji je postao dio uličnoga niza); gradnja ceste uz obalu i negiranje neposrednog odnosa ljetnikovac–more (primjerice ljetnikovci Paladina Gundulića, Marina Bunića, Junija Bunića); zasipanje ribnjaka (primjerice ljetnikovac Paladina Gundulića, kojemu je naglo »presječen« ogradni zid i zasut ribnjak za izgradnju gradske tržnice); negiranje izvorne cjeline ljetnikovca (primjerice ljetnikovac Bonda-Majstorović, kojemu je cesta prošla kroz nekadašnji vrt i sada više nije opasan izvornim visokim ogradnim zidom); davanje pogrešne namjene (primjerice nekadašnja autoškola u ljetnikovcu Natali-Sorkočević na Kantafigu); itd.

Prije svega potrebno je valorizirati ljetnikovce. Izgleda da nije dovoljno da njihovu važnost prepozna isključivo struka, nego o tome trebaju znati i građani. Gruški su ljetnikovci zaštićeni kao kulturna dobra još prije pedesetak godina (neki prije, neki poslije) pa se opet, baš u drugoj polovici XX. stoljeća, novom izgradnjom najviše degradiralo cijelo gruško područje ne prepoznavši ljetnikovce kao njegove okosnice.

Stoga je, kako tvrdi Biskup, potrebna adekvatna valorizacija ljetnikovaca kako od struke tako i od građana. Ljetnikovci (u Gružu) imaju arhitektonsku, umjetničku, kulturnu, emocionalnu, povijesnu, simboličku i pejzažnu vrijednost. Kada su one prepoznate potreban je pristup svakome ljetnikovcu pojedinačno i izrada konzervatorske dokumentacije koja uključuje arhitektonsku snimku postojećega stanja i vrtnu studiju. Tehnička istraživanja i analize kao i sve druge metode imaju svoja ograničenja. Mnoge odluke može donijeti connaisseur, jer oko najbolje vidi stil i »ruku«, naknadne dodatke koji su eventualno narušili cjelinu ljetnikovca.

 Nije dovoljno promatrati i uzimati u obzir samo ljetnikovac i njegovo najuže okruženje. Ljetnikovac je spomenik koji ima svoj radijus ozračja. Svaki ljetnikovac podrazumijeva i nevidljivi krug koji mu pripada, a koji označava njegovu minimalnu ili optimalnu zaštitnu zonu koja će omogućiti spomeniku slobodno »disanje«.

Nažalost, povratak na prvu sliku Gruža ostaje i postaje »nemoguća misija«. S druge strane, moguće je ljetnikovcima dati novo dostojanstvo. Moguće ih je istaknuti i učiniti simbolima ovoga dijela grada. To će se najlakše postići davanjem nove namjene.

Kvalitetnom i iscrpnom konzervatorskom dokumentacijom svakoga ljetnikovca logično će se nametnuti i njegova optimalna namjena. Nije zgodno da ljetnikovac bude u rukama jedne obitelji jer održavanje takva zdanja zahtijeva velike izdatke, a nije ni prikladno za današnji oblik života. S druge strane, bolje je da ljetnikovci žive i takvu sudbinu nego ih prepustiti propadanju. Ako bi takav slučaj bio rješenje, onda bi se stanarima trebala osigurati novčana sredstva za potrebe održavanja ljetnikovaca.

Dolazi u obzir i turistička namjena – pretvaranje ljetnikovaca u vile visoke kategorije, ali tako ne bi bili dostupni široj javnosti, kako prof. Grujić kaže – ekskluziva ima svoju cijenu.

Kulturna namjena najbliža je izvornoj funkciji ljetnikovaca. I u povijesti su ljetnikovci bili utočišta koja su predstavljala bijeg od gradske vreve, tu su se dovodili prijatelji i vodili neobvezni razgovori, ali i oni o novopročitanim knjigama, dosezima u znanosti i novoj humanističkoj kulturi. Upravo to danas ladanjske cjeline trebaju biti – simboli povijesti ljepote izvangradskoga življenja. Ljetnikovci mogu postati instituti, atelijeri, izložbeni i koncertni prostori, minikazališta, sjedišta raznih kulturnih i znanstvenih asocijacija, kao i njihovi vrtovi u ljetno doba.

Takve namjene omogućile bi decentralizaciju gradske jezgre i ljetnikovci bi postali i kulturno i turističko odredište izvan zidina. Napokon bi ljetnikovci zaživjeli i svoju ljepotu, ali bili bi i nosioci kulturnoga zanosa, življenja i stvaranja.

Bitno je da njihova arhitektonska vrijednost ne bude podređena novoj namjeni, a obnova i nova namjena ne bi smjeli ugroziti spomenički integritet ljetnikovca. Svakako da će rezultati istraživanja cjeline ljetnikovca biti osnova za smjernice njegove obnove i prezentacije. Kao i građevini, jednako je potrebno pristupiti i obnovi cjeline ljetnikovca, koja podrazumijeva vrt i vrtnu arhitekturu. Uvijek treba imati na umu da na kraju ljudi trebaju vidjeti umjetničko djelo, a ne kreaciju restauratora. Bilo bi dobro da se svaka obnova vidi kao poticaj za bolji odnos prema ambijentu i spomenicima.

Misao vodilja pri obnovi ljetnikovaca gruškoga područja trebala bi biti težnja da ladanjske cjeline i njihovi ostatci postanu karakteristični i reprezentativni punktovi toga gradskoga predjela, baš kao što su to nekoć bili. Obnovljen ljetnikovac Bunić-Kaboga u Rijeci dubrovačkoj dokaz je da još uvijek postoje oni koji imaju entuzijazam i prepoznaju značaj toga vrijednoga ulomka kulturne baštine.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI