Tiepolo i završni sjaj venetskog slikarstva

'Barokni sjaj Venecije - Tiepolo i suvremenici', izložba je kojom Muzej za umjetnost i obrt bez sumnje potpisuje likovni događaj godine, ali i zaokružuje ciklus predstavljanja talijanskog baroknog slikarstva nakon prezentacije Caravaggiove 'Večere u Emausu' iz milanske Brere 2013., prigodom ulaska RH u Europsku uniju , a potom i predstavljanja izložbe 'Il Guercino - Svjetlo baroka', 2014.

Bio je korifej posljednje velike afirmacije venecijanskog slikarstva u Europi, nastavljač neizmjerne slave Tiziana i Veronesea, slikar čija su kompleksna djela emanirala sjaj jedne velike epohe koja je već bila na zalasku. Giambattista Tiepolo (Venecija, 5. ožujka 1696. Madrid, 27. ožujka 1770.) u svom je slikarstvu koje je upilo svu dramu, boje i svjetlosti najvećih slikara Lagune, preobrazivši ih u sasvim osoban i jedinstven izraz, često neshvaćen, da bi nakon svega bio proglašen – najvećim slikarem Venecije. ,

Barokni sjaj Venecije Tiepolo i suvremenici“, izložba je kojom Muzej za umjetnost i obrt bez sumnje potpisuje likovni događaj godine, ali i zaokružuje ciklus predstavljanja talijanskog baroknog slikarstva nakon prezentacije Caravaggiove „Večere u Emausu“ iz milanske Brere 2013. prigodom ulaska RH u Europsku uniju , a potom i predstavljanja izložbe „Il Guercino – Svjetlo baroka“, 2014. godine.

Čak četrdeset djela iz postava Pinakoteke Palače Chiericati u Vicenzi remek djela Andree Palladija, prvi put omogućuju hrvatskoj publici ne samo uvid u Tiepolovo stvaralaštvo za kojega je ministar kulture Italije Antonio Paolucci 1996., u povodu tristote obljetnice slikareva rođenja, ustvrdio da „velika talijanska umjetnost umire s njim“, već i u radove svih onih slikara koji su obilježili zadnje veliko razdoblje Venecije Sebastiano i Marco Ricci, Giambatistta Piazetta, Tiepolov sin Giandomenico koje će s ocem izvesti neke od najvažnijih freski vremena, kao i niz stranih majstora iz Francuske i Nizozemske čija su djela duboko utjecala na venecijansko slikarstvo. Ova povijesna izložba za Hrvatsku, spomenimo, realizirana je zahvaljući naporima ravnatelja MUO-a, prof. Miroslava Gašparovića, prof. Giovannija Carla Federica Villae, počasnog ravnatelja Palače Chericati, uz potporu Ministarstva kulture RH, Grada Zagreba, Talijanskog veleposlanstva i Talijanskog instituta za kulturu.

Rana slava

Tiepolo je bio slikar kojega nije bilo nimalo jednostavno shvatiti, čiju su kompleksnost izraza istraživale generacije povjesničara umjetnosti. Bio je majstor, naime, kako je zabilježio Adriano Mariuz, „koji nije prestao iznenađivati zbog svoje sklonosti ekperimentiranju, izražene u zbunjujućoj raznovrsnosti stilova umjetnika koji se kretao u svim smjerovima, spremnog prihvatiti najrazličitije sugestije. Njegova originalnost očituje se kako u velikim zahvatima, dekorativnoj fresci monumentalnih dimenzija ili povijesnim kompozicijama nemirne dramatičnosti, tako i u malim platnima iznimne formalne elegancije i snažne tematske privlačnosti“ . Već je s četrnaest godina ušao u radionicu poznatog i cijenjenog Gregorija Lazzarinija u Veneciji kojemu su se divili kao novom Rafaelu, gdje je usvojio brojne pouke majstora, od Veronesea, Riccija, Benkovića, Balestre do Piazzete i Tintoretta.

Ne čudi da se baš u početnim godinama posvetio isprobavanju svih tehnika i eksperimentu da bi se zatim posvetio slikanju fresaka koje će mu donijeti brzu slavu i novac. Mnogi su ga smatrali oponašateljem Veronesea. Kao tridestogodišnjak bio je pozvan patrijarhu Akvilejeu Dionisu Dolfinu. Započinjući rad na Patrijarhovoj palači 1727. u Udinama, Tiepolo napušta eksperimentiranje i pronalazi svoj izraz obilježen svijetlom elegancijom i smionim rješenjima u potpuno rokoko scenografiji. Uspjeh ga proslavlja izvan granica Venecije, te ga zovu u Milano gdje radi u palačama Archinto i Casati, te u Bergamo u kojemu 1732. dekorira kapelu Colleoni. Mnoga putovanja dovesti će ga na kraju do duljih radnih boravaka, prvo u Würzburgu, gdje će realizirati remek djela u društvu svojih iznimno darovitih sinova Giandomenica i Lorenza koji su mu bili suradnici i drugog završnog perioda u Madridu, gdje će dočekati kraj života.

Rad u Vicenzi

Na zagrebačkoj izložbi može se već u samom ulaznom dijelu vidjeti sučeljavanje remek djela Giambattiste Piazzette, „Ekstaza svetog Franje“, s Tiepolovim „Bezgrješnim začećem“ rađenima za crkvu Santa Maria dell’Aracoeli u Vicenzi. Razmišljajući o Veroneseovim bojama, kako bi započeo istraživanje jedne nove svjetlosti, Tiepolo je naslikao zadivljujuće odsjaje na srebrnoj haljini izdužene i profinjene Bogorodice sa spuštenim pogledom u savršenom ovalu lica, koja stoji s nogama na nebeskoj kugli , blago okrenuta kako bi se istaknuli odrazi svile koja je obavija, širina i složenost velikog plašta koji leprša i ima značajke čistog iluzionizma, natječući se s Piazzetinim plaštem na žalosnom prizoru gdje anđeo pokriva ranu na svečevu tijelu obavijenom smeđom haljom.

Tiepolo je u prikazu nedodirljive i ponosne Bogorodica koja se odvaja od ljudi, vjeran protureformacijskoj ikonografiji 17. stoljeća, kao i opisu danom u Apokalipsi, gdje se pojavljuje žena zaogrnuta suncem, s mjesecom pod nogama i krunom od 12 zvijezda na glavi. Upravo ova slika i fin dijalog s Piazzetom, navest će velikog majstora da ponovi temu i sugestije za posljednjeg španjolskog naručitelja 1767. i 1769. – dekoraciji kraljevske kapele u Aranjuezu, gdje se na dva od sedam oltara pojavljuju platna s Djevicom Marijom i sv. Franjom koji prima stigme.

Jedno od najvažnijih djela svakako je „Vrijeme otkriva istinu“ iz 1744., platno rađeno za jednu od Cordellininih palača, u kojem do punog izražaja dolazi Tiepolov stil. Slika je, naime, puna blistave i prozračne svjetlosti. Alegorijska tema starca s djevojkom razvija se u dosjetljivom i živahnom obliku: vrijeme s velikom kosom naređuje malom amoru da prevrne pješčani sat, dok djevojka ostaje ravnodušna prema starcu i odrazu u zrcalu. Istina i laž, također su figure u igri lebdenja i skraćenja, gdje je uvijek prisutan osjećaj nestalnosti, prolaznosti ljepote i neumoljive prolaznosti vremena. Iako bi se slika mogla povezati s prosvjetiteljstvom zbog Svjetla kojeg žena drži u ruci, sigurnije ju je smatrati vedrom i svijetlom varijantom alegorijske teme drage slikaru. Sve je prisutno na vrhuncu vrtložnog kretanja: tamnomodre, sive, ružičaste i smeđe oblake upijaju promjenljive svijetloplave boje neba. U to je vrijeme Tiepolo već uvršten među najveće slikare, pa je morao organizirati radionicu kako bi mogao odgovarati na brojne narudžbe.

Vila Valmarana rad sa sinom

U vili Valmarana 1757., uz Giambattistu svoj rad je na velikim dekoracijama tehnikom freske započeo i njegov sin Giandomenico, koji u gostinjskoj kući razvija svoj stil u potpunoj autonomiji u odnosu na svog oca. Giandomenico, koji pripada generaciji koja je više skeptična, manje pažnje poklanja boji, a više svakodnevici. Kada su pozvani, Giambattista, Giandomenico i Girolamo Mengozzi Colonna, trebali su radikalno obnoviti male prostore vile koja je imala klasičnu shemu venecijanskih kuća: atrij iz kojega se otvaraju četiri sobe. Ipak, trojica slikara upravo su u tom prostoru realizirali možda najvažniji slikarski kompleks talijanskog 18. stoljeća.

U atriju i dvoranama dekoracija je posve feminilna. Počinje s Ifigenijom, koju nevinu vode na žrtvovanje, nastavlja se s Briseidom, pa s Didonom, s Angelicom i Armidom. U tim je radovima Tiepolo još jednom potvrdio iznimno zanimanje za tematiku vezanu uz žene. Ženska figura, naime, još ga je iz razdoblja rada u Udinama privlačila kao paradigma apsolutnog osjećaja koji vodi do najavljenog poraza koji se osjeća kao sudbina. Ali i muškarci su na tim prikazima potlačeni sudbinom . U dvorani Ilijade, Ahilej tužno razmišlja o svojoj sudbini, u Enejinoj se junak doima očajnim u trenutku napuštanja Didone, dok bi Rinaldo, u Bijesnom Orlandu želio još biti u društvu Armide.

Tiepolo je ovdje rafinirani interpret književnog kanona. Ovdje je Tiepolo prvi put umetnuo „pastire“ , ostajući vjeran učitelju Ariostu. Njegovi su seljaci, međutim, likovi iz teatra, zemljoradnici i pastiri iz stoljeća književnosti koje je sve manje spremno suočiti se s realnošću drukčijom od zamišljene.

S druge strane, u gostinjskoj kući je Giandomenico oslikao sedam soba, osim sobe Olimpa koju je dekorirao otac u melankoličnom raspoloženju. Iz ulaznog salona dolazi se do sobe karnevalskih prizora s Novim svijetom, zatim Pantalonea i Colombine. Slijedi soba Olimpa, pa gotička dvorana sa Zimskom šetnjom i Ljetnom šetnjom. Jedna od najzanimljivijih je soba s ruralnim prizorima koji pokazuju distancu između oca i sina. Giandomenicovi seljaci, naime, uistinu su autentični i ravnodušni prema onome tko ih gleda.

Svakako, Tiepolova umjetnost u vili Valmarana pokazuje maestralnu vještinu u postavljanju i vođenju programa, majstorski ovladavši znalačkom tehnikom koja čini figure transparentnima, transponirajući u stvari jedan san, dekorativno svjedočanstvo maštovite teatralnosti u kojemu je venetsko svjetlo došlo do svog završnog cilja.

Scherzi i Capricci

Posebnu dionicu izložbe tvore Scherzi skupina grafika koju je majstor radio između 1735. i 1740. godine kao osobne radove u kojima je nesputano, hitrim potezima u trenucima mira, iskušavao razne teme, a koje autor neće staviti u optjecaj i bit će obavljene tek posthumno. S druge strane, u optjecaju će biti Capricci, realizirani za djelo Raccolta di varie stampe a chiaroshuro Antona Marije Zanettija, 1740. godine. Zbog prijateljstva s tim cijenjenim i stručnim kolekcionarom, Tiepolo je analizirao Rembrandta, proučavajući njegov chiaroscuro, proučavao Stefana della Bellu, Riberu, venecijanske bakropise Campagnole, Salvatora Rose, sigruno i Jacquesa Callota, a posebno Giovannija Bednedetta Catiglionea Grechetta, te je postao kolekcionarom njihovih djela.

U bakropisima je posvećen svijetu čarobnjaka i fauna, satira vračeva i neobičnih likova koji uvijek gledaju prema dolje, prema zemlji. Interes za astrologiju, arheologiju, bajke i narodne predaje, ali i klasičnu tradiciju, vidljiv je u tim djelima. Mnogi istraživači su propitivali, jesu li bakropisi, uz čisto estetsku analizu tehnike, bili kompendij ekstravagantnih raspoloženja Venecije tog doba? Svojevrstan osoban bijeg među magične prizore, lakrdije i šumske bajke. Tiepolo je konstruirao u tim radovima liniju koja nije neprekinuta, već se prekida i nastavlja lagana i fina, kontinuirana i rijetka, da bi se zatim odjednom zaustavila, razlomila i prekinula u ogrebotinama i zarezima. Serija Capricci, pak, koju će objaviti Zanetti 1743., pa 1749., te opet 1785., predstavlja se kao kombinacija događaja, arkadijskih i negromantskih prizora, a sve ih pokreće ista uniformnost svjetla, vizija i gipkost linije u jednoj fantastičnoj igri.

Tiepolo koristi bakropisnu iglu istom brzinom kojom koristi kist umočen u tintu, te oblikuje u svijetlome. Ukratko, s Capriccima je završio jedan solilokvij, kako ističu talijanski eksperti, umjetničko iskušenje bez komercijalnih ciljeva, skrovište u prostoru od svakog naručitelja i kritičara.

Ostali veliki slikari

Među djelima drugih velikih majstora, ističe se jedno od najproučavanijih djela venecijanskog Settecenta, „Pogled na ruševine s ljudskim likom“, koje je Sebastiano Ricci naslikao s nećakom Marcom Riccijem oko 1725. godine. Slika je dio slavne faze posvećene alegorijskim grobovima u čast velikana engleske povijesti što ih je od venecijanskih i bolonjskih umjetnika naručio poduzetnik Owen McSwiny kao dekoraciju rezidencije Goodwood House vojvode od Richmonda. S dvama platnima naručenima od Riccijevih Alegorijskom grobom vojvode od Devonshirea, danas u Barber Institute of Fine Arts u Birminghamu, te Alegorijskim grobom admirala sira Clodeslyja Shovella u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu ova slika dijeli prostornu koncepciju, što je karakterizira slikovita koegzistencija ruševina i antičkih spomenika pored statua i ljudskih figura. Ako se potonje mogu pripisati Sebastianovoj ruci, prve izražavaju iskustvo kazališnog scenografa koje je Marco stekao u Londonu i Veneciji. Atmosferska svjetlost spušta se na grandioznu mizanscenu, strukturiranu na izmjeni planova svjetla i sjene, usložnjenu uključenjem u još jednu kulisu što je oblikuju brežuljak i ruševine nadahnute trajanovskim tržnicama, ali i živahnošću divlje, bujne vegetacije u kojoj se ističe stablo sljeza.

Sebastiano je bio snažna i strastvena ličnost, bigamist i falsifikator upleten u kriminalne radnje, putnik i umjetnik koji će razviti raskošno slikarstvo oslanjajući se na tradiciju 16. stoljeća s do tada nepoznatom lakoćom i elegancijom. Sebastianova narativna kreativnost, teatralno postavljanje prizora i dekorativna kvaliteta, bili su temelji historijskog slikarstva cijelog settecneta i naznačuju prijelaz od barokne retorike prema suptilnosti rokokoa. Radeći u Torinu, Bologni, Parmi, Rimu, Firenci, Parizu i u Engleskoj, za Vittorija Amadea od Savoje, Ranuccia II. Farnesea, Ferdinanda od Toskane, lorda Burlingtona i cara Karla VI., Ricci je prvi koji je venetskom slikarstvu vratio novu, međunarodnu slavu u posljednoj konsakraciji Veronesea kao ideala. Ili, kako je zabilježio Rodolfo Pallucchini:

Ricci je znao nametnuti u Veneciji i izvan nje, nov ukus, oblikovan meditacijom, odvažno riješen na otvorenom rokoko planu, živahnih efekata svjetla i boje. Rasvijetlivši paletu, vratio je venecijanskoj tradiciji bogatstvo kromatske ekspresije riješene u novoj, 

vibrantnoj luminoznosti. Uz pomoć inteligentne interpretacije Veroneseovog kromatizma i laganog Magnaschijevog poteza, znao se osloboditi ograničenja 17. stoljeća, postavivši se, kako protiv mode ‘tenebrizma’, tako i protiv nove struje Piazzette i Benkovića. Stvorio je novo izražajno sredstvo, dragocijeno za cijeli razvoj slikarstva osamnaestog stoljeća, čak i za samog Tiepola, nakon što je napustio Piazzetinu maniru“.

Zagrebačku publiku svakako će zainteresirati i radovi stranih majstora koji su nadahnuli Venecijance novim temama i osebujnim interpretacijama. Zbirke u Vicenzi posjeduju dva vrlo zanimljiva primjera – „Mrtvu prirodu s voćem, papagajem i kunićima“ (Alegorija jeseni) Jacoba van der Kerckhovena, zvanog Giacomo da Castello, te „Mrtvu prirodu s divljači, voćem, povrćem i mačkom“, Jacobusa Victora. Prva je jedan od najboljih radova flamanskog slikara, koji je uljenim, smećkastim slikanjem bio kadar definirati vrlo profinjen premaz boje, postavljajući povrće i voće u dijagonalu na površini, s tendencijom prema hiperrealizmu. Kompozicija je oživljena perjem ptice koje prizoru daje eleganciju, ali i ravnotežu u odnosu na kuniće u desnom kutu. Doista, izgleda kao da je konačni prizor odgođen, dok nestvarno svjetlo zamrzava svaki detalj.

Suprotne je naravi djelo Holanđanina Victora, predstavnika tematike mrtvih priroda s divljači i dvorišnim životinjama. Perje divljači na slici je istaknuto taktilnošću i mekim potezom na mirnoj kompoziciji u kojoj slikar nadilazi baroknu matricu još uvijek prisutnu u van der Kerckhovenovu djelu, organizirajući prostor gotovo simetrično i uređujući ga prema kromatizmu slabih kontrasta blagih boja, stvarajući prisan prizor. 

Eksperimenti Elisabette Marchioni

Elisabetta Marchioni na svojim je platnima, raskošnim cvjetnim aranžmanima ruža, karanfila, tulipana, zvončića, definiranih krupnim potezima i obogaćenih glinenim vazama i pletenim košarama, pokušala orkestrirati kromatsku masu na više planova, razvijajući je u dubinu, ostavljajući da se naziru nagovještaji maglovitog, crvenog neba u asimetričnoj kompoziciji koja već pripada rokoko ukusu i najavljuje cvjetne fantazije Francesca Guardija.

Svoj trag u venetskom slikarstvu ostavio je i Louis Lodovico-Dorigny (Pariz 1654. Verona 1742.). Na njegovu se „Autoportretu“, gdje je sebe prikazao u ležernoj pozi kao pedesetogodišnjaka, primjećuje i izražajna neposrednost u odjeći ogrtaču bez kravate s raskopčanim žaboom, ukrašenim vretenastom čipkom i s bogatom, dugom bijelom perikom što mu se spušta na ramena prema ondašnjoj francuskoj modi. Dorigny je preuredio dekoracije mnogih venetskih palača, ali su njegova djela poznata tek fragmentarno. Tako, primjerice „Sloga“, preuzeta s jednog stropnog fiza, prikazuje plavokosu djevojku odozdo prema gore, sve do mekane izmaglice na nebu prošaranom 

oblacima, sve u kontrastu sa žarko-ružičastim plaštem i porculanskim tenom mlade aristokratkinje. Naposljetku, poznata je i Dorignyjeva „Andromeda“, jedino svjedočanstvo o ciklusu fresaka koje je radio za palaču Capra u Vincenzi. I Andromeda je naslikana odozdo prema gore, u nesigurnoj ravnoteži na stijeni o koju se još oslanjaju krakovi morskog čudovišta što ga je ubio Perzej. Na slici je osjetan Rafaelov utjecaj.

Naraštaj mlađi od Sebastiana Riccija i Dorignyja, bio je Giovanni Antonio Pellegrini (Venezia, 1675. 1741.) koji je s Marcom Riccijem djelovao u Londonu, a zatim i u Düsseldorfu, Antwerpenu, Parizu i drugim gradovima. Pellegrini je dalje od Riccija doveo dekorativne vrijednosti venecijanskog slikarstva, otvorenog, zračnog i blistavih tonova.

Među velikane svjetske slave i duge aktivnosti na dvorovima ubraja se i Rosalba Carriera (Venecija 1673. 1757.) čije su pastele, istančanost psihološkog uvida, jedinstvenu intimnost portreta, suvremenici držali vrhunskim umjetničkim dometima, dok danas intrigira njezina sposobnost samoanalize, gorke introspekcije autoportreta i lucidna hladnoća mnogih izmišljenih portreta. 

Od Piazzette do Pittonija

Giambattista Piazzetta (Venezia, 1683. 1754.), pak, osnovao je glasovitu školu poznatu po intimnom, strastvenom i religioznom slikarstvu, uvijek obilježenom silovitim i svjetlosnim kontrastima u nemirnim kompozicijama skraćenih perspektiva, oživljenom nizom jakih boja nevjerojatno žive prozirnosti, iako je nanos boje gust i taktilan. Njegova velebna „Ekstaza sv. Franje“ u crkvi u Aracoeli u Vicenzi koju smo spomenuli, jedna od najvažnijih sakralnih slika vremena, dramatičan prizor okrvavljenog sveca s anđelom koji mu vida rane, u patetičnoji kompoziciji koja se u spirali uspinje prema nebu, u kontrastima toplih i hladnih tonova.

Prvi put su izložena i djela Giovannija Battiste Pittonija (Venecija, 1698. 1767.), jednog od osnivača venecijanske Akademije, koji je svojim stvaralaštvom i sposobnošću da vlada bojom i smionim kromatskim kontrapozicijama, ostavio trajan trag u germanskom svijetu. U slici „Olindo i Sofronija“ iz 1721., koja prikazuje epizodu iz „Oslobođenog Jeruzalema“, Pittoni donosi užasan prikaz u kojemu Aladino naređuje da se dvoje mladih spale na lomači u još uvijek baroknom ključu, u teatralno postavljenoj kompoziciji na kojoj su likovi naglašene gestualnosti. Pittoni je bio majstor poteza u svom svjetlucavom i nervoznom slikarstvu, virtuoznom i meladramatičnom.

Izložene su i slike Givannija Antonija De Pierija (Vicenza, 1671. 1751.), „Laban traži idole koje je sakrila Rahela“ i „Alegorija zime“, u kojoj godišnje doba personificira stariji čovjek sjetna pogleda, u zagasitin tonovima odjeće i zida.

Prvi slikar koji je u skladan odnos doveo arhitektonski motiv sa slobodnom slikarskom realizacijom u sretnoj sintezi stvarnosti i mašte, bio je Luca Carlevarijs (Udine, 1664. Venecija, 1730.). Stvorio je uzor uvijek usmjeren na točnost deskripcije i na afirmaciju perspektive, koje su poduprte uporabom blistave palete kao i osobito važnih atmosferskih efekata, dok je platno oživljeno živahnim figurama kakve se mogu vidjetu u djelu „Krajolik sa slavolukom pobjede i konjaničkom skulpturom“. To je djelo pune Carlevarijsove zrelosti, koje je moguće smjestiti u skupinu capriccia iz razdoblja od 1710. do 1714., prepoznatu kao slikarevo odredište u elaboraciji „zamišljene vedute“. No, slikar je i tako publikacijom zbirke bakropisa 1703. označio rođenje venecijanske vedute. Carlevarijs je, kako ističu talijanski stručnjaci, uvijek težio zajedno razviti teme „pejzažne vedute“ i „morske luke“, uspostavljajući kompleksniju strukturu kompozicije bogatu stvarnim citatima ruševina preuzetima iz rimskog arhitektonskog repertoara, na liniji istodobnih ostvarenja Marca Riccija.

U tom smjeru su i izvanredna djela Francesca Avianija (Venecija, 1662. Vicenza, 1715.) – predstavnika sretnog spoja scenografsko-arhitektonskih razrada sazrelih u okviru slikara perspektive i fantastično naturalističkih razrada pejzažnih slikara, u sublimaciji motiva ruševina u perspektivi koje neće ostaviti ravnodušnima ni Riccija. Slika „Krajolik s čudesnim ulovom“ znakovit je za još jednu važnu Avianijevu osobinu uključenje biblijske teme, predloška od kojega nikada nije želio odustati, čak ni kada je svrha slike scenografsko-arhitektonska mizanscena. Na ovom se platnu osjeća nostalgična nota koja se veže uz Veronesea, dok je detalj čudesnog lova apostola (Luka 5, 4-7) s druge strane, doslovce preuzet sa slike Giovannija Battiste Zelottija. I u slici „Krist među učenjacima“ ponavlja se ista kompozijcijska shema prizor je ponovno podijeljen na dva dijela, od kojih je prvi rezerviran za scenografski arhitektonski trijem, dok se drugi otvara prema tipičnom venetskom krajoliku ispunjenom građevinama, ruševinama i visokim brezama koje služe kao kulise.

Taj venetski krajolik je doslovno citiran u slici „Krajolik s Lazarom i bogatim Epulonom“, gdje se među visokim elementima perspektive nazire toranj s Piazza dei signori, te dio krova slave basilica palladiana, uz rustične građevine s kojim se izmjenjuju srednjovjekovne fortifikacije. Ukratko, to je stil usmjeren na mizanscenu perpektive više nego na romantičnu meditaciju klasičnih ruševina kojima se bavi Marco Ricci. Aviani predstavlja prijelaz između dviju epoha, no naposljetku će prevladavati Carlevarijsova realistična optika koja upućuje na topografsku preciznost koju će nadasve cijeniti posjetitelji i kolekcionari koji će uzvisivati genijalne majstore koji su stvorili nov snzibilitet, kao što je bio Antnio Canal „Canaletto“ (Venecija, 1697. – 1768.), ili Fracesco Guardi (Venecija 1712. 1793.), koji je stvarao svoje čudesne lirske i melankolične .venecijanske sutone apsolutne ljepote. Ta sklonost predromantizmu, poslije će se pokazati i u pastoralnoj produkciji Francesca Zuccarelija (Pitigliano, 1702. Firenca, 1778.) i Giuseppea Zaisa, koji će zaključiti stoljeće kao posljednji nasljednici tradicije Giovannija Bellinija, Giorgonea i Tiziana.

Naravno, uz figuriste i vedutiste, venecijansko slikarstvo je svoj vrhunac doseglo i u žanr slikarstvu Pietra Longhija (Venecija, 1702. 1785.), koji je u svojim profinjenim prizorima interijera ispisao kroniku venecijanskoga života, čiju veliku slikarsku epohu predstavlja ova, po svemu iznimna zagrebačka izložba.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI